Književnost

Pratite nas na Google news

Prikaz knjige: Žene za kormilom svijeta

Prikaz knjige: Žene za kormilom svijeta
Foto: Ilustracija | Prikaz knjige: Žene za kormilom svijeta
Ranko Pavlović

Svakim novim djelom Emil Vlajki priredi i novo iznenađenje, pa se tako dogodilo i ovog puta.

U raslojavanju svog zanimljivo naslovljenog romana Žena koja je vjerovala da je Marija Magdalena (s pomalo neobičnim podnaslovom Radikalna kritika partrijarhata i politička vladavina žena) na značenjske, metaforičke i narativne rukavce, koji će se na kraju naći u zajedničkom ušću, on na samom početku daje uputstva čitaocu kako će se lakše snaći u lavirintu pripovijedanja. Motom nenaslovljenog proslova koji glasi "Zar nije ljepše Mariju Magdalenu zamišljati kao razuzdanu i pohotnu bludnicu, negoli kao skromnu i poslušnu sveticu?" autor nagovještava provokativnost sadržaja koji slijedi, dok u prologu naslovljenom "Riječ autora" ne stavlja pred čitaoca nikakvu dilemu, već odlučno tvrdi: "Ovo je naučnofantastični roman koji govori o propasti jedne porodice koja se, u svojoj zemlji, sukobljava sa nadirućim matrijarhatom dvadeset prvog vijeka." Daje još nekoliko natuknica, strogo vodeći računa o tome da ne otkrije sižejne tokove, nego samo da rasplamsa čitaočevu znatiželju.

Vlajki je svoj roman podijelio u četiri tematske cjeline, koje se međusobno prožimaju: Pupoljci duginih boja, Matrijarhat po Tildi, Prinčevi, zle vještice i bespomoćne Barbike  i  Smrt i uskrsnuće. Svaki dio počinje prologom, nekom izjavom ili potpisanim autorskim tekstom, koji gotovo dokumentarno (a za čitaoca je sasvim svejedno da li je to stvarno dokumentarni tekst ili produkt autorove imaginacije) nagovještava o čemu će govoriti ta tematska cjelina. Istovremeno, svako poglavlje unutar tih tematskih cjelina otvara veoma smislen moto, saobražen onome što ispod njega slijedi, a čitalac koji je čitao ili nije čitao ranija djela E. Vlajkija pitaće se da li tu prepoznaje i neke njegove stihove i misli. Doda li se svemu da romanopiscu nije strana poetika fragmenta i da je sklon korišćenju fragmenta u književnom postupku, biće samo u naznakama oslikana struktura romana Žena koja je vjerovala da je Marija Magdalena i pokušaj da se "razotkrije" Vlajkijeva težnja da se ne robuje ustaljenim šemama u gradnji romaneskne građevine, već da se u sve utisne vlastiti pečat, koliko u tematici, toliko i u "konstrukciji" proznog djela.

Mada na početku autor kaže da je Tilda Koen glavna ličnost ovog romana, poneki čitalac će sigurno pomisliti da je to ipak sam narator koji nije samo puki posmatrač i svjedok zbivanja, nego i akter koji i te kako i na svojoj koži osjeća svojevrsni cunami novog poretka koji pred sobom ogromnom snagom ruši dosadašnja shvatanja društvenih, ljudskih, moralnih vrijednosti sistema u kome živimo i za koji mislimo da ga mi, svojom voljom i načinom života, oblikujemo i mijenjamo. Prepustimo li naratoru da drži konce u svojim rukama i potiho odmotava klupko priče, i prihvatimo li da je ipak Matilda Koen glavna junakinja, ko zna koja po redu reinkarnacija Marije Magdalene, koja pripovjedaču velikodušno daje niti priče, biće najbolje da samog autora pozovemo da je portretiše. Ona je, kako piše, "bila prelijepa žena, visoka, sa crnom kosom koja joj je sezala do bokova, senzualnim usnama i božanskim grudima". Živjela je u Petrogradu, blizu Ermitaža, na obalama Neve, dok zbog lezbijstva nije protjerana. Pa onda: "... živjela je dvostrukim životom, kroz san i kroz javu. Za nju su oba stanja bila realnost, međusobno prožimanje, njeno određenje... Tokom povijesti, višestruko reinkarnirana, imala je različite identitete. Ipak je onaj prvotni, identitet starozavjetne Jevrejke u društvu sa apostolima i Isusom, bio primaran. Možda je sve to bio san, ali je bio njen život i ona se, do samog svog tragičnog kraja, nije htjela iz njega probuditi."

Dodamo li Tildi i naratoru, univerzitetskom nastavniku, njegovu suprugu Anu i kćerku Majru, kroz čije je bivstvovanje i ispričana ova priča, kompletiraćemo listu glavnih junaka ovog romana koji ima dosta sporednih likova, ponekih i sa biblijskih stranica i iz naslaga istorijskog pamćenja, koji su, kako se stiče utisak, tu samo zato da svojim prisustvom i neznatnim djelanjem podupru priču i učine je uvjerljivijom i življom.

Valja napomenuti da bi eventualno naslućivanje svetogrđa u opisima biblijskih ličnosti, prvenstveno Isusa Hrista i svetice u čijoj inkarnaciji prepoznajemo glavnu junakinju, značilo da nije sasvim prepoznata metaforičnost i autorova želja da na satiričan način oštru žaoku zarije u tkivo nekih, koliko savremenih, toliko i tradicionalnih, društvenih pojavnosti, u ovom slučaju, kako sam pisac naglašava, radikalnog feminizma. A taj feminizam nije došao sam od sebe; on je podstaknut surovošću patrijarhata i svega onoga što sa sobom nosi. Više puta sama Tilda, a i neki drugi akteri, ponavljaju da majke rađaju i othranjuju djecu, a da ih muškarci šalju u rat i ubijaju, pa prema tome matrijarhat u društvenom sistemu neuporedivo je humaniji i žene bi bolje upravljale svijetom.

Baveći se osnovnom temom - uspostavljanjem novog matrijarhata - roman povremeno prelazi u svojevrsni politički triler. Jer, ideja o zatiranju heteroseksualizma s ciljem da žene preuzmu vlast od muškaraca, uz mogućnost genetski modifikovane oplodnje kako bi ljudska vrsta mogla da se produžava i bez učešća muškaraca, potiče od Trilaterale, te moćne svjetske vlade u sjenci. Trilaterala je smatrala da je "trebalo naći i karizmatsku osobu koja će voditi akciju promjene svijesti iz Božje u LGBT-feminističku. Pronašla je izvjesnu Tildu Koen, rusku disidentkinju, lezbijku koja je imala dovoljno inteligencije i energije da ostvari takav poduhvat". Vlajki će na scenu izvesti i takozvanu, nedefinisanu "međunarodnu zajednicu", predvođenu Sjedinjenim Američkim Državama, zatim Evropsku uniju, NATO, MMF, totalitarističke sisteme (režime) i druge političke faktore koji vrše stalni pritisak na "ostatak svijeta". Uz istorijske i biblijske ličnosti, na toj sceni naći će se i pojedini aktuelni političari, neki od njih i u ulozi suprotstavljanja novoj globalnoj napasti. U jednom opisu čitalac će lako prepoznati Vladimira Putina, a u na sasvim nov način ispričanoj bajci o Crvenkapi i vuku i ličnosti s političke pozornice balkanskog područja. Kada je Tilda Koen osnovala svoju političku STU stranku, pomoću koje će osvojiti vlast, nije izostalo ni nenametljivo poređenje pritiska javnosti na protivnike homoseksualnosti i novog sistema sa pritiscima svojstvenim u nedemokratskim društvima. Novoosnovani Tildini (ženski, uz asocijaciju na Amazonke) SŽS odredi, koji štite stranku i novouspostavljeni sistem, sami po sebi nameću poređenje sa nacističkim SS jedinicama, tim prije što se u romanu često spominje fašizam i njegov pogrom nad neistomišljenicima, prvenstveno Jevrejima.

O Izabranom narodu kada je riječ, treba reći da je njegovo prisustvo, mada često samo u naznakama, i te kako uočljivo u romanu. Juda Iskariotski u razgovorima s Isusom zamjera mu što se u borbi za nove ideje ne bori i za oslobađanje izraelskog naroda iz rimskog ropstva, a Spasitelj mu odgovara da je njegov cilj da se, bez nasilnih metoda, hrišćanstvo raširi na što veće područje i da će se ono boriti za rušenje Rimskog carstva. Zatim, autor u više prilika navodi da su Hrist, apostoli i prvi učenici svi odreda Jevreji, čime potvrđuje da je roman Žena koja je vjerovala da je Marija Magdalena po mnogim svojim obilježjima i knjiga koja se bavi jevrejskim životom i pitanjem.

Kako politizacija svega mogućeg u cilju ostvarivanja postavljenih ideja može biti dovedena do apsurda, pokazuje primjer prilagođavanja poznatih bajki novouspostavljenoj ideologiji, bolje rečeno doktrini. Tako će se, na primjer, u Pepeljugu zaljubiti princeza (ne princ) i sve će se srećno završiti sklapanjem braka između njih dvije i usvajanjem mnogobrojne djece. Da bi djeca bila lišena uticaja starih, patrijarhalnih shvatanja, bilo je neophodno iz dječjih biblioteka ukloniti sve knjige s "nepodobnim" bajkama, pa čak spaliti transparente s njihovim naslovima (knjige nisu smjeli spaljivati iz straha od reagovanja javnosti). Ne podsjeća li nas to na nedavne događaje u susjedstvu, kada su ne samo uklanjane, nego i uništavane knjige, istina zato što su štampane drugim pismom ili su njihovi autori druge nacionalnosti. Ako i ima razlike između stvarnosti i bajke - kao da nam poručuju akteri ovog zanimljivog romana - to će se lako riješiti: prilagođavanjem sadržaja bajki stvarnosti kakvu želimo da oblikujemo.

Na mnogim stranicama roman zazvuči (što je  sam autor na početku nagovijestio) kao naučnofantastično štivo. Tome doprinosi funkcionalno korišćenje naučne literature koju je Vlajki brižljivo prikupljao i koristio u potkrepljivanju ideja za koje se bore njegovi junaci. Saopštavajući stručne i naučne podatke i činjenice, autor se, vjerovatno s namjerom da njegov tekst djeluje što uvjerljivije, nije libio, uslovno rečeno, "izvještajnog jezika", pa će se zato čitaocu pokatkad učiniti da čita naučnu raspravu, što će doprinijeti tome da bez sumnje (ili sa što manje dvoumljenja) prihvati istinitom priču u čije raslojavanje, što se više njenom kraju približava, sve dublje ponire. Nasuprot tome, kada piše o političkim zbivanjima i svemu što asocira na to, Vlajki se zna poslužiti  komentatorskim jezikom, a u razmatranju opštih društvenih i filozofskih tema sklon je finom esejiziranju, prihvatljivom svim socijalnim i obrazovnim strukturama čitalaca.

Bez namjere da se ovdje iznosi sadržaj romana, valja reći da je Emil Vlajki znalački konstruisao zaplet i rasplet, po čemu ovo djelo poprima oblik ne samo političkog, nego i klasičnog trilera, možda i krimi-romana. Tome doprinosi i psihološko profilisanje likova, pa će čitaocu sasvim logičnim izgledati prihvatanje nepostojeće krivice jednog od paralelnih glavnih likova, naratora, koji iz samice, čekajući lobotomiju i gubljenje svih bitnih ljudskih osobina, pripovijeda priču o svojoj nesrećnoj porodici, smještenu u razuđen i gotovo nevjerovatan društveni milje.

Ako bi bilo polemičkih razmatranja, ona bi se prvenstveno odnosila na međusobne odnose Isusa Hrista i Jude Iskariotskog, te Hrista i Marije Magdalene, kao i na neka sasvim drugačija od uobičajenih tumačenja biblijskih činjenica. Međutim - da ponovimo - kada se sve to stavi u kontekst cjeline priče, usmjerene ka razobličavanju težnje da se uspostave neki novi društveni odnosi, naročito u pogledu potpunog potiskivanja heteroseksualnosti, onda će svaka potreba za polemisanjem izgubiti smisao.

Na samom kraju treba reći da je Žena koja je vjerovala da je Marija Magdalena po mnogim svojim obilježjima ljubavni roman. Odnos naratora i njegove supruge Ane vrlo je suptilan i povremeni sukobi koji se između njih javljaju posljedica su velike ljubavi. Narator često, mada se u duši s tim ne slaže, povlađuje Aninim aktivnostima, prati je, podupire, a ona kada po drugi put zatrudni i sazna da nosi muško dijete (mada u novom poretku muška djeca nisu poželjna) ne želi da abortira, čime staje na stranu svoga muža. Kada drugi učine da ona pobaci, muž je spreman i da ubije glavnog krivca. Istovremeno, kćerka Majra, indoktrinirana feminizmom, u jednom trenutku bila je spremna da prijavi svog oca zbog drugačijeg mišljenja, da bi u svim ostalim situacijama i okolnostima pokazivala veliku ljubav prema njemu. Još suptilniji su odnosi između Tilde i Ane, uz napomenu da Tildina ljubav ima platonska obilježja, dok bi odnosi Isusa i Jude, na jednoj, i Isusa i Marije Magdalene, na drugoj strani, zahtijevali posebnu analizu.

Emil Vlajki piše zanimljivo, stalno dodajući u svoje pripovijedanje nove informacije. Rečenica mu je kratka, jezgrovita, prohodna, dijalog sasvim prirodan, vješto su i funkcionalno posložene različite vremenske ravni, pa sve to, uz ostale vrijednosti rukopisa, garantuje da će širok krug čitalaca prihvatiti, u tematskom pogledu sasvim nov, ne samo na ovim područjima, roman Žena koja je vjerovala da je Marija Magdalena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije