BANJALUKA- Poezija je večna, a pesnici su od danas do sutra, rekao je Matija Bećković za "Nezavisne" povodom Svjetskog dana poezije, koji zaslugom UNESCOa već 18. godinu pada na današnji dan.
Poezija je, kažu njeni tvorci, najviši oblik duhovne pismenosti. Da li je postojanje svjetskog dana te pismenosti povezano sa čitanošću, značajem ili možda ugroženošću poezije? Koliko, naspram s poštovaocima, pjesništvo danas šuruje sa kritikom i izdavaštvom, pitanja su koja smo postavili nekim od najvećih živućih srpskih pjesnika.
"Svi bi se začudili kad bi saznali da nikad u istoriji nije objavljeno više knjiga pesama nego u naše vreme, kada se govori da su poezija i pesnici otpevali svoje", rekao nam je Matija Bećković, poredeći značaj onoga što se objavljivalo u prošlosti sa značajem onoga što se objavljuje danas.
"Najslavnije naše knjige kao što je 'Gorski vijenac' ili Brankove 'Pesme' ili Vukov prevod Novog zaveta, štampane su u 250 primeraka i ni ti primerci nisu prodati. Već su napravljene tolike studije koje govore o tome kako će u naše vreme svaki čovek moći da objavi knjigu, ali da se u suštini neće promeniti ništa. Knjige koje vrede iz tog mora će isplivati", riječi su Bećkovića koji smatra da su kritika i izdavači izdali poeziju, da je izdaju čak i pjesnici, ali da je nisu izdali čitaoci i ljubitelji. Njegov kolega Rajko Petrov Nogo, ipak, smatra da bez pjesnika nema poezije, a da bez poezije nema pjesnika. Ugroženo je, kaže on, i jedno i drugo. Stoga, ovaj pjesnik i akademik ima specifično mišljenje i o Svjetskom danu poezije.
"Čim se kaže da je nečega svetski dan, onda pouzdano znajte da je to ugroženo. Kad se kaže 8. mart, Međunarodni dan žena, malo se osmehnemo, je l' da?! Biće da je penzija stigla dotle da je ugrožena, a to dolazi otuda što uveliko valjak globalizacije želi da ispegla i poništi sve što je specifično, nacionalno, posebno, jedinstveno", kaže Nogo. On dodaje da su se, dok svijet nije poludio, po poeziji prepoznavali narodi.
"Kad kažete Stara Grčka, kažete Homer. Kad kažete Italija, kažete Dante. Kad kažete Engleska, kažete Šekspir. Kad kažete Srbija, kažete Njegoš, ili po izboru. Toga više nema, ali to je privremeno i ja ne gubim nadu. Ovo poništavanje svih vrednosti će biti i proći, a doći će ono po čemu se prepoznajemo, ako nas tada bude", smatra Nogo. Mišljenje da je pjesništvo na neki način ugroženo gaji i Ljubivoje Ršumović, međutim on ne vidi ništa loše u tome da poezija ima i slavi svoj dan.
"Ne vidim razlog da poezija nema svoj dan, kao što ne vidim razlog što, recimo, opera ili vajarstvo nemaju svoje dane. U redu je da svaka umetnost ima neko svoje vremensko priznanje. Naravno da se ja kao pesnik više zalažem za to da poezija bude sastavni deo života svakog čoveka, znači da čovek živi sa poezijom kao sa živim bićem", smatra Ršumović dajući primjer parlamenta Novog Zelanda.
U toj zemlji su, kaže pjesnik, jednu rijeku sa svim pritokama proglasili živim bićem i sada se Novozelanđani prema njoj odnose kao prema čovjeku ili nekom drugom živom stvoru.
"Tako bi i poezija trebalo da postane na neki način sunarodnik ili drugar svih nas, ne samo pesnika, nego i običnih ljudi", podijelio je svoju zamisao s nama Ršumović.
Da bi se poezija razumjela, ili ispravnije rečeno da bi se osjetila, kaže on, treba ipak imati i posebno raspoloženje i obrazovanje.
"Naravno, i najneobrazovaniji mogu da osete, a da ne znaju šta je to, tako da su to sve slučajnosti, da li se u nekoj zemlji više ili manje čita poezija. Kažu da mi Sloveni imamo više smisla za poeziju i za pisanje, ali i za čitanje i slušanje. Ne znam da li je to tačno, ali volio bih da jeste", pripovijeda Ršumović, a Rajko Petrov Nogo se nadovezuje da poezija nikad nije bogzna kako čitana, te da je pjesništvo jedan aristokratski rod koji ima ozbiljan procenat pouzdanih i elitnih čitalaca.
Pjesnik Stevan Tontić, slično Ršumoviću, nema ništa protiv obilježavanja Svjetskog dana poezije, te smatra da za ljubitelje poezije svaki dan može da bude dan poezije, osim ovog oficijelno svjetskog. Što se tiče čitanosti poezije, Tontić je mišljenja da je internet donio veliku promjenu.
"Mislim da se zahvaljujući internetu poezija danas više čita nego prije, ali pitanje je kvaliteta te poezije i kvaliteta tih čitalaca. Najveći broj izdavačkih kuća nije uopšte zainteresovan za poeziju, pošto izdavanje pjesničkih knjiga ne donosi dobitak, nego naprotiv najčešće izvjestan gubitak. Dakle, malo je izdavača koji su zainteresovani za objavljivanje novih pjesničkih djela. U tom pogledu situacija sa poezijom danas je teža nego ranije", ističe Tontić, koji dodaje da je i kritika promijenila svoj položaj i ulogu. Ranije se više upražnjavala, smatra on, novinska kritika koju su čitali i širi slojevi obrazovanih ljudi.
"Danas je kritika više u sferi zanimacije univerzitetskih nastavnika i često je nečitljiva za širi čitalački sloj", zaključuje Tontić.
Pored nedostatka novinske kritike poezija, tvrdi jedan od najzastupljenijih pjesnika u čitankama, nema adekvatne ambasadore ni u školama.
"Moje mišljenje je da poeziju ne treba tumačiti. Profesori koji deci govore šta je pesnik hteo da kaže nekom pesmom, u velikoj meri greše. Oni bi trebalo da pročitaju zajedno sa decom naglas nekoliko puta pesmu, pa da onda ispituju decu šta su deca osetila, šta nisu osetila, pa da kaže šta je on osetio, na šta te pesničke slike asociraju, a ne da tumači u ime pesnika, a to je, ja bih rekao, ružna navika mnogih profesora", poručuje Ršumović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.