Milka Božić-Pejašinović pjesnikinja je iz Sarajeva sa adresom u Bukovcu, kod Novog Sada, gdje njeguje vinograd i o kojoj književna javnost od 1992. godine ne zna gotovo ništa.
Pažnju na sebe ponovo je skrenula kada su se, mimo njene volje, njeni stihovi našli u antologiji srpske izbjegličke poezije "Prognani Orfeji" Nenada Grujičića.
"Kada me Nenad Grujičić pri sastavljanju ove antologije pozvao da mu pošaljem stihove, rekla sam mu da me se mane, jer poeziju ne pišem godinama, odnosno od 1992. godine. Poslije više telefonskih uznemiravanja moja mlađa kćerka Milena mu je poslala nekoliko mojih pjesama, pa sam se na taj način našla u ovom izboru", rekla je Božić-Pejašinovićeva na promociji pomenute antologije u Novom Sadu pojašnjavajući da se te 1992. poput Kafkinog junaka Josefa K. osjetila krivom.
"Najgore od svega", pojašnjava ona, "jeste to što sam osjećala da su i moje kćeri, trogodišnja Teodora i jednogodišnja Milena isto tako krivci." Ne videći smisla u tome da neko ugrožava njen i život njene djece pjesnikinja se dala u bijeg iz grada.
"Poslije te bježanije dešava mi se jedan fenomen svojstven djeci predškolskog uzrasta. Djeca kada se jako prepadnu zanijeme. Psiholozi kažu da ih treba pustiti da prebole strah, ili traumu, i da će progovoriti. Istina je da takva djeca progovore, ali obično zamuckuju ili mucaju. Kada iz ove perspektive promatram sve što mi se dogodilo, osjećam se kao to dijete. To je bilo u mom prethodnom životu, a ovo mi se sada događa", govori Božić-Pejašinovićeva, koja dodaje da od tog vremena više ne piše, ali zato čita.
"Nekada me je jako stid pred ukućanima koliko čitam. Bez opterećenja danima čitam knjige, nemam pojma o imenima autora, čitam s jednostavnom konstatacijom da je djelo dobro ili nije dobro. Pročitala sam šest knjiga prevedenih na srpski jezik zadnjeg francuskog nobelovca, nisam mu zapamtila ime i prezime. Dobar je", kaže ova pjesniknja kojoj je ipak jedno ime iz književnog miljea danas zapalo za uši, radi se o Miljenku Jergoviću. Čitajući autobiografski roman "Otac" svog zemljaka Jergovića, koga se tek na blic sjeća iz Sarajeva, priča naša sagovornica, shvatila je da su im se očevi poznavali. Naime, oni su bili maturanti sarajevske muške gimnazije 1945. godine, kada su u partizanskom kamionu poslani na sjever. Oni koji su preživjeli Karlovac promarširali su kroz Sloveniju da bi u Blajburgu polagali maturski - ispit zrelosti.
"Tek u zrelim godinama sam shvatila kako nimalo lako nije bilo našim očevima, djedovima, bakama i pradjedovima. Govoriti o svom bolu, a ignorisati njihovu patnju i bol kao da nije ni postojala, sebično je. Mislim da sam dala jasno objašnjenje zašto od 1992. ne pišem poeziju", kazala je Božić-Pejašinovićeva, nakon čega je i rekla pjesmu Miljenka Jergovića koja se zove po gradu u kojem se, kako kaže, rodila ona, njeni roditelji i njihovih roditelja roditelji.
"Ali živih nas nema više u gradu koji je bio naš/ U grobovima viška je mjesta a našim se sobama pustim/ Kao iz groba glasovi čuju s drugoga kraja svijeta/ Kopajte plitko kopajte plitko kopajte plitko/ Nema nas i neće nas biti nikada više", završila je ovom Jergovićevom strofom svoju priču o vječnoj tragediji naših prostora Božić-Pejašinovićeva nemajući ili volje ili snage da kaže sopstvane stihove. Njeni stihovi uz stihove Ranka Čolakovića i Duška Trifunovića, iako nastali prije izbjegličkog egzodusa, uvršteni su u "Prognane Orfeje", kako je to sastavljač objasnio, zbog svoje proročke dimenzije. Objavila je mnoštvo prikaza i tri knjige pjesama "Vreme i smeh" 1978. "Vavilonsko jaje" 1981. i "Drvo pod kojim čekaju" 1986.