Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Glad za ljubavlju

Isidora Bjelica u kolumni za  "Nezavisne": Glad za ljubavlju
Foto: N.N. | Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Glad za ljubavlju

Kada je Frojd umro u 83. godini još je ostao zapitan šta zapravo žene žele? Kompletna moja tridesetogodišnja potraga za tajnama ljubavi, patnje, emocija, želja, dovela me do rezolutnog odgovora ne samo šta žele, nego i gde leži odgovor, odnosno rešenje...

Problem ženskih želja i očekivanja nije samo vezan za muškarce, nego načelno je problem u emotivnoj gladi i žeđi, koja je pre svega utemeljena u emotivnoj antropocentričnosti. Mi očekujemo od roditelja, dece, prijateljica, muškaraca da odgovore na naše veoma zahtevne emotivne standarde, a to je zapravo suštinski nemoguće!

Tako je nastala floskula "voli sebe", na čijoj apstraktnosti i nejasnoći je trebalo da se zakrpe vekovi tuge, razočaranja i slomljenih źženskih iluzija o ljubavi i sreći! Kako to da radiš, "voliš sebe" - kad tvoj emotivni resurs ostaje žedan i gladan jer ti je potrebna emotivna interakcija, ili što bi Alan Vots genijalno rekao - ne možemo da poljubimo svoje sopstvene usne, a i kad volimo sebe ugađamo sebi preko ljubavi za druge stvari-  od prirode, šopinga, putovanja, masaža, hrane... tako da je voljenje sebe često suma upražnjavanja drugih stvari koje volimo.... A iskreno - čovek izvan - ne uvek prisutne majčinske instinktivne bezuslovne emotivne posvećenosti, koja je biološki determinisana, i svetaca koji su - do visina bezuslovne ljubavi stigli kroz jako mnogo podvizavanja pa na taj način ušli i u novi nivo emotivne nepersonalnosti - ne može se dobiti željeni emotivni odgovor.

 Pre svega, jer je čovek biće koje žudi da bude voljeno, ali de fakto ne zna da voli - to jest nema za to resurs izvan instinktom omeđenog trajanja i intenziteta - održanja vrste i projektovane ženske iluzije o velikoj romantičnoj ljubavi - i tu nastaje problem - jer čežnja za tim da smo voljeni ne jenjava ni posle ispunjenja biološke svrhe zanosa za produženje vrste.

Tu dolazi do dubokog i autentičnog osećaja kosmičke nevoljenosti, koja donosi multiplikovane obrasce nerazumevanja koji se samo ponavljaju i prenose s generacije na generaciju - prevara partnera, hladnoća partnera, nevoljenost od strane roditelja, zapostavljenost i egoizam dece, izdaja i egoizam prijatelja, nove i nove veze kao potraga, frivolnost bližnjih itd. - suočeni s duhovnjačkom hipotezom da samo bog može da nas voli kako bi mi to hteli suočavamo se stidljivo sa zaključkom da mi zapravo ne znamo i ne umemo da volimo tako boga, uprkos retkim primerima epifanijskih napada goruće transcedentne ljubavi onih koji su tu potražili savršenu ljubav - sa tog  teodulijskog ideala 21. vek i njegovi nju ejdž gurui svesni ovog istog problema doneli su nam imperativ voljenja sebe - ali uprkos unisonom horskom ponavljanju kako je to esencija svih esencija - koga je to zaista ispunilo izuzev narcisa koji su taj potencijal već imali kroz produženu samozaljubljenost? I šta je onda rešenje?

Šta je odgovor na to centralno pitanje emotivne žeđi - na te strašne muke permanentne ljubavne gladi s kojom se posebno žene suočavaju jer su programirane da je emotivnost centralni deo njihovog bića, dok je kod muškarca manje ili više on držan u koordinatama njegove socijalne ambicije i seksualnih nagona. A znamo i da testesteron uništava neurone za emocije i šta je preostalo ženi koja ne želi da postane "emotivni muškarac"? Ženi koja nije okrenuta socijalnom merenju i zadovoljavanju nagona ili koja se ne pronalazi u privremenom miru - socijalne sigurnosti i ulozi negovanog seksističkog objekta sa druge strane???

Šta je sa ženama koje pre i iznad svega zaista žele ljubav? Ne samo emotivnu anesteziju ili jači ili slabiji emotivni narkotik??? Rešenje je pre svega u defokusiranju s emotivne antropocentričnosti, a to bi značilo pre svega tražiti ljubav tamo gde je zaista ima - u naručju Gaje - u životinjama, biljkama, zvezdama, vodi, zemlji, u obnovljenom kontaktu s Gajom kao božanskim medijatorom. Rusoov povratak prirodi koji doživljava novovekovni rivajvl nije povratak u primarnu zajednicu - on je pre svega povratak u zagrljaj onih koji umeju da vole... zato većinski neudate, udate, razvedene žene pronalaze potpuniju i ispunjeniju emotivnu vezu sa svojim psom, mačkom, konjem, u svojoj bašti ili u kontaktu s vodom nego sa svojim muškarcem ili čak gej zamenom.

Izlazak iz antropomorfične emotivne adikcije višestruko je oslobađajući - on nas tera da prekinemo da tražimo vodu u pustinji i međuljudske tenzije oko nezadovoljenih emocija prebacuje na drugo polje! To je previše za mnoge ljubavi željne duše jer su - programi želja i žudnji, projekcija i očekivanja vezani za antropocentričnu emotivnost prejaki - oni su deo kolektivno nesvesnog - mi smo permanentno bombardovani istim stereotima "snova o sreći".

Pa iako im se neobrazovana svetina smeje nisu blesavi svi ovi milioneri i celebritiji koji idu naokolo i grle drveće! Leže po zemlji i pesku da srede magnetizam, obrađuju bašte - odnedavno je dokazano da je u toj zemlji i prljavštini i neka bakterija koja podiže hormon sreće... sve u svemu pre nego što uspe da ostvari stabilnu i radosnu vezu žena danas očigledno mora deo svojih emotivnih poriva da utoli preko grljenja psa i drveća, što se pokazalo mnogo uspešnije od terapija s psihićem... Zato je skidanje s emotivne antropocentričnosti kao i reprogramiranje destruktivnih bajkovitih programa početak svake uspešne veze s muškarcem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije