Čitalačka staza koja me uvela u poeziju Aleka Vukadinovića podsjeća me na put u središte kristala, u jezgro muzičkog vira u kome vrtloži vrijeme približavajući se čas Nastasijevićevoj "zlatnoj tački" potpunog značenja, čas slijepoj mrlji nevida i nesmisla. U Vukadinovićevoj poeziji razliježe se huk vijekova, vitlaju vjetrovi materijalnog i spiritualnog, stvarnog i nadstvarnog, nestvarnog i onestvarenog.
Osnovni utisak je uvijek zov dubine i davnine, poniranje do "srži i srčike", do zagonetnog korijena "ruže jezika", kako on metaforički opredmećuje riječ. Njegova ruža jezika i vjetrova, poput Nastasijevićeve frule, uvjerava nas da je muzika, kako je zapisao jedan kritičar, "osnovno načelo apsolutne poezije", tvoračko čudo "razuma i stiha" Zato ona i traje i rasplinjava se u riječima, u nakupinama glasova koji izazivaju snažniju ekspresiju zvukom nego značenjem. Basne i bajanja, glasovi i šumovi, šutnje i šapati, prskalice svjetlosti i muklina tame opliću nas mističnom mrežom nagovještaja, brujanjem koje samo sebe rađa i poništava tišinom.
Poezija Aleka Vukadinovića nastaje na dodiralištu egzistencijalnog i esencijalnog. Između dvije ploče suprotnog naboja razvija se snažni elektronski luk, čudesna energija u čijem se lučnom snopu prošlost gatki i bajanja, raskoš baroka, razbarušenost i strast romantizma, polimorfija i polifonija modernog poetskog zvuka spajaju u moćni akord univerzalnog poetskog oratorijuma u kojem se, u činu stvaralačke egzaltacije, Bog i čovjek susreću, ostvaruju neponovljivim bljeskom ljepote.
Po svom temperamentu Vukadinović me podsjeća na vrača koji nepomično bdi nad čudesnim cvijetom plamena i na Odiseja koga ne drži more, koga dar i zlokob radoznalosti prenosi preko svih ljudskih granica dobra i zla. Zato se nigdje ne može smiriti, ali je u tuđini na svom.
Čežnja za ljepotom i potpunošću dobija kod Vukadinovića aromu religijskog predavnja. U njegovoj pjesmi prisutni su slojevi paganskog, panteističkog, polideističkog i naravno pravoslavnog.
U Hilandarskom tipiku, u gami zlatne i plave svjetlosti, odjekuju prastara zvona sa drevnih srpskih bogomolja, titra veo tamjana i obavija lica svetitelja u njihovoj vječnoj okrenutost nebu.
Basme i bajalice asocijativno nas približavaju Nastasijeviću, "Gavran-polje" Popi, pjesme "skinute" sa Hilandarskih fresaka i ikonostasa, ustreptalog vizuelnog nerva i duhovne opijenosti, ne poriču srodstvo sa Ljubomirom Simovićem, njegovim filigranskim radom na stihovima iskovanim od srebrne i zlatne žice jezika. U svojoj težnji za obuhvatnošću vizije autor "Noćne trilogije" priklanja se muzici, francuskim parnasovcima i simbolistima, čistoj muzičkoj supstanci koja se nameće kao dominantni lirski kvalitet. Naravno, pjesma svedena na brujanje i ne treba da bude prozirna, jasna i dorečena. Njena magija leži u moći čaranja i gonetanja, u tajanstvenosti bajki i basmi, u nejasnom obasjanju između "tamnog tama" i "bele basme, u gravitacionom polju simbola, prije svega kuće, krova, praga i ruže, a zatim gosta i lovca.
Pjesma je zlatna ruža, čisti vez svjetlosti (Ruža čista prečista/Presavi se zablista/Od peteljka do lista), ona je samostalni stvaralački entitet (zatvorena ruža zvuka), ali i oblik pjesnikove spoznaje svijeta, otjelovljena čežnja za apsolutom koji je u Bogu, odnosno njegovom svebiću u sebi.
(Jesam rekoh/Sebi rekoh/jesam ko sam/Duboko u /Bogu svome./Bože-svoj sam).
Vukadinović je danas najznačajniji naš pjesnik, duhovni svjetionik u ponoru otvorenog beskraja.