Da je živ, u petak, 16. avgusta, Čarls Bukovski bi slavio 99. rođendan.
Jedan od najuticajnijih pisaca rođen je 1920. godine kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski u Andernahu, u Njemačkoj, a od treće godine živio je u Americi.
Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Njemica. Porodica Bukovski 1922. godine se preselila u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći dio svog života.
Bukovski je odrastao u vrijeme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svjetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dječaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinijele da se još više osjeća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo je čitao, a posebno je volio djela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona Mekalersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisao je gradski koledž u Los Anđelesu i pohađao kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.
Godine 1941. napustio je koledž i otišao od kuće poslije jedne od svađa sa ocem koji mu je, pročitavši neke od njegovih priča, izbacio sve stvari iz kuće. Ne želeći da se priključi američkoj vojsci, Bukovski je u ratnim godinama živio gotovo kao beskućnik i skitnica putujući Amerikom i povremeno odrađujući sitne poslove kako bi zaradio nešto novca.
Godine 1944. časopis"Stori" objavio je njegovu priču "Aftermath of a Lenghty Rejection Slip". Bukovski je otišao u Njujork u namjeri da se izdržava isključivo od pisanja, ali je prošao potpuno nezapaženo. Razočaran, uskoro se vratio u Los Anđeles.
Godine 1947. upoznao je Dženet Koneli Bejker, ženu deset godina stariju od njega, takođe alkoholičarku, koja je ubrzo postala njegova ljubavnica i sa kojom je, uz manje prekide, proveo gotovo čitavu deceniju. U tom periodu Čarls Bukovski je gotovo sasvim odustao od pisanja, preživljavao je radeći slabo plaćene uslužne poslove i sve više tonuo u alkoholizam. Privremeno se zaposlio u pošti 1952. godine, gdje je proveo naredne tri godine.
Godine 1955. biva hospitalizovan zbog ozbiljnog unutrašnjeg krvarenja u želucu izazvanog neprekidnim opijanjem. Nakon toga prekinuo je svoju vezu sa Dženet, koja je nekoliko godina kasnije umrla od prevelike doze alkohola i dao je otkaz u pošti.
Nakon njene smrti Čarls Bukovski je počeo ponovo da piše poeziju. Oženio se Barbarom Frej, bogatom vlasnicom literarnog časopisa "Arlekin". U naredne dvije godine, koliko je potrajao ovaj brak, Bukovski je radio kao novinar u "Arlekinu" i objavio je nekoliko svojih pjesama u ovom časopisu. Poslije razvoda 1958. godine ponovo se zaposlio kao poštanski službenik.
Šezdesetih godina njegova karijera pisca napokon je krenula uzlaznim tokom. Počinje redovno da objavljuje svoje pjesme u malim "andergraund" časopisima. Svoju prvu zbirku pjesama "Flower, Fist and Bastial Wail" Bukovski je objavio 1959. godine. Knjiga je imala tridesetak stranica i štampana je u samo 200 primjeraka. Godine 1960. upoznao je vlasnika nezavisne izdavačke kuće "Outsider" Džona Veba. 1963. godine dobio je nagradu "Outsider of the Year", a pojavio se i njegov prvi intervju u književnom časopisu "Chicago Literary Times". Tada je upoznao Frensis Smit, sa kojom je proveo nekoliko godina i dobio kćerku Marinu. Njegova prva zbirka priča "All Assholes in the World and Mine" objavljena je 1966. godine. Pisao je i kolumne pod nazivom "The Notes of the Dirty Old Man" u časopisima "Open City" i "Los Angeles Free Press" koje će kasnije biti objavljene u knjizi istog naziva. Postao je sve poznatiji u neformalnim književnim krugovima, a tada bilježi i svoja prva javna čitanja poezije.
Godine 1970. Čarls Bukovski definitivno daje otkaz u pošti kada mu vlasnik izdavačke kuće "Black Sparrow Press" Džon Martin nudi mjesečnu stipendiju od sto dolara kako bi se u potpunosti posvetio pisanju. Iste godine upoznaje Lindu King, pjesnikinju i vajarku, sa kojom će provesti nekoliko vrlo burnih godina, i piše svoj prvi roman "Pošta". Tokom sedamdesetih godina piše neka od svojih najpoznatijih djela i stiče zavidnu popularnost, ali i dalje važi za "andergraund" pisca čija djela objavljuju mali, nezavisni izdavači uglavnom na Zapadnoj obali.
Vjerovatno zbog svog sirovog, ponekad čak vulgarnog književnog izraza i buntovničkog stava prema establišmentu Čarls Bukovski uglavnom biva ignorisan od strane zvaničnih književnih i akademskih krugova. Široj javnosti postaje poznat 1973. godine poslije prikazivanja dokumentarnog filma "Bukovski" reditelja Tejlora Hačforda. U narednim godinama dosta putuje i pojavljuje se na mnogim književnim večerima i festivalima širom Amerike i Evrope. Stiče zavidnu popularnost među čitalačkom publikom, naročito u evropskim zemljama. Godine 1976. upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane, 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985. godine i njegov život poprima mirniji tok.
Ostatak života Čarls Bukovski je proveo u predgrađu San Pedro u lijepo uređenoj kući sa bazenom. Vozio je crni BMW, otkrio sve prednosti računara, uživao slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje pisao. Družio se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pjesmu na svom koncertu u Los Anđelesu.
Godine 1992. izlazi iz štampe zbirka pjesama "The Last Night of the Earth Poems", posljednja knjiga objavljena za života ovog pisca.
Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994. godine od leukemije. Pogrebne običaje na sahrani izvodili su budistički monasi. Na njegovom spomeniku, u memorijalnom parku u Kaliforniji, piše: "Ne trudi se", što je citat iz jedne njegove pjesme.
Napisao je nekoliko zbirki kratke proze, poput "Đavo je bio vruć", "Priče o običnom ludilu", "Fotografije iz pakla", brojne pjesme i romane, od kojih su najpoznatiji "Holivud", "Bludni sin", "Žene", "Zabilješke starog pokvarenjaka", "Šekspir ovo nikada nije radio"... U jednom od njih, napisao je:
"Prije neki dan razmišljao sam o svijetu bez mene. Svijet tjera i dalje po svome i radi ono što radi. A mene nema! Svi oni koji su me se bojali ili su me mrzili dok sam bio živ, najednom će me prigrliti. Na sve strane biće moje riječi. Stvoriće se klubovi i udruženja. Biće odvratno. O mom životu snimiće film. Predstaviće me daleko hrabrijim i talentovanijim nego što jesam. Biće tu dovoljno toga da i bogovi povrate. Ljudski rod preuveličava sve živo: svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj. Kopilad. Eto, sad mi je bolje. Prokleti ljudski rod. Eto... Bolje mi je!"
Smrt puši moje cigare
Znaš: Ponovo sam ovde
I pijan
I slušam Čajkovskog na radiju.
Isuse, čuo sam ga prije 47 godina
Kada sam bio izgladnjeli pisac
I sada evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao djelimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dolje
Pušeći moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique,
Kakav je to samo put bio
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba:
Ginuo sam za svoju umjetnost,
Ginuo sam da se dokopam
Pet prokletih minuta, pet sati
Pet dana -
Sve što sam želio bilo je da izbacim
Riječ iz sebe
Slava, novac nisu bili važni:
Ja sam želio da izbacim tu riječ iz sebe
A oni su me željeli za štanc-presom,
Fabričkom trakom
Željeli su da budem magacioner u
Robnoj kući.
Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, svodnik, kasapin,
Padobranac, ščepaću te.
Važi, srce, kažem joj.
I sada pijemo zajedno
Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
Po ponoći i
Samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
Pet prokletih minuta
i još mnogo
preko toga.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.