Jedna od najvećih misterija je postavka same radnje bajke "Trnova Ružica": mladi bračni par, kralj i kraljica, dugo pokušavaju da začnu dete ("ne ide im", tako bi to nazvali danas).
Posle dužeg vremena u porodicu stiže prinova i organizuje se velika svetkovina gde treba biti pozvano trinaest mudrih žena. Već ovde broj trinaest arhetipski predstavlja ženski princip, nasuprot broju dvanaest koji predstavlja muški princip. U bajci, gde zbog nedostatka pribora bude pozvano samo dvanaest mudrih žena, već se dočarava prelazak sa ženskog na muški princip, koji se, uzgred budi rečeno, tek poslednjih godina menja u žensku korist. Prvobitno trinaesta mudra žena uopšte nije bila zla, ali s obzirom na to da je bila nepozvana, odnosno isključena, ona odlučuje da se osveti i baci prokletstvo na novorođenče. Ono će se za svoj petnaesti rođendan ubosti na vreteno i umreće. Iako je poslednja vila ublažila ovu kletvu (princeza će se uspavati stogodišnjim snom), kralj ništa nije prepustio slučaju i odmah naredi da se sva vretena u kraljevstvu uklone i spale...
Svi znamo dalji nastavak bajke i činjenicu da uklanjanjem vretena i stvaranjem lažne sigurnosti nije otklonjeno samo prokletstvo. Zašto je ovo važno razumeti? Zato što je i u samoj ljubavi i braku veoma štetno, a često i opasno, ne obratiti posebnu pažnju na oba aspekta i oba principa (jin i jang) i onog dobrog i onog nepoželjnog, koje nazivamo "lošim".
Kao što kralj ne uviđa svoju odgovornost u tome što je izostavio sa spiska zvanica trinaestu mudru ženu, nego projektuje krivicu na vretena i ona su mu kriva i njih spaljuje, tako i u partnerstvu i samom životu mi nekako uvek preskačemo svoju odgovornost i projektujemo je najčešće na partnera.
Do zabune dolazi i zbog činjenice da su se u srpskom jeziku pojmovi odgovornost i krivica počeli koristiti kao sinonimi. Nije isto biti odgovoran i biti kriv za nešto. U celoj zabuni ne pomaže previše ni hrišćanska religija, koja nas opet uči i ukazuje na fatalan ishod krivice, samim tim kao dobri hrišćani mi je izbegavamo tako što je sa niskom svešću samo zapravo projektujemo na drugoga.
Posle venčanja sve je divno, sjajno i sunčano dok ne naiđe period kada počinjemo da uviđamo partnerove osobine koje nam se ne dopadaju i koje su bile u senci. Nemali broj duhovnih učitelja i filozofa nas podseća da je emotivan odnos zapravo duhovna praksa. Mi moramo da savladamo date lekcije i osvestimo kod sebe i u sebi sve ono što nam se ne dopada, a što projektujemo na našeg partnera.
Ne pomaže ni činjenica da mi ljudi najčešće imamo potpuno različite aršine opažanja sebe i svoje okoline. Ono što se na nama čini kao sitnica na drugome je katastrofa. Za sebe kažemo da volimo da popijemo, a za drugog da je alkoholičar, za sebe kažemo da imamo preku narav, ali komšija je nasilnik, sebe smatramo zavodnicom, ali drugarica je kurva. Čovek je čoveku ogledalo.