Književnost

Ranko Pavlović o zbirci pjesama "Vinski soneti": Izdavaštvo je postalo neka vrsta pijace

Ranko Pavlović o zbirci pjesama "Vinski soneti": Izdavaštvo je postalo neka vrsta pijace
Foto: N.N. | Ranko Pavlović o zbirci pjesama "Vinski soneti": Izdavaštvo je postalo neka vrsta pijace
Milan Rakulj

Stvoritelj je vino načinio prvo, /da osvješta glinu i u njoj Adama. /Iz rebra zatim Eva dođe sama, /pa Bog stvori zmiju, jabuku i drvo... Ovim stihovima književnik Ranko Pavlović započinje novu knjigu pjesama "Vinski soneti".

 Knjiga je ovih dana objavljena u izdanju "Art printa", a njeno predstavljanje u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ" zakazano je u srijedu, s početkom u 19 časova u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor. Osim autora, na promociji će govoriti i Željka Avrić, recenzentkinja knjige, a moderator programa biće Vanja Šušnjar-Čanković. Prije same promocije pročitajte šta o vinu, sonetima i književnosti kaže Pavlović u intervjuu koji je dao za "Nezavisne".

NN: Sonet važi za kraljevsku formu u poeziji, a Vi ste joj pribjegavali u nekoliko knjiga. Koliko je zahtjevno pisati u ovoj formi?

PAVLOVIĆ: Sonet je uzvišena forma i samo o uzvišenim temama pjesnik svoj odnos iskazuje kroz sonet. U zbirci "Kosti i sjene", nastajaloj tokom prošlog rata, moja osjećanja su nekako sama od sebe progovorila kroz sonet. Jer, kako sam drugačije mogao opjevati očevu samoću, bratovu smrt, bogojavljensku noć u kojoj smo svi imali samo jednu želju, majku koja čeka sina koji neće doći? Onda sam napisao "Monaške sonete". Nisu to pjesme (samo) o monasima, nego više o monaškoj posvećenosti onome čime se bavimo, poeziji, na primjer, ili berbi ljekovitog bilja. Konačno, nije li vino božansko piće? I zar ono samo ne bira pjesničku formu kroz koju će se iskazati?

NN: Kažu da se u vinu krije istina, no koliko je istine, odnosno koliko se biografskog krije u "Vinskim sonetima"?

PAVLOVIĆ: Kada sam počeo da pijem vino, uvijek umjereno, čašu-dvije, shvatio sam da ono nije uzalud i pričesno piće i da ne služi slučajno za druge obrede. Dobro domaće crno vino liječi srce (zato sam i počeo da ga pijem), a brzo sam se uvjerio i da je lijek za dušu. Lijepo je popiti čašicu rakije, pivo na velikoj vrućini, ali to je okrepa za tijelo, a vino je ipak okrepa za dušu. To sam htio da iskažem kroz svoje sonete i utoliko su (auto)biografski.

NN: Iza Vas je zaista obiman opus u poeziji, prozi i drami. Otkrijte nam tajnu, da li se vodite motom "Ni dana bez retka" ili je u pitanju veliko i kampanjsko nadahnuće?

PAVLOVIĆ: Jednostavno ne mogu da ne pišem svakog dana, svakog časa. Javlja se toliko ideja, toliko nadahnuća, da jedva stignem da to zapišem. Teme se same, čini mi se bez moje volje i mog uplitanja, razvrstavaju u pjesme, pripovijetke, romane, dramske tekstove, eseje, određuju da li će se prikloniti mlađem ili starijem uzrastu čitalaca. Dakle, ne sjedam za sto i smišljam teme, nego me jednostavno nađu pjesme i priče i traže da ih zapišem.

NN: Pored književnosti, mnogo godina proveli ste u novinarstvu i izdavaštvu. Kako ocjenjujete književnost mlađih kolega danas i ovdje, te da li književnost u ovom vremenu ima dovoljnu podršku medija i izdavača?

PAVLOVIĆ: Imamo izuzetno talentovanu mladu generaciju u književnosti, naročito u poeziji, koja se uspješnije od proze opire uticajima strane književnosti, nego se, ma koliko to izgledalo nevjerovatno i teško uočljivo, ukorjenjuje u narodnu poeziju. Za to vrijeme proza trpi vrlo veliki uticaj američke takozvane škole kreativnog pisanja, čega se mladi prozni stvaraoci moraju oslobađati. A što se tiče izdavača, uz nekoliko časnih izuzetaka, prilike u kulturi su ih dovele u situaciju da budu neka vrsta pijaca na kojima pisci donose rukopise i novac, a oni - uglavnom bez autoritativnih urednika, recenzenata, lektora - nude knjige po principu: koliko novca, toliko i književnog djela. O medijima nema šta da se kaže osim da ponešto napišu o piscima, a da kritičkog vrednovanja djela odavno nema.

NN: Kad pogledate iza sebe, na koje Vaše književno djelo ste najviše ponosni, odnosno da li biste kao autor izdvojili jednu knjigu koja predstavlja Vaše djelo više od ostalih? S druge strane, postoji li nešto što ste napisali a da se danas kajete zbog toga?

PAVLOVIĆ: U književnosti za odrasle moja prva zbirka pripovjedaka "Priče iz Vakufa" ostavila je nekako najdublji trag, i u čitalačkoj i u kritičarskoj recepciji. Nije to moja najbolja knjiga, neuporedivo je, na primjer, bolja zbirka "Bibliotekar i knjiga", ali me najpotpunije najavila. Kada je riječ o književnosti za djeci, sličnu recepciju doživjela je zbirka priča "Čistač obuće" i iz nje i danas najviše priča uzimaju za lektirne i druge izbore. Ne kajem se ni zbog čega što sam napisao, samo mi je žao što nemam priliku da objavim kritičko izdanje svojih djela, gdje bih ponešto malo dotjerao, preuredio, drugačije komponovao.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije