Književnost

Isidora Bjelica za "Nezavisne": A šta ako stvari nisu onakve kakve verujemo da jesu?

Isidora Bjelica za "Nezavisne": A šta ako stvari nisu onakve kakve verujemo da jesu?
Foto: N.N. | Isidora Bjelica za "Nezavisne": A šta ako stvari nisu onakve kakve verujemo da jesu?

Naše poverenje u našu percepciju je bezgranično, odatle sve zablude, sukobi i svakodnevni stres.

Sa našom vrlo ograničenom percepcijom koja je kombinacija programa verovanja koje smo dobili od porodice i okoline i sa našom aparaturom za vid, sluh, oset koja predstavlja samo jedan odsto spektra, mi duboko verujemo da smo u stanju da procenjujemo šta je dobro a šta loše, šta lepo a šta ružno, šta prijatno a šta neprijatno, šta nas to vraća u biblijski rajski vrt gde nam je kroz metaforu preneseno da je sva tuga ljudskog pada počela sa razaznavanjem upravo dualnosti celog sveta.

Kažu da sav stres proističe iz toga što mi imamo želje za sebe koje podrazumevaju sreću, ljubav, izobilje, a onda nam ono što zovemo stvarnost donese druge stvari. Tako nastaje stres, a u dugotrajnom procesu i patnja. Iz nekog razloga ono što mi zamišljamo da bi trebalo da nam pripada  ne pripadne nam. I onda neretko ljudi provedu ceo vek boreći se sa vetrenjačama, verujući da su žrtve drugih ljudi, okolnosti, sistema..., ali sve je stvar verovanja. Sećam se kada smo davno bili u Indoneziji, vodič je nekako hteo da se iskupi za neki eksces i rekao je: "Večeras vas i vašu porodicu vodim na jedno specijalno mesto.

Mislila sam da će nas odvesti u pozorište ili neki egzotičan restoran, a onda sam shvatila da nas vodi na kremaciju! Bila sam konsternirana. Muž i ja smo se zgledali, dok tada mala kćerka nije ništa shvatala gde je zapravo  samo primećujući da su ljudi jako veseli. Ogromna pagoda je gorela, inače uprava na Baliju poklanja porodicama novac i za pagodu i celu ceremoniju  ukoliko su siromašni. Prvobitna neprijatnost i odbijanje da prihvatim činjenicu da smo izvedeni na kremaciju i ispraćaj pokojnika pretvorio se u iskreno zaprepašćenje kako drugačije uverenje može čak i događaj kakav je smrt pretvoriti u radost, umesto u očaj.

Naime, ne samo prijatelji, ne samo dalja porodica, nego i sama udovica, deca  svi su se duboko radovali što se zemaljska patnja onog koga su voleli završila i što više ne pati. Taj osećaj duboke radosti prevazilazio je i osećaj tuge zbog rastanka i odvajanja od bliske osobe. Sad kad uporedimo ovaj oproštaj sa ispraćajima onih čija su nasledna uverenja bila da je smrt najveća nesreća ljudskog roda jasno je kako uverenja određuju kompletnu percepciju onoga što zovemo život i naše procene šta je dobro a šta loše, šta lepo a šta ružno i šta sreća a šta nesreća.

Kada bismo u našem pogledu na ljude i događaje imali svest da lepota, dobrota, smisao postoje, iako mi možda nismo u stanju da ih vidimo, pomerila bi se i čvrsta uverenja zbog kojih ljudi ratuju i ubijaju se vekovima. Jer šta nas uvodi u sukob nego apsolutno uverenje da je naša slika o ljudima i stvarima tačna i ispravna. Čovek koji shvati da često prepreka na putu nije prepreka nego sam put, da lepota boravi i tamo gde mi ne možemo da je vidimo, a da stvari imaju smisao i kad je to nama nesaznatljivo, blizu je razrešenja najteže jednačine života koja se zove dualizam. Iako kao papagaji ponavljamo  ne sudi, mi zapravo ništa drugo ni ne radimo nego permanentno sudimo: ovo je dobro, ovo loše, ovo je istina, a ovo laž, ovo je lepo, a ovo ružno  i tako tonemo u iluziju dualizma koja će nužno donositi bol. Jer tamo gde ima lepote, sreće, radosti, ne možemo bez suprotnosti koje nas ometaju u našem ljudskom snu da budemo srećni.

Ako već čovek nije blažen da spada u kategoriju onih siromašnih duhom čije je carstvo nebesko, onda bar mora da se u svakom trenutku eksplozije svog uverenja koje mu donosi bol i patnju postane svestan da stvari možda i ne stoje tako, da je sve to naša percepcija, tako krhka i tako proizvoljna proizašla iz onog što smo primili kroz majčino mleko i socijalno ispiranje mozga  kao apsolutnu istinu i poredak. Zato je duboko osećanje kosmičke zahvalnosti za sve što nas zadesi najbolji način da prevaziđemo jed, tugu, očaj i da se prebacimo na vibraciju poverenja da iako nismo u stanju da uvek vidimo lepotu, smisao, dobrotu  oni su ipak tu... Ta tačka blagodarnosti je tačka susreta mistike i pragmatike 21. veka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije