Književnost

Pratite nas na Google news

Svi derviši i smrti, tvrđave i jedno ostrvo ljubavi zvano Darka

Svi derviši i smrti, tvrđave i jedno ostrvo ljubavi zvano Darka
Foto: Arhiva | Svi derviši i smrti, tvrđave i jedno ostrvo ljubavi zvano Darka
Priredila: Minja Šuković

Ima li zagonetnije pojave u kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine od Meše Selimovića, pisca "Derviša i smrti" i "Tvrđave", romana koji su ostavili toliko dubok trag u pismenosti zemlje da je nezamislivo da čak i ispotprosječno obrazovana osoba nije čula makar njihova imena? A malo je poznato da je njihov pisac imao težak život, u kojem su nesreće i lične tragedije dolazile kao mijene, uvijek u pravilnim intervalima i uvijek brutalne i nemilosrdne. Zbog političkih napada, umjetničkih osporavanja i zavisti koja je pratila njegovu osebujnu prirodu, Meša je u životu pravio izbore koji su provocirali učmalu bosansku sredinu, ali se nikad nije odrekao privilegije da u njenoj istoriji i među njenim ljudima traži inspiraciju za svoju književnost.

Rođen je u Tuzli 26. aprila davne 1910, a preminuo 11. jula 1982. godine u Beogradu. Bez oproštajnih riječi i testamentarne geste koja bi mogla biti protumačena na komemorativnom skupu u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, Selimović je otišao na način potpuno nepodesan da se o njemu govori na ozbiljnom mjestu i s književnih visina. Pritom je otišao u skladu sa svojim poetičkim paradoksom i paradoksom svog života u književnosti.

U noći kada je Meša preminuo njegova voljena supruga Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: "Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!"

Da je mogla s njim i u smrt da pođe - učinila bi to, ali ostala je da poštuje njegovu volju do kraja da ne dozvoli da se posljednja volja njenog Meše ne oskrnavi sve dok i sama ne zaspi kao i on.

Žena koja je Meši priuštila da ima najtopliju postelju, opeglane košulje, poljubac pred odlazak na put, koja je umjela da jasno kaže da poštuje volju svog supruga i da s njim ide ako treba i na kraj planete po njihov komad sreće, zvala se Daroslava Darka Božić.

Darkin Meša svakodnevno je uplovljavao u mulj ljudskih smicalica, zlobnih jezika koji su znali jedino da ruže kako bi skrenuli pažnju sa svog manjka dara da bilo šta korisno učine. Naročito se nalazio na meti političkih hajki, a posljednji jezičak na vagi bila je njegova bolest i ignorisanje sredine u kojoj je živio.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježiće njegov život i njegovu književnost, baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke i književne poglede.

U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština.

Mehmed Meša Selimović rođen je u Tuzli. Studirao je u Beogradu. Dobar dio života proveo je u Sarajevu, a posljednje, penzionerske dane sačekao je ponovo u Srbiji. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

"Bio je komunista, levičar, ateista i za sebe je govorio da je srpski pisac muslimanskog porekla. Za njega su muslimani vera, a ne nacija. On je insistirao na tome da piše srpskim jezikom, da je pripadnik srpske književnosti, iako mu ime nije srpsko", rekao je za jedan portal iz Srbije unuk slavnog pisca Nikola Momčilović.

O tome da se Meša do kraja života izjašnjavao kao Srbin mnogo je pisano. Ipak, možda najbolje o tome danas svjedoči jedna anegdota iz književnikovog života.

Naime, jednom prilikom na zagrebačkom "Književnom kutku" Meši Selimoviću su postavili pitanje koje bi se moglo smatrati provokacijom.

"Zašto se vi, Mehmede Selimoviću, osjećate Srbinom", pitali su ga organizatori.

"Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to", glasio je piščev odgovor.

Ni ovog pisca nije zaobišla ruka vlasti, bio je uhapšen zbog saradnje s Narodnooslobodilačkim pokretom, bio je politički veoma angažovan kao član Komunističke partije Jugoslavije, ali ono po čemu je Meša Selimović najviše ostao urezan u sjećanju ljudi svog vremena je vrstan profesorski rad.

Neki kritičari su čak za njega govorili da je naročito pismen, ali bez talenta. Mlađe kolege Mešu Selimovića doživljavale su kao uzor i s divljenjem u očima posmatrale sve što je on radio.

"Nijedan profesor kogajeg sam znao nije ni tako govorio ni tako izgledao ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost", riječi su Matije Bećkovića o starijem kolegi Meši Selimoviću.

Kada se s porodicom iz Sarajeva preselio za Beograd, gdje je imao prijatelje koji bi mu se našli ako zatreba, u jednom pismu svom prijatelju pred odlazak napisao je:

"Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar i osudio me na ispaštanje."

Darka i Meša riješili su da spakuju svoj život u nekoliko kofera, ponesu svoje krpice sa sobom i zauvijek napuste Bosnu. Šetajući Baščaršijom Meša je jednom piscu rekao: "Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti." Tako je i bilo.

Spokoj je pronašao u Beogradu, družio se s Dobricom Ćosićem i Antonijem Isakovićem, igrao je svoj dragi preferans, uveče pisao dok je njegova Darka sjedila kraj njega i heklala ili čitala. Kada bi Meša završio koje poglavlje, Darka se pretvarala u uvo i slušala pomno svaku riječ.

Darku je zaprosio riječima koje se i danas prepričavaju.

"Slušaj, kažem joj, govorim ozbiljno - hajde da se vjenčamo. Nećeš mnogo dobiti. Šašav sam, nesrećan, često neprijatan, u životu sigurno neću daleko dotjerati, ali ću te voljeti! Ako ti je to dovoljno, pristani."

Iako su njegova djela danas dio kulture i nezaobilazna svakom obrazovanom čovjeku, prilikom njihovog stvaranja Meša je teško pronalazio rečenični ritam.

Pisao je teško i kvrgavo, u nekom poluadministrativnom tonu, s metaforama koje su bile tako obične i predvidive da se činilo kako ih je upio iz dnevnih novina i kancelarija u velikom izdavačkom preduzeću. To će vrstu njegovog talenta kasnije učiniti posebnom među drugim jugoslovenskim književnim velikanima: dok bi se Krleži, Andriću i Danilu Kišu čak i u njihovim lošim i usputnim tekstovima prepoznavala ista ona rečenica kojom su pisali svoje važna i velika djela, Selimović je svoju rečenicu morao tražiti, morao je dugo osluškivati vlastiti glas i našao bi ga samo kada je ostajao načisto s temom i kada bi i sebe samog razotkrivao. To mu je uspjelo u romanima "Derviš i smrt" (1966) i "Tvrđava" (1970).

Taj roman, iz perspektive svog pisca, i nije bio književna činjenica niti je pisan zbog književnosti.

Na pitanje ko je bio Meša Selimović pravog odgovora nikad neće biti. Ali, kako god tumačili njegova životna opredjeljenja, političke i ideološke izbore, moramo biti svjesni da je taj skromni čovjek titanske volje stvorio književna djela kojima u jugoslovenskoj kulturi nema premca.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije