Na one koji mi zameraju što sam okrenula crkvi i veri ja zaista ne obraćam pažnju. Ni podmetanja, ni ucene, ni kazne, ni primamljiva obećanja, a svega toga ima, mene ne mogu odvojiti od vere i Boga. Jer ja sam u svakom trenutku svesna da zaista "ne vredi čoveku da zadobije čitav svet ako duši svojoj naudi", kaže srpska književnica Ljiljana Habjanović-Đurović.
Od kada je, maja 1996. godine, objavljen roman "Ženski rodoslov" Habjanović-Đurovićeva je najčitaniji i najtiražniji pisac koji stvara na srpskom jeziku.
Svoje romane prodala je u tiražu od blizu milion primjeraka, a jedini je književnik čije su knjige bile pet puta najčitanije u bibliotekama Srbije.
Djela su joj prevođena na ruski, ukrajinski, češki, bugarski i grčki i druge jezike.
U intervjuu za "Nezavisne" govori o svojoj velikoj ljubavi prema pisanju, o nagradama, kao i zašto više ne konkuriše za njih, te šta za nju znači vjera, ali i zašto je žena okosnica većine njenih romana.
NN: Činjenica je da ste jedan od najčitanijih i najznačajnijih pisaca na ovim prostorima. Kako objašnjavate toliku popularnost Vaših romana?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Ovo je pitanje na koje nikada ne umem da dam potpun i sasvim tačan odgovor. Knjige koje sam napisala čitaju i vole i žene i muškarci, ljudi različitih godina, socijalnog porekla, obrazovanja, ideološkog opredeljenja. Čitaju ih patrijarsi i vladike, sveštenici, akademici, fudbaleri, oficiri, portiri, carinici, popadije, glumice, folk pevačice, fabričke radnice, prodavačice, domaćice, supruge stranačkih lidera, monahinje, lekari i profesori, novinari, studenti i srednjoškolci, roditelji i deca, bake i unuke, članovi i funkcioneri svih partija. Čitaju naši ljudi širom sveta i stranci na dvanaest jezika. Pišu o njima maturske, diplomske, magistarske i doktorske radove u srpskim zemljama, ali i u inostranstvu. Šta svi oni, tako različiti, nalaze u tim knjigama, i zašto ih vole, mogla bi da bude zanimljiva tema jedne ozbiljne studije. Valjda će se neko setiti da je napiše.
NN: Jednom prilikom ste napisali: "Samo pisanje može da ispuni ponor koji zjapi u meni". Kako toliku strast prema pisanju usklađujete sa privatnim životom?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Dobrom organizacijom vremena. Ja živim sa pogledom na sat. Odredila sam šta je u mom životu važno (molitva, moj rad, porodica), šta je manje važno (putovanja i druženje) i šta je nevažno. Za važno uvek nađem vremena, makar ga odvojila od sna. Manje važnom se posvećujem ako mogu. Za nevažno nikada nemam vremena, a i da ga imam potrošila bih ga na nešto drugo.
NN: Odakle crpite inspiraciju za svoja djela i koliko stvari koje Vam se dešavaju u svakodnevnom životu utiču na ono što ste napisali?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: I nadahnuće i snagu i znanje koji su mi potrebni da bih mogla da pišem dobijam iz vere i molitve, milošću svete Petke i presvete Bogorodice. Živim poštujući vrednosti za koje se zalažem u svojim knjigama. Ponekad junakinjama svojih romana "poklanjam" snove koje sam ja sanjala, ili molitve kojima se u svojoj svakodnevici obraćam Gospodu i Majci Božjoj. Već sam više puta rekla da su sve knjige, čak i kada ne opisuju događaje iz života pisca, autobiografske, jer nastaju iz iskustva pisca, iz njegovog misaonog i emotivnog sveta, iz njegovog duha i duše.
Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u predgovoru za moj roman "Zapis duše" napisao je da je ova knjiga "pisana s ljubavlju junakinji srodne duše", odnosno da je duša autorke romana srodna duši glavne junakinje romana, despotice Angeline Branković.
NN: Rečenicu iz Vašeg romana "Ženski rodoslov": "Dete od žene pravi majku, brak od žene pravi domaćicu", kasnije ste ocijenili kao odraz mladalačkog straha. Dešava li Vam se danas da kada pogledate nešto što ste napisali prije više godina otkrijete da ste promijenili mišljenje u vezi s tim?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Time što sam je ocenila kao odraz svog mladalačkog straha ja nisam porekla ovu rečenicu. Dete zaista od žene pravi majku, brak zaista od žene pravi domaćicu. Ja sam se te dve uloge bojala u mladosti jer sam mislila da, posvećena njima, neću imati vremena ni snage da budem pisac. Kada sam postala domaćica u svojoj kući, kada sam postala majka, shvatila sam da su te promene samo obogatile moju ličnost i moje biće, da su mi dale jedno dragoceno i lepo iskustvo.
Dakle, ni u ovom, ni u drugim slučajevima, nisam menjala mišljenje o pojavama, već sam ponekad, sazrevajući i kao žena i kao duhovno biće, prevladavala svoje strahove.
NN: Među mnogobrojnim nagradama koje ste dobili ovog mjeseca u Rusiji Vam je pripalo i priznanje "Zlatni vitez", a u Vašem repertoaru je i orden svetog Save. Koliko su Vam nagrade važne, s obzirom na to da ste laureat gotovo svih značajnijih priznanja u domenu književnosti?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: U Rusiji sam dobila glavnu nagradu na Drugom sveslovenskom literarnom forumu "Zlatni vitez", koji se održava pod pokroviteljstvom patrijarha moskovskog i cele Rusije gospodina Kirila i predsednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva. U najužem izboru bilo je četrdeset romana iz osam slovenskih zemalja i svi autori bili su učesnici petodnevnog skupa. Ovo je veoma važna nagrada, najveća koju dodeljuju u slovenskim zemljama, u rangu je Bukerove nagrade na Zapadu. Ja je svrstavam odmah iza ordena svetog Save. Pripala mi je za roman "Igra anđela", koji je takođe nagrađen i kao najbolja knjiga stranog autora objavljena u Rusiji u 2010. godini.
A koliko mi nagrade znače? U čovekovoj je prirodi da se obraduje svakoj pohvali i priznanju za ono što radi. Takođe, nagrada skrene pažnju, ili podseti na autora i knjigu i podstakne čitaoca da je pročita. U tom smislu i meni je svaka nagrada mila i zahvalna sam svakome ko je vrednovao moj rad. Ali, nije mi svaka nagrada podjednako značajna. Najvažnijim priznanjem smatram orden svetog Save kojim me je odlikovao Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve. U gramati svakog dobitnika piše na čiji predlog je odlikovan. U gramati koju sam ja dobila piše:"…na predlog patrijarha srpskog gospodina Pavla". Činjenica da sam ja jedini pisac i jedina žena koju je odlikovao naš sveti patrijarh daje dodatnu vrednost i značaj i ovom priznanju čiji je društveni značaj i inače nemerljiv.
NN: Takođe, nagrade često bubu dodjeljivane po pripadnosti nekoj političkoj, kulturnoj ili medijskoj grupaciji. Jeste li nekada, s obzirom na to da ne pripadate nijednoj od njih, ostali bez nekog priznanja ili uopšte niste konkurisali za isto?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Kada sam 2003. godine napisala roman "Igra anđela" znala sam vrednost te knjige. Osim toga, tada sam napustila svog izdavača, u tom trenutku najvećeg i veoma moćnog, i otvorila svoju izdavačku kuću, te sam mislila da bi mi dobro došlo da dobijem neku nagradu, da se o knjizi malo više priča. Konkurisala sam za NIN-ovu nagradu i za nagradu "Žensko pero". NIN-ov žiri nije uvrstio roman ni u najširi izbor, a žiri za nagradu "Žensko pero" uvrstio ga je u uži izbor.
Roman "Igra anđela" nagradio je "Kočićevim perom" žiri Zadužbine "Petar Kočić" iz Banjaluke i žiri "Unireksa" iz Podgorice, koji vodi Janko Brajković. Takođe, roman je i 2003. i 2004. godine bio najčitanija knjiga u bibliotekama Srbije.
Poučena ovim slučajevima, od 2003. godine ne konkurišem za književne nagrade. Sva priznanja koja sam od tada dobila zaista su za mene bila potpuno i prelepo iznenađenje, za koje zahvalnost dugujem samo svetoj Petki i presvetoj Bogorodici.
Inače, jedna moja drugarica, novinarka koja prati kulturu, i ja, ponekad, tek da proverimo koliko smo obaveštene, kada vidimo ko su članovi žirija za neku nagradu, "tipujemo" ko će biti dobitnik. I u 99 odsto slučajeva pogodimo. A to samo govori koliko su neki ljudi drski i bestidni.
NN: Činjenica je da ne može svima da se sviđa pisanje jednog pisca, ali dešavalo se da Vas napadaju da ste se previše "okrenuli" crkvi, čak se pojavio i tekst u kome je Vaš roman o svetoj Petki proglašen ljubićem? Kako reagujete na ovakve napise?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Sasvim je normalno da ne vole svi iste knjige i iste pisce. Zato i postoje različite knjige i različiti pisci, da svaki čitalac može da pronađe svoju knjigu i svog pisca, a svaka knjiga i svaki pisac svog čitaoca. Ja sa tim nemam nikakav problem. Meni smeta kada ljudi nipodaštavaju tuđi rad sa pozicija svoje duhovne nemoći i svog neznanja, ili čak podstaknuti koristoljubljem. Divan je primer koji ste naveli. Mudra autorka tog mudrog teksta je doktor književnosti, predavač na univerzitetu i član NIN-ovog žirija 2003. godine. Ali, i njoj i njenom mužu, pesniku, baš te 2003. godine objavio je po knjigu izdavač koga sam napustila i koji mi to nikada nije oprostio. Da li ona zato tek u jesen 2003. piše tekst o romanu "Petkana" objavljenom još 2001. godine?
Ja na takve umotvorine nikada ne odgovaram. Moje knjige brane njihovi čitaoci. Da se zadržim na "Petkani". Patrijarh Pavle me je odlikovao ordenom svetog Save. Mitropolit Amfilohije je o knjizi napisao: "Pročitao naiskap 'Petkanu'. Ljiljana je ovom knjigom svetoj Petki i Hristu Bogu prinela srce i um kao rascvetali miomirisni ljiljan na dar". Mnogi ljudi su pričali sveštenicima, mnogi javno govorili, da ih ovaj roman promenio. Mnogi su, pošto su pročitali "Petkanu", odlučili da se krste. Pre nekoliko dana gospodin Dragan Vukić, direktor "Dobročinstva", agencije Srpske pravoslavne crkve, ispričao mi je sledeće, da je bio u Ukrajini, u čuvenoj lavri, i monasima je odneo na poklon knjigu svetog vladike Nikolaja. A monasi su mu rekli: "Mi već čitamo jednu divnu knjigu srpskog pisca. To je roman 'Petkana', objavljena na ruskom 2009. godine".
Zahvalna čitaocima i Bogu
NN: Komentari čitalaca na Vaše knjige su uglavnom pozitivni i uglavnom pišu da se Vaša djela čitaju u jednom dahu, te da neke od knjiga čitaju i po više puta. Koliko Vam prijaju ovakvi komentari?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Zahvalna sam svojim čitaocima. Promišlju Božjom, oni su me stvorili. Oni određuju moje mesto na književnoj sceni. Oni su bili uz mene i kada su svi drugi i kada je sve drugo bilo protiv mene. Zahvaljujući njima, ja znam da ovo što radim nije uzaludno i da je potrebno još nekome osim meni.
Osim svojim čitaocima zahvalna sam i Bogu koji mi je dao i te čitaoce i talenat i zdravlje i porodicu i uslove za rad.
Ja sam svoj život i svoj rad davno posvetila presvetoj Bogorodici. I stoga sve što napišem i svako priznanje koje dobijem klanjajući se stavljam pred Nju koja mi Je sve dala.
Žena
NN: Zašto ste se sa opisa života žene u novijim knjigama pomakli ka vjerskim temama?
HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Ja i dalje pišem o ženama. Glavne junakinje mojih romana bile su i ostale žene. Presveta Bogorodica, sveta Petka, kneginja Milica, despotica Angelina, mala Milojka iz Đunisa. Sve one, osim svete Petke, živele su svetovnim životom žene svoga vremena. Borile su se sa svakodnevicom. Volele su, rađale, radovale se, patile. Nadale su se i plašile, pobeđivale i gubile. Kao i mi danas. Upravo zato nam one mogu biti uzor, a njihovi životi i vera podstrek da i mi budemo bolje i snažnije.
Te velike žene živele su i intenzivnim duhovnim životom, predane Bogu. Ali i danas mnoge žene tako žive. Lično poznajem i žene i muškarce čiji životopisi nikako ne bi bili potpuni ako ne bi sadržali i tu duhovnu dimenziju. Još nešto: u svojim knjigama svedočim i da nije bilo značajnijeg događaja u istoriji Crkve i hrišćanstva u kome nije važnu ulogu imala poneka žena.