Pisac uvijek treba biti svjestan činjenice da njegova pisalačka misija treba da ostavi što dublji trag u budućim istorijama književnosti, smatra književnik Radomir D. Mitrić, kojem je nedavno uručena nagrada za najbolju kratku priču "Milovan Vidaković" Srpskih nedeljnih novina u Budimpešti.
Mitrić, koji je rođen u Jajcu 1981. godine, veoma rano se izdvojio kao uspješan pjesnik, a svoj stvaralački opus posljednjih godina nadopunjava i romanima, te kratkim pričama. Iako je duži niz godina živio u Banjaluci, prije dvije godine odlučio je da napusti ovaj grad i ode u Kragujevac, gdje je, kako sam kaže, u "dobrovoljnom egzilu". Ovaj autor trenutno piše roman "Čovjek koji je izabrao svoju smrt" o jednom latinoameričkom pjesniku koji je došao u Pariz tridesetih godina prošlog vijeka, a već ima i spremljenu knjigu poezije "Na putu za Hesperiju".
NN: Jedan ste od najnagrađivanijih pisaca u regionu u posljednjih nekoliko godina. Koliko Vam je kao književniku mlađe generacije bitno kada nagrade dobijete i van države u kojoj stvarate?
MITRIĆ: Moglo bi se reći da su žiriji inostranih nagrada objektivniji od ovih iz regiona. Imao sam razna iskustva pa mogu to da posvjedočim. Tamo je kvalitet uvijek na prvom mjestu i zato i nisu tako česte. U ovom slučaju, kada je u pitanju ova posljednja nagrada, riječ je o vrlo značajnoj nagradi za mene, jer je dodjeljuju Srpske nedeljne novine iz Budimpešte koje nastavljaju tradiciju Srpskih narodnih novina, osnovanih još 1830. godine. Pisac nikad ne treba da piše samo za lokalnu sredinu, mora da nosi duh univerzalizma.
NN: Koliko je tematika same priče "Zavet" vezana za Milovana Vidakovića i način na koji je on stvarao?
MITRIĆ: Priču sam napisao u jednom dahu, budući da sam je nosio dugo u sebi. Inovativno je to što sam u pripovjedačkom postupku uveo kao naratora samog Milovana Vidakovića, koji se pred kraj sopstvenog života sjeća izgubljenog vremena i nostalgiše za nepovratom istog. Poseban akcenat je u sjećanju na djetinjstvo, kojem je suprotstavljena hladna atmosfera seoba i lutanja individualnog i nacionalnog. Arhaične riječi koje su u vezivnom tkivu teksta su najredudantnija mjesta i oko njih se kao u kakvom "pleteniju sloves" priziva nemušta prošlost.
NN: Vaš roman prvenac "Šum Panonskog mora" takođe je nagrađen, a Vi ste ovo djelo opisali kao knjigu Vašeg života. Zbog čega ste je tako okarakterisali?
MITRIĆ: Sve što sam zapravo ja stalo je u tu knjigu, moja sjećanja, dosadašnji život, dnevnici, zapisi sa putovanja, hronike bivšeg rata, moja lična filosofija. To je testamentarna knjiga i takve knjige obično pišu pisci pred kraj svog života. Knjiga je omaž za tri pisca koji su sami vrhovi tog žanra literature kod nas, riječ je o lirskom romanu, a to su Crnjanski, Kiš i Desnica. Istodobno, to je knjiga koja je omaž čitavoj jednoj generaciji od koje su ostali stihovi ispred banjalučkog Mašinskog fakulteta, kojoj je pripadao i moj tragično preminuli brat. Koliko je bio snažan poriv pisanja ove knjige, najbolje svjedoči to da, dok je nisam završio, nisam našao svoj mir. Ovakva kakva je danas otkriva me ogoljenog do srži.
NN: Aleksandar Jerkov je prilikom uručenja nagrade "Poziv na putovanje" rekao da Vam je to priznanje dodijeljeno "zbog pokušaja da izađete na kraj sa sobom i svojim pamćenjem". Kako jedan pisac izlazi na kraj sa sobom?
MITRIĆ: Sama knjiga i jeste poziv na putovanje, na putovanje istorijom mog rodnog kraja, Šipova, njegove geografije, i ljudi koji su me okruživali dok sam odrastao. Nažalost, mnogi od njih nisu više među živima. Kad neko ima nekog sa one strane, a osjeća da mora da mu vrati neku vrstu duga sopstvenim pisanjem, onda da bi se izašlo na kraj i sa sopstvom, isplivaće čitav jedan izgubljeni svijet kojem on mora dati obrise. Ja se nadam da sam makar i na momente uspio da odgovorim na tu vječnu zagonetku sa kamenog ulaza u delfsko proročište, "spoznaj samog sebe". Čovjek je biće sjećanja, a bogat je onaj čovjek koji ima čega da se sjeća.
NN: Prije dvije godine ste napustili Banjaluku i preselili se u Kragujevac, šta Vas je navelo da napustite grad u kojem ste duže godina živjeli i stvarali?
MITRIĆ: Moglo bi se reći da sam u dobrovoljnom egzilu. Čovjek kome treba novi početak ide ka ljubavi, a mržnja i sujeta ostaju iza njega, barem je tako bilo u mom slučaju. Ipak, nadam se da sam ostao u najboljem sjećanju mojim studentima koje sam učio i nekim životnim lekcijama sem gradiva koje sam im predavao. A, književna publika, ona će me naći ma gdje bio.
NN: Koliko se književna scena u Srbiji razlikuje od naše i postoje li bolje mogućnosti za, prije svega, mlade autore?
MITRIĆ: Iste klanovske priče su prisutne svuda. Samo je to na malo višem nivou suptilnosti u Srbiji. Ista je umjetnost prećutkivanja onih koji makar malo iskoče iz palanačkih šinjela. Mladi autori u Srbiji imaju veće mogućnosti, to je sigurno, ali njihov odnos prema tradiciji je upitan. Na moju sreću, moj talenat su primijetila i neka imena koja nose onu liniju kulturnog pregalaštva najvišeg nivoa, tu, prije svega, mislim, na primjer, na jednog Nikolu Miloševića, koji je bio jedna književna, kritičarska i profesorska apoteoza odbrane pravih vrijednosti.
Talenat i rad ključ uspjeha
NN: Šta biste savjetovali onima koji žele da počnu ili su tek počeli stvarati?
MITRIĆ: Talenat i rad na prvom mjestu, rad na sebi i na svom djelu, ma koje ono vrste bilo. Niko vam neće pružiti ništa, sem ako niste poltroni i poslušnici. Zbog toga morate uvjeriti druge u to da neke stvari bolje radite od onih koji su vam nadređeni. Ako li vas, pak, ko spočita, idite tamo gdje imate potpunu slobodu u kreativnom uzletu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.