BANJALUKA - Knjiga "Proza u trapericama" Milana Miloševića, objavljena u izdanju banjalučke "Besjede", promovisana je u utorak uveče u Kući Milanovića, a uprkos tome što je riječ o naučnoj studiji, desetine ljubitelja pisane riječi pokazale su značajno interesovanje za kulturni i književni fenomen iz pomenutog naslova.
Milošević je, naime, koncem prošle godine na Filološkom fakultetu u Beogradu odbranio doktorsku disertaciju na ovu temu, da bi Izdavačka kuća "Besjeda" nekoliko mjeseci potom prepoznala značaj teme i štampala knjigu za širu čitalačku publiku. Ovaj potez, sudeći po banjalučkoj promociji, pokazao se veoma uspješnim.
O knjizi su, osim autora, govorili Nenad Novaković, direktor "Besjede", i Igor Simanović, profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci, dok je, naizmjenično postavljajući pitanja sagovornicima, program uspješno vodila Lena Lukić.
Na samom početku večeri Milošević je pojasnio pojam "proza u trapericama".
"Ovim sadržajnim imenom Aleksandar Flaker je naslovio zasebni tip romana, isklijao u okrilju seksualne revolucije i beat generacije. Za preteču i parametar 'proze u trapericama' uzeo je najpoznatiji roman Džeroma D. Selindžera 'Lovac u žitu' (1951). Konstruisan od bunta šesnaestogodišnjeg Holdena Kolfilda, ovaj Selindžerov romaneskni prvenac osvojio je svijet svojim neposrednim pristupom temi maloljetničkih sloboda i pripovijedanjem u prvom licu s enormnom dozom nipodaštavanja svijeta odraslih, ponajviše oličenom u žargonu, generacijskom 'novogovoru'", kazao je Milošević u razgovoru sa Lukićevom.
Roman ovog tipa, kako će dodati, bio je podražavan, ali kao izraženo tipski.
"Na relativno malo pokušaja se svela ta moda, uzevši u obzir koliki je 'Lovac u žitu' bio bestseler. Isto se može reći i za ekranizacije ("Buntovnik bez razloga" i "Usamljenost trkača na duge staze", snimljen po istoimenoj noveli Alana Silitoua, su jedini svjetski filmovi na ovakav kalup vrijedni pomena). Mladobuntovnički trend u književnosti je, u svom izvornom obliku, trajao cijelih četvrt vijeka, a na našim prostorima nešto kraće (1957-1976)", rekao je Milošević.
Stidljivom pojavom čudne djevojke Minje Nikolić (prvenac Grozdane Olujić "Izlet u nebo"), naveo je Milošević u nastavku večeri, i Jugoslavija se 1957. godine upustila u diskurs sa najmodernijim literarnim formacijama.
"Iako u škrtijoj verziji oživljena i na velikom ekranu (u izvođenju Špele Rozin), Minja Nikolić će zbog svog 'nesocijalističkog ponašanja i razmišljanja' biti skrajnuta, kao i svi potonji romani Grozdane Olujić (izuzev 'Glasam za ljubav'). Žestoku osudu cenzorskog tijela, zabranjivanje i objavljivanje u skraćenoj verziji nakon sedam godina (pod imenom 'Čangi off gotoff') doživio je roman Alojza Majetića 'Čangi' (1963). Nastao po ugledu na brutalne poljske mlade pripovjedače u trapericama (potekle iz pera Mareka Hlaska i Mareka Novakovskog), 'Čangi' je slika i prilika delinkventa koji se, kao predstavnik gradske mladeži, izruguje socijalističkim svetinjama", istakao je Milošević. On je, potom, naveo i ostale primjere jugoslovenske "proze u trapericama".
"Da je moda sa Zapada u međuvremenu postala JUS govori i činjenica da bestseler Zvonimira Majdaka 'Kužiš, stari moj' (1970), zbog istih stvari za koje i 'Čangi' - naglašene erotike, vulgarnosti i nazadnjačkog defetizma - nije uopšte bio predmet nikakve javne rasprave (1973. godine je i ekranizovan). Sigurno najsimpatičniji "traperičar" je antijunakinja Ana, pripovjedač Kaporove kozerije 'Beleške jedne Ane' (1972). I ona, poput ostalih pripovjedača u trapericama, uzgaja osporavateljski odnos naspram svijeta odraslih, društvenih struktura i njihovog klišetiranog jezika, i, generalno, svakog oblika kanonizirane kulture", ispričao je Milošević.
Od naslova jugoslovenske proizvodnje "proze u trapericama", dodao je Milošević, ne smiju se nikako izostaviti "Memoari jednog makroa" Lasla Vegela (1969), kao ni dva filma Jovana Jovanovića koja koketiraju sa ovom stilskom formacijom "Izrazito ja" i "Mlad i zdrav kao ruža".
"Neka uvažena literarna imena su počela sa pisanjem u duhu traperica npr. Dragoslav Mihailović (Kad su cvetale tikve) i Milisav Savić (Ljubavi Andrije Kurandića). Umetanjem tema za starije u usta mladima i banalizovanjem njenih opozicionih načela, "proza u trapericama" se bulevarizovala kao narativni model do nivoa žanrovskog hibrida. Ovim potezom ona je izgubila originalnost tj. statusno i razlikovno obilježje, postala je 'konfekcija', sezonski hit, trendovski dopadljivo opšte mjesto u savremenoj književnosti, obična 'poza u trapericama bez frendovskog u svom biću'", podvukao je Milošević, zaključivši da je "proza u trapericama", pod navodnim znacima, u Jugoslaviji umrla 1976. godine.
Ipak, da postoji veliko interesovanje za ovakav vid književnog i umjetničkog izražavanja uopšte podsjetio je i Nenad Novaković.
"'Proza u trapericama' je u književno-istorijskom značenju omeđeno stvaralaštvo sredine 20. vijeka na srpskohrvatskom jeziku. Autor studije Milan Milošević nas vraća i na ilustrativan, naučan i razumljiv način u epohu bez čijeg razumijevanja i književno stvaralaštvo teško bi shvatili. Pobuna u jeziku, stilu i urbanom odnosu prema prozi tog vremena daje nam osnovne karakteristike te proze", rekao je Novaković.
Naslanjajući se na Selindžerovog "Lovca u žitu" i druge kultne pisce sredine 20. vijeka, podsjeća Novaković, pisci iz Zagreba i Beograda, nošeni idejom i zahtjevima kritike izvan akademsko-politikanskih šablona, donose to novo u književnosti.
"Značaj ove naučne studije je u činjenici da je na sveobuhvatan način i na naučnoj osnovi, sa jasnim primjerima i neopterećujućim stilom i jezikom, ponudila naučno sagledavanje konteksta epohe uz primjere šta je taj period stvaralaštva dao književnosti stvaranoj na srpskohrvatskom jeziku u jugoslovenskim prostorima", precizirao je Nenad Novaković.
Uz Novakovića, i profesor Igor Simanović govorio je o fenomenu "proze u trapericama", pravcu koji je sredinom prošlog vijeka donio potpuno novi izraz u književnosti - neposredan, mladalački i oslobođen dotadašnjih strogih formi.
Kako će ispričati Simanović, riječ je o književnosti urbanog senzibiliteta buntovne generacije, o štivu otrgnutom iz svakodnevnog života mladih ljudi, koje je snažno obilježilo, kako svjetsku, tako i jugoslovensku književnu scenu.
On je takođe podsjetio na određena djela Grozdane Olujić, Zvonimira Majdaka i Mome Kapora, autore koji su, kako će rezimirati, na autentičan način prikazivali duh vremena; odrastanje, slobodu, ljubav, gradski život i unutrašnje dileme mladih generacija. Simanović je naglasio koliko je važno da djela gore pomenutih ne budu zaboravljena jer predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo jednog vremena koje je oblikovalo kulturni i društveni identitet potonjih generacija. Upravo u tome, po riječima Simanovića, leži značaj studije "Proza u trapericama" Milana Miloševića.
"Ova studija ima veliki značaj za proučavanje književnosti sredine prošlog vijeka. Ona pruža jasne teorijske okvire za prepoznavanje poetike, motiva i stilskih karakteristika djela koja su iz nje proistekla. Miloševićev rad, dakle, doprinosi boljem razumijevanju književnih tokova, a način na koji je pisao, povezujući akademski i žargonski jezik uz definisanje 'proze u trapericama', istu približava široj populaciji", zaključio je Igor Simanović.
Inače, Milan Milošević je glavni i odgovorni urednik časopisa "Srp" iz Prijedora, te osnivač i urednik "Biblioteke Atribut" Izdavačke kuće "Besjeda" u okviru koje je objavio više od 50 naslova svjetskih pisaca. Takođe, u rodnom Prijedoru oformio je ediciju "Magnum opus" i kompletan je autor tri antologije: američke kratke priče "U Boga vjerujemo", anglosaksonske krimi-priče "Zločin, kazna" i kratkog izraza pisaca ovjenčanih Nobelovom nagradom "Na pijedestalu".