Književnost

Jelena Glišić: Danas ko god sakupi nešto novca može da objavi knjigu

Jelena Glišić: Danas ko god sakupi nešto novca može da objavi knjigu
Foto: N.N. | Jelena Glišić: Danas ko god sakupi nešto novca može da objavi knjigu
Milan Rakulj

​Jelena Glišić, mlada poetesa koja živi i stvara u Banjaluci, književnoj javnosti uglavnom je poznata po pjesmama za djecu. Iz ovog domena književnosti objavila je dvije knjige pjesama, "Moja prva dječija knjiga" (2012) i "Vjetrić nestaško" (2017). Međutim, čitaoce koji prate njen rad Glišićeva sve više intrigira svojim poetskim, ali i proznim radovima za odrasle. U novom broju "Bagdale", časopisa za književnost, umjetnost i kulturu iz Kruševca, objavljena je njena priča "Bunar", a njena poezija se skoro našla i u prevodu na ruski jezik.

O svemu tome, kao i o aktivnom radu u Udruženju književnika Republike Srpske (UK RS), te aktuelnoj književnoj sceni, Glišićeva je govorila za "Nezavisne".

NN: Do priče "Bunar" književna javnost Vas je uglavnom znala po poeziji. Možemo li uskoro očekivati Vašu proznu knjigu?

GLIŠIĆ: Po poeziji me više poznaju, i to uglavnom po poeziji za djecu jer je ona dolazila do izražaja upravo zato što je smještena među korice knjiga, a i zbog toga što su skoro sve sfere mog djelovanja i rada bile posvećene djeci. Zbog toga sam srećna jer su djeca najbolja i najiskrenija publika koja vam neće aplaudirati ako joj niste zanimljivi ili ako vas nije slušala. Pored priča, pišem i "ozbiljnu" poeziju, tj. poeziju za odrasle čitaoce, ali poeziju za djecu držim ozbiljnijom bar za tri stepenika više jer je ona ta uz koju čiste dječje glave počinju da uče i razmišljaju. "Bunar" je jedna od mojih priča koje su na granici između stvarnosti i fikcije. Ništa nije toliko stvarno da mu ne možemo, bar u trenucima osame i potpune oslobođenosti od stezanja pertli na cipelama koje nas drže čvrsto na asfaltu, dodati iz zaumlja nama sasvim obične, a nekom možda čudne i nezamislive, onostrane slike naše podsvijesti. Nisam neko ko po svaku cijenu piše i želi da objavi, ali polako se stranice ispunjavaju pričama i što ih više ima - veća je i moja želja da objavim proznu knjigu. Dosad sam ih objavljivala samo u književnim časopisima.

NN: Neke od Vaših pjesama skoro su prevedene na ruski jezik i objavljene u "Nevskom almanahu" i "Novom pogledu", časopisima iz Sankt Peterburga. Otkud saradnja sa tim glasilima i kolika je privilegija za Vas naći se tamo?

GLIŠIĆ: Jeste privilegija kad se pјesme nađu u stranim časopisima, naročito u ruskim sa tolikom pjesničkom tradicijom. Saradnja je ostvarena preko književnog časopisa "Suština poetike", čiji sam godinama saradnik - prvo lektor i korektor, a zatim i jedan od članova uredništva. Ruske pjesnike i prevodioce je privuklo to što urednik časopisa Anđelko Zablaćanski prevodi s ruskoga na srpski. U pomenutom časopisu su objavljivane i moje pjesme koje su privukle pažnju ruske pijanistkinje, pjesnikinje i prevoditeljke Marijane Solomko, i tako je počela saradnja.

NN: Objavili ste dvije knjige za djecu, a i diplomirali ste na Odsjeku za razrednu nastavu Filozofskog fakulteta. Otkud ljubav prema djeci i dječjoj književnosti i da li u Vašem slučaju ikad jedno isključuje drugo?

GLIŠIĆ: Prvu knjigu objavila sam kao student četvrte godine i to je bio period kada sam postala svjesna da je to što radim i pišem ozbiljno. Pisala sam i prije toga, ali nisam aktivno objavljivala. Ipak su potrebne određene godine i bar neko iskustvo da bi se ono što pišemo moglo usmjeriti prema određenoj publici. Ljubav prema djeci, kao i prema književnosti postojala je oduvijek i nikada jedno drugo nije isključivalo. Želim da napomenem da mi je zbirka "Vjetrić nestaško" ušla u uži izbor za nagradu "Mali princ", koja se dodjeljuje za najbolju knjigu za djecu objavljenu u regionu u prethodnoj godini (u konkurenciji su po dvije knjige iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i BiH). Nagrade za nominaciju će biti uručene na završnoj večeri festivala "Vezeni most", koji će se održati od 23. do 27. oktobra, a isto veče biće proglašen i dobitnik nagrade.

NN: Koja je uopšte osnovna razlika između pisanja za djecu i odrasle?

GLIŠIĆ: Kažu da je pisati za djecu teže. Rekla bih - odgovornije. Kao što sam već spomenula, djeca su posebna publika koju ili oduševite ili potpuno ostavite bez reakcije. Poezija za djecu mora da ima neku svoju priču, da nosi neku poruku, ali da ta poruka ne bude nametljiva i da je djeca prihvate kroz igru riječi i s lakoćom, jer igra je osnovni način učenja i sticanja iskustava. Dakle, ako pišete za djecu morate znati da se igrate, da se uzdignete na nivo djeteta i proniknete u njegovu svijest. Svaki uzrast traži svoj način obraćanja i treba paziti na dječja interesovanja, osluškivati njihove želje i potrebe, a pritom izbjeći sladunjavost i podilaženje, metaforički kazati da život nije sačinjen samo od dobrih stvari.

NN: Djelujete kao tehnički sekretar pri UK RS. Kakav je po Vašem mišljenju status književnika u Republici Srpskoj danas i da li je društvo dovoljno svjesno značaja jedne ovakve kategorije ljudi?

GLIŠIĆ: Poslove tehničkog sekretara u UK RS obavljam već tri godine. Naišla sam na teško stanje u Udruženju, koje, iako okuplja više od 160 pisaca, još nije dobilo status od posebnog značaja za Republiku Srpsku, a samim tim nema ni finansijska sredstva za normalno funkcionisanje. Udruženje je tek prije nekoliko dana dobilo prostoriju za rad od grada Banjaluka, a prije toga su za potrebe sjednica, sastanaka i operativne poslove korištene prostorije Dječijeg pozorišta RS. Međutim, bez obzira na poteškoće, krenulo se s radom uz mnogo entuzijazma, želje i volje da se Udruženje, a samim tim i njegovi članovi, dovedu na zasluženi nivo. Tokom cijele godine rade se projekti po raznim konkursima - što našeg Ministarstva prosvjete i kulture, što ministarstava van granica koja imaju konkurse koji se odnose na kulturnu saradnju u regionu, kako bi se obezbijedila materijalna sredstva za normalan rad, ali i za finansiranje Međunarodnih književnih susreta pisaca, koji će se ove godine održati treći put u sklopu Sajma knjige koji organizuje "Glas Srpske". To je značajan projekat koji svake godine okuplja oko trideset pisaca i prevodilaca iz zemlje i svijeta, čime je data i prilika našim piscima da ostvare bolje kontakte sa piscima iz svijeta. Iz ovoga se da naslutiti odgovor na Vaše pitanje: Status književnika u RS danas nije cijenjen, društvo je marginalizovalo pisce koji u većini slučajeva žive na granici egzistencije.

NN: Kako biste ocijenili kvalitet književnosti RS u odnosu na region?

GLIŠIĆ: Teško je odgovoriti na to pitanje jer u Republici Srpskoj nema kvalitetne izdavačke djelatnosti. Danas ko god sakupi nešto novca može da objavi knjigu. Recenzente nije teško naći, ko donese rukopis u vordu i novac za nekoliko dana može imati i knjigu, a nisam sigurna ni da postoji književna kritika koja sve to prati i na pravi način ocjenjuje. Takvo stanje je i u susjednim zemljama pa bi se moglo reći da ne zaostajemo za stanjem savremene književnosti u regionu. Nekoliko pisaca srednje i starije generacije nalazi ugledne izdavače i van Republike Srpske, prvenstveno u Srbiji. Takođe, poneka knjiga se prevede i na strane jezike. Raduje me činjenica što i mlađi pisci stiču ugled u regionu i izdavači prihvataju njihove rukopise. Posljednjih godina zahvaljujući Međunarodnim književnim susretima, koje organizuje Udruženje književnika RS, a koji okupljaju pisce i prevodioce iz cijelog svijeta, data je velika prilika mlađim piscima da se svojim djelima preporuče svjetskim izdavačima i prevodiocima. Republika Srpska ima kvalitetnih mladih pisaca kojima je potreban ovakav vid podrške i koji će u budućnosti dostojno predstavljati srpsku književnost.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije