Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Džaba ti sve ako ni­si emo­ti­vno ne­za­visan

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Džaba ti sve ako ni­si emo­ti­vno ne­za­visan
Foto: N.N. | Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Džaba ti sve ako ni­si emo­ti­vno ne­za­visan

Čemu služi pa­to­lo­ška želja da nas svi vo­le i po­štu­ju osim da se još na­hra­ni ta­šti­na čija je to za­pra­vo ini­ci­jal­na po­tre­ba i ko­ja nam je po­dmeće kao da je to po­tre­ba na­še du­še.

Du­ša is­tin­ski "si­ta" tj. pu­na lju­ba­vi - po­tpu­no je ra­vno­du­šna pre­ma rea­kci­ji ko­ju iza­zi­va kod dru­gih lju­di i po­dje­dna­ko zrači sve­tlošću kao što sun­ce po­dje­dna­ko pa­da na sve­ce i ubi­ce - početak izlas­ka iz sva­ke emo­ti­vne pa­tnje je emo­ti­vna eman­ci­pa­ci­ja to jest - emo­ti­vna ne­za­vi­snost od tu­đih rea­kci­ja i sta­vo­va. 

Me­đu­tim, još od naj­ra­ni­jih da­na va­spi­ta­va­ju nas ta­ko da smo emo­ti­vno za­vi­sni od dru­gih. Ta vrsta adi­kci­je do­no­si vi­še bo­la ne­go bi­lo ko­ja dru­ga za­vi­snost. 

Emo­ti­vno smo za­vi­sni da li smo do­bi­li ko­ličinu lju­ba­vi od ba­ke, de­de, ro­di­te­lja, po­tom od dru­go­va u ško­li da bi se taj kon­ti­nu­itet nas­ta­vio kroz traženje za­do­vo­lje­nja kroz emo­ti­vne po­tra­ge za par­tne­rom, po­sle kroz ko­ličine i obli­ke lju­ba­vi ko­je očeku­je­mo od sop­stve­ne de­ce i ta­ko ukrug... 

Zbog pros­tog ne­upućiva­nje u taj­ne emo­ti­vne eman­ci­pa­ci­je, tj. emo­ti­vne ne­za­vi­snos­ti, naj­veći broj lju­di pro­ve­de život u me­lan­ho­li­ji emo­ti­vne gla­di! 

Ro­di­te­lji me ni­su vo­le­li ka­ko sam ja to očeki­vao - pri­ro­dno ci­klus se nas­tav­lja - ni­sam do­bio u lju­ba­vi ono što sam očeki­vao od par­tne­ra, de­ce, pri­ja­te­lja, unu­ka itd. itd... uza­lud nam sva edu­ka­ci­ja, fi­nan­sij­ska ne­za­vi­snost, so­ci­jal­na eman­ci­pa­ci­ja ako ni­smo pos­ti­gli osno­vnu emo­ti­vnu eman­ci­pa­ci­ju - ako ni­smo u mi­ru sa sa­mim so­bom sa­svim si­ti lju­ba­vi ma šta da nam se de­ša­va spo­lja - jer lju­di ni­ka­da, ali ni­ka­da se neće po­na­ša­ti ta­ko ka­ko mi za­miš­lja­mo da bi tre­ba­lo! 

Tu u tom ple­su du­ša gla­dnih lju­ba­vi ko­je upor­no i upor­no doživ­lja­va­ju kra­ho­ve svo­jih emo­ti­vnih očeki­va­nja se ge­ne­ri­še 90 ods­to svet­skog du­še­vnog bo­la... Na toj stal­noj po­tre­bi pot­vrđi­va­nja spo­lja većina nas pro­ve­de život za­pi­ta­na - za­što??? Za­što baš ja? Za­što baš ja ni­sam do­bio ono što za­služujem??? 

I kao što se de­ca uče da pi­šu ili pli­va­ju, ta­ko bi osno­ve emo­ti­vne eman­ci­pa­ci­je mo­ra­le bi­ti u pa­ke­tu osno­vnog zna­nja. Ali ka­ko kad ge­ne­ra­ci­ja­ma sa­mo­uki u te­ma­ma lju­ba­vi ba­ulja­mo od tu­ge do izne­ve­re­nih očeki­va­nja pre­no­seći na po­tom­ke is­te des­tru­kti­vne obras­ce? 

Lju­bav se uči - ali na žalost, emo­ci­ja­ma se naj­vi­še ma­ni­pu­li­še upra­vo za­to što većina ne­ma osno­vna zna­nja iz ko­smičkih za­ko­na lju­ba­vi. Onog tre­nut­ka kad kažemo taj i taj je kriv za emo­ti­vni bol ko­ji mi je na­neo, mi pro­blem izme­šta­mo iz na­še gla­ve tom osu­dom. 

A sve se de­ša­va tu u pa­klu mo­no­lo­ga na­ših mi­sli - ka­da stva­ri de­fi­ni­še­mo i ka­da do­no­si­mo su­ma­nu­te di­ja­gno­ze sop­stve­ne emo­ti­vne une­srećenos­ti. Emo­ti­vno nezavisan čovek ne sa­mo da uki­da ci­klus sa­mo­po­vređi­va­nja sop­stve­nim mi­sli­ma, ne­go on je oso­ba ko­ja is­tin­ski može da vo­li, a da se to ne pre­tva­ra u pa­to­lo­gi­ju ve­za­nos­ti, za­vi­snos­ti, lju­tnje, be­sa, očaja, usa­mlje­nos­ti, ra­zočara­nos­ti itd. 

Ci­vi­li­za­ci­ja ko­ja nas sto­ti­na­ma go­di­na hra­ni des­tru­kti­vnim ide­ja­ma emo­ti­vne adi­kci­je ula­zi u fa­zu ka­da sva­ki čovek po­je­di­načno shva­ta da je to na­por edu­ka­ci­je i sa­mo­pre­ko­račenja ko­ji će mo­ra­ti sva­ko da ura­di sam za se­be! 

To zna­nje neće do­bi­ti ni od ro­di­te­lja ni u ško­li - bez nje­ga pro­vešće život u osećaju stal­nog ne­dos­ta­ja­nja i ra­zočare­nja. 

Biće psi­hički per­ma­nen­tno uzne­mi­ra­va pods­ti­ca­ji­ma "ne­lju­ba­vi" iz svo­je oko­li­ne ne shva­ta­jući da ga život te­ra sa­mo na je­dno - na to sa­mo­pre­ko­račenje ko­je po­dra­zu­me­va emo­ti­vnu ne­za­vi­snost od bližnjih i da­ljih, har­mo­ni­za­ci­ju sa svešću u se­bi i pre sve­ga uki­da­nje očeki­va­nja ko­ja su du­bo­ko u na­šoj pod­sves­ti. 

Za da­nas je­dna od stva­ri ko­ju će vam ret­ko ko reći - ko­li­ko je em­pa­ti­ja na­ša ko­ne­kci­ja u lju­ba­vi sa dru­gi­ma, to­li­ko je - sažalje­nje - ne­ga­ti­vna emo­ci­ja ko­ja po­taj­no u se­bi kri­je ta­šti­nu i glu­post. Za­što? Pa prvo za­to što, kad ne­kog sažalje­va­mo, mi se­be pos­tav­lja­mo iznad nje­ga, a ni­ko ni­je iznad ni­ko­ga, jer su da­ro­vi i pu­te­vi ra­zličiti. 

Za­tim, ono zbog čega ne­ko­ga sažalje­va­mo i što tu­mačimo kao lo­še - pa­tnja, bol, se­pa­ra­ci­ja, si­ro­maš­tvo, pro­gon - možda je upra­vo ono što će mu na nje­go­vom pu­tu du­še i po­di­za­nja sves­ti naj­vi­še po­moći. 

Za­to lju­di­ma za ko­je nam se čini da su u nevolji tre­ba uvek po­da­ri­ti em­pa­ti­ju, a sažalje­nje ni­ka­da. Prvo je izraz lju­ba­vi dru­go oholosti iz ne­ha­ta zbog ne­ra­zu­me­va­nja osnovnih ko­smičkih prin­ci­pa.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije