Saša Knežević, književnik je iz Sarajeva s adresom u Palama, čiji je roman "U sjećanju na zaborav" osvojio treće mjesto na konkursu za nagradu "Zlatna sova", koji raspisuje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo.
Kao vanredni profesor Knežević je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Palama na Katedri za srpski jezik i književnost. Dosad je objavio dramu "Kad oblaci jedu ljude", te romane "Jadni moj Marko" i "Otkud pamet onom ko je nema". Zahvaljujući pomenutom priznanju štampan je i njegov treći roman, čija će promocija biti održana u subotu u 12 sati na Sajmu knjige u Banjaluci i o kojem je govorio za "Nezavisne".
NN: Koliko je lakše bilo napisati roman o rodnom Vam Sarajevu danas kada postoji distanca od eventualne negativne emocije, nego što bi bio slučaj da ste to uradili u toku ili po prestanku rata?
KNEŽEVIĆ: Jedno od osnovnih pravila epike jeste neophodna vremenska distanca između događaja i pisanja o događaju. To ne potvrđuje samo moj roman, ista stvar je i sa drugonagrađenim romanom koji se bavi tom tematikom. Mi imamo pregršt romana napisanih o Sarajevu od strane Srba koji su tamo živjeli, ali u većini tih romana koji su objavljeni u toku rata ili neposredno poslije autori nemaju tu vrstu emotivne distance koja danas postoji. Emotivna distanca ne znači da mi danas ne gajimo istu emociju. Možda je ona još dublja, a ako nije to - onda je sigurno zrelija. Ona ne govori o sazrijevanju pojedinca, nego o sazrijevanju svih nas koji smo u tom gradu odrasli, ali mu nismo bili dorasli ili on nije bio dorastao nama.
NN: Da li su na kraju više izgubili Srbi izlaskom iz Sarajeva ili Sarajevo odlaskom Srba?
KNEŽEVIĆ: Upravo je moj cilj, ne samo ovim romanom, jer se bavim usmenom i uopšte kulturom sarajevskih Srba, da dokažem kroz mistifikaciju grada da je sasvim sigurno Sarajevo izgubilo mnogo više nego što su izgubili Srbi koji su otišli. Ti ljudi tamo gdje danas žive identifikuju se kao sarajevski Srbi, i dalje nose tu dušu i kulturno nasljeđe. Sarajevo je izgublo više jer oni ne mogu biti dio kulturnog identiteta onog što ono danas jeste.
NN: Da li je isti slučaj i s ostatkom BiH, recimo s Bošnjacima i Banjalukom ili nekim drugim gradom u RS?
KNEŽEVIĆ: Mi smo u jednom trenutku shvatili - da bismo bili Evropejci i prihvaćeni od strane drugih moramo se i baviti drugima. Drugi se dovoljno bave sobom. Sasvim sigurno je da su slučajevi slični, ali Bošnjaci koji žive u Banjaluci treba da se tim bave, a Banjaluka da im da podršku ukoliko ona vrijedi. Ja, ili bilo ko drugi, mogu napisati takav roman, ali on ne može biti iskren jer ne bi bio napisan esencijalnim osjećanjem koje mi svi imamo i koje zauvijek ostaje u nama zbog nečega što smo izbubili.
NN: Dakle umjetnost nastaje isključivo iz izrazitog subjektiviteta?
KNEŽEVIĆ: Subjektivitet je suštinska stvar, dakle objektivno u romanu je ono nebitno. Evidentno je da će se u ovom romanu neki ljudi prepoznati. Možda jer će se sjetiti nečeg lošeg što su nekad uradili, a možda će se neko prepoznati i po dobrim stvarima. To govorim ne zato što je autor pisao o nekome, nego zato što je autor pisao o jednoj atmofseri. Tu atmosferu prije svega čine neki ljudi i autor je pisao sa svog subjektivnog stanovišta ne zato da bi donio neku istinu, nego jednostavno da bi rekao jednu istinu višeg reda koja je književno pravična.
NN: Za vrijeme rata u RS donesen je zakon da svi Srbi pišu ekavicom. Na takvu političku odluku lingvisti su rekli da su najljepše pjesme srpske narodne književnosti napisane ijekavicom. Koliko je pitanje jezika i danas političko pitanje?
KNEŽEVIĆ: Pitanje jezika kod nas je nažalost postalo prevashodno političko pitanje. Borba za jezik, međutim, neće se završiti nikakvom političkom odlukom kao što je bilo s primjerom koji ste naveli. Borba za jezik je neprestana jer je ona borba za kulturni identitet. Poenta je sačuvati kulturni identitet ne braneći drugima da to isto čine, jer vi možete s nekim živjeti samo ako poštujete tog drugog. Niko ne može da spori pitanje pjesme "Hasanaginica". Bošnjaci je smatraju svojom pjesmom, Hrvati isto jer je zapisana na teritoriji koja danas pripada hrvatskoj, a Srbi je smatraju srpskom jer ona izgleda kao srpska narodna pjesma. To ne treba da bude problem, jer je pjesma veliko umjetničko djelo i ona pripada svim tim kulturama. Pripadanje jednoj kulturi ne znači automatski da ne pripada drugoj. Kada to shvatimo vidjećemo da problemi nisu toliko veliki koliko mi smatramo da jesu.
NN: Živite u Palama, gdje su mnogi književnici nezadovoljni statusom.
KNEŽEVIĆ: Nazadovoljstvo je zaista veliko, ali ono je prisutno i u Novom Sadu, a možete misliti kako je tek u Somboru. Prva nagrada "Zlatne sove" je otišla u Požarevac, ne vjerujem da je i tamo bolje. Uvijek su pisci u provinciji bili pisci iz provincije, pa i veliki Bora Stanković kada je živio u Vranju bio je pisac iz provincije. Mi to moramo na neki način prihvatiti, a ne i pomiriti se s tim. Jednostavno, kada se napiše nešto vrijedno treba se potruditi da to dođe do čitalaca, a ocjena čitalačke publike će biti krajnji sud.