Književnost

Stupar Trifunović za "Nezavisne": Poezija je tajanstven pokušaj dosezanja istine

Stupar Trifunović za "Nezavisne": Poezija je tajanstven pokušaj dosezanja istine
Foto: B. Brezo | Stupar Trifunović za "Nezavisne": Poezija je tajanstven pokušaj dosezanja istine

Tanja Stupar Trifunović je priznata pjesnikinja, pripovjedačica i romansijerka, čija je biografija mjestom rođenja vezana za Zadar, a adresom stanovanja za Banjaluku.

Njena književnost pak odavno je prevazišla regionalne okvire. Nagradom Evropske unije za književnost koju je prije šest godina dobila za roman "Satovi u majčinoj sobi" pomenuti okviri proširili su se na evropski nivo. Potvrda ove teze jeste činjenica da su djela Stupar Trifunovićeve prevedena na trinaest svjetskih jezika. Svoje romansijersko umijeće prije tri godine potvrdila je i romanom "Otkako sam kupila labuda", koji je nagrađen "Vitalovom" nagradom "Zlatni suncokret".

Ipak, Tanja Stupar Trifunović u književnost je ušla knjigom poezije "Kuća od slova", sada već daleke 1999. godine, a da je ostala vjerna ovom žanru svih ovih godina, potvrđivala je zapaženim i nagrađivanim knjigama: "O čemu misle varvari dok doručkuju", "Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću", "Razmnožavanje domaćih životinja" i drugima. Nova i ubjedljiva potvrda poetskog umijeća Tanje Stupar Trifunović stigla je knjigom poezije "Zmijštak", koja je ovih dana objavljena u izdanju beogradskog "Arhipelaga", a povodom koje je govorila za "Nezavisne".

NN: "Zmijštak" je znatno kraći naslov od naslova Vaših ranijih knjiga, a riječ je zapravo o jednom izvoru u Dalmaciji...

STUPAR TRIFUNOVIĆ: To je jedna uspomena, slika od koje je sve krenulo. Inače sam sklona dugim nazivima knjiga, ali, eto, ovdje se poklopio taj toponim sa nekom idejom da stvarnost koja je djelom završila i u knjizi sve više nalikuje kakvom zmijštaku tj. mjestu punom zmija.

NN: U knjizi, između ostalog, kažete "Zavičaj je klupko zmija/ ujeda opštim mjestima/ kamen sunce/ truje otrovom očekivanja. Kakav je slučaj sa Vama i Vašim zavičajem, koliko je bilo tog "otrovnog očekivanja"?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Mogla bih proširiti tu metaforu ne samo na zavičaj nego i na sam život, ali držimo se zavičaja. Kako sam rodom iz Dalmacije, osjećala sam da me ta metaforika opštih mjesta vezanih za moj zavičaj (sunce, more, kamen) neodoljivo i privlači i odbija. I nužno je bilo poigrati se sa opštim mjestima i uopšte idejom zavičaja. Istovremeno, zavičaj ima taj privlačnoodbijajući naboj ako smo sasvim iskreni, prema sebi (i zavičaju). Ljudi često, jer tako biva lakše, odaberu ili da prezru i sasvim odbace zavičajnost ili da je glorifikuju, obje stvari su, makar mi se čini tako, pogrešne. Kotrljala sam se između krajnosti kao i drugi i onda sticajem nekih životnih okolnosti opet sam se počela susretati u sebi sa svim tim. Gubitak zavičaja je ipak drugačiji nego kada sami odlučite da odete. To nije bio postepen i prirodan proces, nego samo se jednog dana više nismo vratili kući. I ta kuća u koju se nismo vratili postala je nekom vrstom utvare, fantomske idealne kuće, kuće u kojoj smo prije svega ovoga bili srećni. Vjerujem da sve izbjeglice imaju tu vrstu idealizacije prvobitne kuće dok ideja doma nije zdrobljena i poslije ju je teško opet izgraditi u sebi, mnogo teže nego drugu kuću.

NN: Pored zavičajaca, pjevate i o bezemljašima koji čista srca stupaju u novi svijet i, inače, u mnogim pjesmama bavite se surovošću življenja. U pjesmi "Pristojni građani" nasuprot te surovosti dajete sliku elitističke umjetnosti ili kulturnjačke udobnosti...

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Odrasla sam uz priče o proleterima. Moj djed se identifikovao sa tim pričama, jer je zaista počeo ni iz čega, bez oca, majke i kuće. Bez svega ovoga što pominjete da ima u ovoj drugoj pjesmi i sa čim raspolažu "pristojni građani" i da to nije kritika umjetnosti nego lažne građanštine i njene spremnosti da žrtvuje ljudskost zarad svog komfora. Izbjeglištvo nas je opet vratilo na ove djedove početne pozicije. Surovost života je nešto o čemu sam prvo slušala kao dijete, a potom je i doživjela. Ali ono čime su ti bezemljaši iz pjesme preživjeli surovost svijeta je, koliko god to danas idealistički, poetično i naivno zvučalo, čisto srce. To spasava i svijet i umjetnost. Najsuroviji svijet je zapravo onaj koji je izgubio srce.

NN: U kojoj mjeri je umjetnost danas i ovdje elitistička?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Postoji taj trend elitizacije umjetnosti koji opet ima veze sa sve većom elitizacijom obrazovanja i ima u krajnjem slučaju veze sa kapitalizmom. U budućnosti će toga, ako ne dođe do neke značajne promjene, biti još više.

NN: "Poezija je uvijek bila i proroštvo" kažete na jednom mjestu, dok na drugom pomalo ironično govorite o glasu mračnog proroka kao o deklamaciji pjesnika. Šta je poezija, postoji li neka njena definicija bliska Vama?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Pa pomalo obje te stvari. I proroštvo i ironiziranje te pozicije. Nijednu poziciju ne treba shvatiti kao apsolutnu, jer kao u ovoj drugoj pjesmi, ako je se grčevito uhvatimo, lako postaje karikaturalna i smiješna i mi skupa s njom. Zato je poezija i proroštvo, ali sa ovim obaveznim akcentom na veznik i, to joj je više usputno, kao neka vrsta nusprodukta, a ne same suštine poezije. A meni bi bio blizak doživljaj poezije kao trajnog pokušavanja dosezanja istine, one koja je stalno iza, koja uzmiče, istine o čovjeku, svijetu, pa onda i čitavog seta malih svakodnevnih istina koje nam se čine samorazumljivima, a nisu to, koje moramo iznova otkrivati da ne bi zapali u neživot i puku rutinu.

NN: Poezija i proza - koji žanr za Vas podrazumijeva više rada, a koji više zadovoljstva?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Zadovoljstva, a i muke ima sa oboje. Duže se bavim poezijom pa s njom ide lakše, tako sada stvari stoje, što ne znači da se neće mijenjati.

NN: Poezija i intima - koliko se pjesnici uspijevaju kriti iza lirskog subjekta, da li je nužno da se kriju i da li se lako mire sa činjenicom da je njihov život u neku ruku javno dobro?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: To je zanimljivo i često pitanje. Svi studenti književnosti vole prepričavati anegdote koje se prenose sa generacije na generaciju o životima pisaca. Ko je bio sa čijom ženom, sa kim je u starim danima flertovala Desanka, ko je mogao koliko popiti, u koliko se učiteljica zaljubio Ćopić itd. Ima čitav set sličnih prepričavanih anegdota, sa maštovitim dopunama brojnih prepričavača. Kada se čovjek odluči pisati, pomiri se s tim da će po njegovoj intimi roviti kao prasad njuškom po njivi u potrazi za žirom kao metaforom kakvog sočnijeg ili manje sočnog trača. Pisci su živi ljudi i imaju živote kao i svi drugi, možda čak i malo "življe" živote od ostalih, jer u toj svojoj često pojačanoj žudnji za životom ponekad i pretjeruju sa svojim "očaravanjima i razočaravanjima". Jednom prilikom je pjesnik Duško Novaković u nekom zajedničkom razgovoru dobro to rekao o životima pisaca da bi oni htjeli da nekako barem dva života utrpaju u jedan. Naravno, sve nas intrigira kada čitamo svog omiljenog pisca da saznamo šta je od toga stvarno, je li nešto zasnovano na vlastitom iskustvu i životu i ta vrsta znatiželje je opravdana. Sa druge strane, i iz iskustva pisanja stvari stoje malo drugačije, naprosto istine u životu i na papiru nešto drugačije funkcionišu i za samu knjigu nije bitno koliko je pisac sebe unio ili nije u tekst nego da li mu mi vjerujemo dok čitamo. I većina ipak nije stigla odživjeti toliko života koliko knjiga napisati, jer postoji i ta tendencija koju je pominjao Pamuk u jednom intervjuu, parafraziraću ga, da se krade od života da bi se stiglo pisati.

NN: Poezija i izdavaštvo - koliko su knjige poezije danas privlačne izdavačima?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Knjige poezije sigurno nisu nešto najatraktivnije za izdavače, ali situacija je ipak puno bolja nego prije nekoliko godina, kada je zbirke poezije bilo gotovo nemoguće naći u knjižarama, a i izdavači su ih nerado objavljivali.

NN: Knjiga "Zmijštak" objavljena je u izdanju beogradskog "Arhipelaga" sa kojim Vam je ovo, čini mi se, treća saradnja.

STUPAR TRIFUNOVIĆ: "Arhipelag" ima takvu praksu da nastoji zadržati autore sa kojima radi, pa je urednik Gojko Božović iskazao interesovanje da objavi moj novi rukopis bez obzira na to bio on poezija ili proza. Takođe, u perspektivi će u "Arhipelagu" izaći i moje ranije knjige poezije koje nisu do sad objavljivane u Srbiji.

NN: Koliko ste zadovoljni "književnim životom" u Banjaluci? Šta je dobro, šta je loše, kako bismo mogli bolje?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ne mogu reći da sam nečim zadovoljna ili da nisam, prihvatila sam stvarnost kakva jeste i ona više počiva na uvidima poput super je da u Banjaluci ima dosta talentovanih ljudi koji pišu i loše je da godinama ti ljudi ne bivaju prepoznati kao autori, čini se suludom ideja da neko od njih pomisli da živi od pisanja, izdavaštvo je konstantno na početku, stipendije ne postoje, prostor gdje možete objaviti svoje radove (ako izuzmemo internet) je suženiji, prostor živih književnih dešavanja takođe, razvoj književne kritike i književnog prevodilaštva je slab, nema nikakvih zakonskih okvira, a ni svijesti da bi kreativni rad trebalo plaćati. Govorim o tekstovima, kritikama, recenzijama, uređivanju knjiga, lekturi i korekturi i da teret tih troškova ne bi trebalo da pada na autore, što je najčešći slučaj, nego na izdavača, i da izdavači nisu oni što samo štampaju knjige za novac, to su štampari itd. Nemoguće je da su ovdje svi loši, netalentovani i da nema pisaca, scenarista, kritičara, prevodilaca itd., ali to da ih imamo najčešće otkrijemo kada se imamo pretvori u imali, kada odu iz Banjaluke. Tada od potencijala koji smo imali ostaju samo naslovi u novinskim tekstovima u kojima se ističe kako su ti ljudi Banjalučani, što je pomalo cinično. Ima čitav set već opštepoznatih problema koji se godinama zanemaruju i zbog kojih talentovani ljudi ili odustaju ili se u profesionalnom smislu realizuju negdje drugdje. Vrlo nepovoljna atmosfera za ozbiljno bavljenje književnošću i istovremeno oaza za svakovrsne ambiciozne amatere, mešetare i smutljivce koji svoje socijalne vještine prodaju pod književnost. Mi u svakoj generaciji imamo dvoje-troje mogućih dobrih pisaca, uglavnom ih "ugasimo" ili pobjegnu. Ono što bismo mogli bolje, ne samo u književnosti nego i uopšte, jeste da prestanemo tjerati nadarene ljude, jer nas to gura u zajedničko duhovno, a samim tim i opšte osiromašenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije