BEOGRAD - Roman "Semper idem" Đorđa Lebovića (1928-2004), jedno od najznačajnijih djela savremene srpske književnosti, ovog mjeseca dobija jubilarno izdanje u izdanju "Lagune".
Knjiga koja je prvi put objavljena posthumno, 2005. godine, više od dvije decenije nastavlja da pronalazi put do novih čitalaca. Lebović je roman zamislio kao hroniku sopstvenog djetinjstva u Somboru i Zagrebu, u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu.
Iz perspektive dječaka koji još ne razumije do kraja prirodu svijeta koji se mijenja, pisac prikazuje porodicu, grad, različite narode i kulture, ali i postepeno nadolaženje onoga što će nazvati "velikim sunovratom".
Iako je za života bio poznatiji kao dramaturg i scenarista, Lebović je upravo "Semper idem" ostavio kao svoje najznačajnije prozno djelo.
Knjiga je objavljena nakon njegove smrti, a prvo izdanje, prema bibliografskim podacima Narodne biblioteke Srbije, objavila je "Narodna knjiga - Alfa" 2005. godine u tiražu od svega 500 primjeraka. Kasnije je roman dobio novi život, posebno nakon što ga je objavila "Laguna".
Na njenoj stranici "Semper idem" danas je opisan kao "opus magnum" Đorđa Lebovića i kao roman-hronika o djetinjstvu u Kraljevini Jugoslaviji uoči Drugog svjetskog rata.
Književni kritičar Teofil Pančić jedan je od onih koji su odmah prepoznali veličinu ovog djela.
"'Semper idem' je prvo remek-delo 21. veka u srpskoj književnosti", zapisao je Pančić.
On je Lebovićevu knjigu uporedio sa najznačajnijim djelima srpske proze.
"Fantastična hronika jednog detinjstva. Do sada u našoj literaturi nije bilo tematski i senzibilitetski srodne knjige koju biste se usudili staviti u istu rečenicu s 'Porodičnim cirkusom' Danila Kiša", svojevremeno je naveo Pančić.
Pisac i književni kritičar Vasa Pavković u romanu prepoznaje istovremeno porodičnu hroniku i memoarsku prozu.
"'Semper idem' je knjiga o detinjstvu, koja se može čitati kao porodični roman, ali i kao memoarski spis par ekselans, kojim se Đorđe Lebović, posthumno, predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze", pisao je Pavković.
Po mišljenju Filipa Davida, Lebović pripada samom vrhu srpske i nekadašnje jugoslovenske književnosti.
"Lebović, Kiš, Pekić, Kovač i danas predstavljaju nedosegnuti vrh srpske i nekadašnje jugoslovenske književnosti", konstatovao je David.
Upravo je David, zajedno sa dramskim piscem Dušanom Kovačevićem i urednikom "Lagune" Dejanom Mihailovićem, govorio o romanu na njegovom predstavljanju u Beogradu 2017. godine. Mihailović je tada istakao da se knjiga može čitati i kao porodični roman i kao memoarski spis, te da zbog stila, originalnog postupka i teme Holokausta zaslužuje mjesto među kanonskim djelima savremene srpske književnosti. I sam Lebović je objasnio šta ga je navelo da se vrati u djetinjstvo i napiše ovu knjigu.
"Opet se ponovila istorija, ponovila se ljudska glupost. Razmišljajući o tome, poželeo sam da napišem hroniku svog detinjstva", rekao je Lebović u jednom razgovoru 2002. godine.
On je tada objasnio i svoj spisateljski pristup.
"Nastojim da je ispričam jednostavno, i pre svega ljudski pošteno", ispričao je Lebović. Pisac je i sam na ovu knjigu gledao kao na svojevrsni književni zavjet.
"Raduje me da lično iskustvo podelim sa budućim čitaocem, i ako bih barem delimično podsetio na ono što stalno zaboravljamo, gledano iskustvom starca, a detinjim očima, bio bih zadovoljan", pričao je Lebović o romanu još u procesu nastajanja. "Semper idem" zato nije samo roman o jednom djetinjstvu. To je priča o svijetu koji je nestao, ali i o mehanizmima zla koji nisu nestali sa njim.
Lebović je kao četrnaestogodišnjak preživio "Aušvic", a u Drugom svjetskom ratu izgubio je veliki broj članova porodice.
"Knjige ne bi bilo da se opet nisam našao u vrtlogu velikog zla koje sam dobro upoznao 50 godina ranije", rekao je kasnije.
Ta rečenica možda najbolje objašnjava zašto "Semper idem" i danas djeluje snažno.
Lebović ne piše samo o prošlosti, već i o načinu na koji prošlost ostaje u čovjeku i vraća se onda kada savremeni svijet ponovo počne da pokazuje stare znakove netrpeljivosti, straha i mržnje.
Prvo izdanje romana, kako rekosmo, imalo je svega 500 primjeraka, ali je knjiga vremenom dobila čitalački i kritički život koji njen autor nije dočekao.
Danas se "Semper idem" objavljuje u okviru "Lagunine" edicije i, prema podacima izdavača, doživio je desetine izdanja i više od 100.000 primjeraka.
Nova, jubilarna knjiga tako nije samo prilika za ponovno čitanje Lebovićeve proze. Ona je i podsjećanje na pisca čiji je život bio obilježen najvećim istorijskim tragedijama 20. vijeka, a čija je literatura uspjela da to iskustvo pretvori u priču koja ne pripada samo jednom vremenu.
"Semper idem", ili u prevodu s latinskog "uvijek isto", kod Lebovića zvuči više kao upozorenje nego kao konstatacija: istorija se može promijeniti, ali čovjek, ako zaboravi, može ponoviti njene najstrašnije greške.
"Genijalni romani počinju genijalnim naslovom. Mnogi od tih romana ostaju nedovršeni jer priče koje pričaju nemaju kraja. Takvim jednim naslovom - Semper idem - preuzetim sa pročelja neke somborske crkve, Đorđe Lebović je naslovio jedan od najznačajnijih romana srpske književnosti, a čija mi čitanost daje (verovatno varljivu) nadu da jednoga dana možda neće biti uvek isto", riječi su Svetislava Basare koje će stajati na koricama novog "Laguninog" izdanja ove kultne knjige.