Sanja Savić Milosavljević je spisateljica koja je romanom "Martin udio" (Bedem, Beograd) izazvala veliku pažnju čitalačke javnosti u Srbiji, Republici Srpskoj i uopšte u regionu.
Riječ je o knjizi nagrađenoj "Beogradskim pobednikom", ali i Godišnjom nagradom Udruženja književnika Republike Srpske (UK RS), koja je autorki nedavno uručena u Banjaluci.
U gradu na Vrbasu Sanja Savić Milosavljević gostovaće i 3. juna, završne večeri osmog izdanja festivala književnosti "Imperativ", a uoči ovog festivala i nakon uručenja pomenute nagrade, o romanu "Martin udio" i srodnim književnim temama, govorila je za "Nezavisne".
NN: Koji je, po Vašem mišljenju, značaj nagrada za samu vidljivost knjige danas i koliko su nagrade u našem vremenu uopšte relevantne?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Nagrada ne može da učini da neka knjiga bude bolja ili gora. Savremenici mogu da sude književnom djelu, ali vrijeme sudi tome sudu. Sa druge strane, nagrade mogu mnogo da doprinesu vidljivosti knjige. U našem vremenu kada prosječan čitalac (dakle, neko ko se ne bavi profesionalno ili sistematski književnošću) bira naslove koje će čitati u vremenu koje je krajnje ograničeno, veoma često će se osloniti na ona djela za koja je "čuo", tj. čiji su mu naslovi poznati iz štampe, sa televizije - a to su veoma često upravo nagrađena djela. Naravno, to ne mora da znači da se čitaju samo nagrađena djela. Ne treba prenebregnuti činjenicu da je i dalje najbolja reklama "od usta do usta". Ali je činjenica da nagrade povećavaju djelu vidljivost.
NN: U romanu postoje tri pripovjedača i ujedno tri glavna lika ove knjige: Marta, Ivana i Dušan. Sva tri pripovjedača govore autentičnim jezikom u odnosu na svoje porijeklo i stepen obrazovanja. Koliko Vam je inače važan jezik prilikom pisanja i koliki je rad bio potreban, možda i pomoć rodbine i prijatelja, da dostignete zavidan nivo autentičnosti govornog jezika?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Jezik je moćno sredstvo, prije svega karakterizacije. Te nijanse i razlike obično ne dolaze u prvoj verziji teksta, već su rezultat rada na njemu, pa često i sugestija porodice i prijatelja koji su voljni da pročitaju rukopis. Volim da poredim priču sa armaturom zgrade, a jezik sa enterijerom. Ne mogu jedno bez drugog iako su suštinski različiti. Mnogi hvale jezik, ali on je odveć likvidan ukoliko ga priča ne usmjerava, ne drži.
NN: Koliko ste u lik Ivane utkali autobiografskog, s obzirom na to da je ona strip-autorka i da je studirala dizajn u Beogradu, a da ste Vi autorka drama i scenarija te ste studirali dramaturgiju na FDU? Koliko u njenom stripu ima Vaše drame?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Hm, moje drame nema tako mnogo, ali ima moga nesuđenog stripa. Uvijek sam voljela da crtam i razmišljam o slikama, o interakciji teksta i slike, ali je nekako, na moju žalost, ipak pobijedio tekst. U trenutku kad sam počinjala da pišem roman, imala sam započet strip. To nije bio "semafor" strip, ali je bila autobiografska igrarija, koja se povukla pred romanom. Onda je pisanje o stripu bilo način da utolim neostvareni refleks. I dalje stojim na započetoj 21. tabli i sada me je već ozbiljno strah da je nikada neću završiti. Beograda i studiranja sigurno da ima tamo, ali to je bilo suviše davno da bih mogla da govorim o stoprocentnoj autentičnosti…
NN: Kada im otkrije da hoće da uradi strip o našim izbjeglicama iz devedesetih godina prošlog vijeka, Ivanu odbijaju njeni izdavači, obrazlažući da je to bajata i prežvakana tema. Koliko je ovo naša književna realnost, odnosno koliko danas književna produkcija "boluje" od ideoloških okvira?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Koliko god se put činio jalovim i prežvakanim, ipak mislim da moramo u književnosti da se bavimo i ovakvim temama. S manje jeda nego u politici, pažljivo, kao što strpljivi roditelji vaspitavaju dijete. To su uski putevi kojima je teško proći, ali ne i nemoguće. Mislim da je važan udio psihologije, porodičnih istina i predrasuda u svemu tome. Ukratko, ideologije su činjenice i mogu da postanu dio književnosti, ali je tužno kada književnost postaje alatka u njihovim rukama.
NN: Koje su, po Vašem mišljenju, paralele između Ivane i Marte, koliko je snaga žena, njihova borba i patnja u različitim generacijama slična, a koliko različita? Šta je Ivana naslijedila od Marte i njene generacije?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Prethodno sam se u romanu "Tuđa kost" bavila sudbinama koje "preskaču" po jednu generaciju, kao u igri trule kobile. Činjenica je da ponavljam sličan obrazac i u "Martinom udjelu". Ne znam zašto se to dogodilo, ali nekako osjećam bliskost sa generacijom svojih baka, pogotovo kako više preuzimam neke uloge za koje su one bile zadužene. Na trenutke mi se čini da ih za njihovog života nisam razumjela kako treba. Moguće je da je ovo i neki način da se odužim.
NN: U romanu čitamo o sudbini Rajka, koji dolazi iz četničke porodice, tu je i epizoda posjete Jasenovca u socijalističkom vremenu, kao i opis "Oluje". Sve ove teške i velike teme opisane su preko sudbine malih ljudi, kako bismo ih kao čitaoci osjećali dublje i intenzivnije. Koliko Vas inače zaokupljuju teme iz porodične i nacionalne istorije i da li književnost možemo dijeliti na takozvane velike i male teme?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Mislim da je tema onoliko važna koliko je pisac u stanju dobro da je obradi. U tom smislu, može da se desi da je neka tema važna istoriji ili sociologiji, ali da pisac ne može da je učini velikom u književnom djelu. Isto tako je moguće od neke marginalne pojave iz stvarnosti napraviti veliku književnu temu. Tu je najveći udio senzibiliteta samog pisca. Ja se obično vežem za nekog junaka, pa ako je istorija važna za njegov život, važna je i za mene kao pisca. Ne kažem da je takav put ispravan, ali za mene je jedini moguć.
NN: Uprkos tome što govori o značajnim i ozbiljnim temama, roman obiluje i elementima humora kroz autentičan glas šofera Dušana. Nevezano za knjigu "Martin udio", kao dramaturg, izdavač i neko ko prati književnu i filmsku produkciju, kako danas stoje stvari sa humorom u umjetnosti?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: To je teško pitanje. Humor postoji u našoj kinematografiji i književnosti, ali mi se čini da je uvijek marginalizovan, tako je i sa mojom knjigom. Nije lako pisati komično, naprotiv. Humor se obično javlja u onim vremenima kada je mnogo teško. Mi smo uljuljkani u nekom prividu komfora, možda je u tome problem. Bez duhovitosti, nemoguće je sagledati ljudsku prirodu. Šekspir je to veoma dobro znao, Njegoš takođe.
NN: Preko motiva boja na semaforu, u romanu "Martin udio" bavite se i "kreativnim mukama". Kako danas prosječnom čitaocu objasniti da je stvaranje stripa, drame, romana, na kraju krajeva i poezije, takođe posao, koji je potrebno ponekad naplatiti kao što vulkanizer naplaćuje svoj?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Mislim da su umjetnici razapeti između toga da li treba da se naplati posao koji radite ukoliko ga volite. Bernard Šo nam je dao savjet da se potrudimo da radimo ono što volimo, kako ne bismo bili prinuđeni da volimo ono što radimo. Novi zavjet nas savjetuje da ne prodajemo ono što smo dobili na dar. Sigurno je da bi nam svima bilo najbolje kada bismo mogli da radimo ono što volimo, ali tu se postavlja i pitanje da li je ono što volimo da radimo dovoljno dobro? Ne postoji razvijen sistem, pa tako moramo da se dovijamo, svako po svojoj mjeri i mogućnostima, da razvijamo konstrukcije tako da nam posao od koga zarađujemo novac ne oduzme sve vrijeme, već da ostane i malo prostora za ono što volimo… Nekad se te stvari i preklope, ali to se veoma rijetko događa.
NN: Početkom juna gostujete na osmom "Imperativu" u Banjaluci. S tim u vezi, kako gledate na književne festivale u našem okruženju, koliko isti, po Vašem mišljenju, doprinose razvoju književne scene i koji su festivali, po Vašem mišljenju, značajni?
SAVIĆ MILOSAVLJEVIĆ: Iskreno, osim sajmova knjiga i festivala koji pripadaju drugim umjetnostima (filmu i pozorištu), ne mogu da se sjetim da sam gostovala na nekom isključivo književnom festivalu. Već se radujem što ću tamo sresti drage ljude koje poznajem, pa i one koje ne poznajem lično, ali čiji rad pratim. To festivali i treba da budu - jedno veliko druženje. Iz toga može da se rodi interesovanje za knjige, prije svega mladih ljudi, pa onda i onih malo starijih, zašto da ne. Ljude privlači to što je nešto novo, neobično, ali ih zadržava kvalitet iz godine u godinu. "Imperativu" želim upravo to - da traje i još dugo drži interesovanje svoje publike.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.