Književnost

Teodor Lorenčič za "Nezavisne": Oslobađali smo Evropu u jugoslavenskim uniformama

Teodor Lorenčič za "Nezavisne": Oslobađali smo Evropu u jugoslavenskim uniformama
Foto: Maraja Vidaković | Teodor Lorenčič za "Nezavisne": Oslobađali smo Evropu u jugoslavenskim uniformama

Književnik i filozof Teodor Lorenčič je sa samo 21 godinom objavio prvu knjigu "O stijenama i ljubičicama", zatim i drugu "Transformator", poslije čega se zbog osude političkih stavova koje je zastupao povukao iz javnog života.

Nakon toga je uoči legendarne turneje "Occupied Europe tour 1983" postao član grupe "Lajbah". Posljednjih godina živi u Beogradu, gdje je objavio nekoliko knjiga poezije i monografiju "Lajbah, 40 godina večnosti". U razgovoru za "Nezavisne" govorio je o tome kako je tekao rad na monografiji, značaju slavnog sastava za nekoliko generacija i kako je bilo probiti gvozdenu zavjesu i doći do svjetske slave.

Drugo izdanje monografije "Lajbah, 40 godina večnosti" promovisano je nedavno u Beogradu. Autor je istakao da je veoma zadovoljan pažnjom medija i publike još od 2021. godine, kada je objavljeno prvo izdanje monografije.

"Prva promocija u Jugoslavenskoj kinoteci propraćena je velikom izložbom mojih fotografija iz monografije. Bile su već tad na snazi mere ograničenja broja posetilaca na javnim događajima. Zbog toga je ispred Jugoslavenske kinoteke ostalo otprilike 100 ljudi. Propratili su taj događaj svi: televizije, novine i portali. Bio sam iznenađen, nisam to očekivao. Koliko publika poštuje 'Lajbah' vidi se iz prodaje. U julu ove godine izašlo je izdanje na engleskom jeziku. Još malo će biti rasprodat i taj tiraž", rekao je nekadašnji član "Lajbaha".

NN: Kako je tekao rad na monografiji, koliko je vremena trebalo?

LORENČIČ: Najviše vremena je u stvari uzelo pregledavanje fotografskog materijala, jer sam za monografiju morao da izaberem 200 od 550 fotografija. Vrlo brzo pišem, tako da sam monografiju koncipirao, napisao i sredio za tri meseca intenzivnog rada.

NN: Jeste li prije 42 godine kada je bend počeo s radom mogli zamisliti da će postati tako značajan za nekoliko generacija?

LORENČIČ: Naravno da pre 42 godine niko od nas nije očekivao da će "Lajbah" biti i posle toliko godina značajan, čak u planetarnom smislu. "Lajbah" je najduže aktivno delujuća svetska avangarda u istoriji, koja je sebe na samom početku nazvala retrogardom.

NN: Koliko je teško ili lako bilo da se vratite u vrijeme kada ste bili član "Lajbaha"?

LORENČIČ: Ja nisam svirao, moj instrument su reči, pa su moja zaduženja u sastavu bila druge prirode. U "Lajbahu" se ne priča šta ko radi, jer je ideja anonimnosti i kolektivizma vodeća paradigma rada. Vraćanje u vreme od 1980. do 1987. godine je bilo relativno lako. Tu su bile moje fotografije, neki članci koje sam napisao u ono vreme i zabeleške. Inače mi je memorija jača strana. To i treba jednom filozofu, istoričaru i piscu. "Lajbahov manifest" koji je objavljen u monografiji je bitan za identifikaciju. Iz toga sadržaja i konteksta nikad izašao nisam. Bilo šta da sam radio u životu radio sam u skladu sa 10 tačaka tog manifesta.

NN: Kakav je bio osjećaj probiti gvozdenu zavjesu i nakon zabrane u Jugoslaviji doći do svjetske slave?

LORENČIČ: Kao kod svih velikih kreativnih stvari to je put u nepoznato, što je bit nauke i umetnosti. A "Lajbah" nije umetnost, već je to inženjerstvo duša. Svakako smo probili zavesu i oslobađali istočnu i zapadnu Evropu u jugoslavenskim vojnim uniformama. "Lajbah" je bio šok i još šokira i time osvešćuje, jer je on kritična refleksija svakog aktuelnog vremena i stanja u svetu, i to već 42 godine. Ta retrogarda je najduže trajuća svetska avangarda u istoriji. Pitamo se kako je to "Lajbahu" uspelo? Jednostavno, nikada nije bio i ne može da bude predmet političke manipulacije. A zašto je to tako? Zato jer radi u skladu sa 3. članom svog manifesta: "Svaka je umetnost podvrgnuta političkoj manipulaciji sem one koja govori jezikom te iste manipulacije. Govoriti političkim jezikom znači razotkriti i priznati sveprisutnost politike". Znači "Lajbah" je manipulacija manipulacije jer govori jezikom same politike. Zbog toga nikako ne može biti sam manipuliran, jer je on taj koji manipulira manipulaciju politike. Frontmen "Lajbaha" zbog toga nije pevač, već politički govornik.

NN: Zašto u tome na duži rok nisu uspjele prethodne avangarde?

LORENČIČ: Jednostavno zbog toga što su bile mentalno vezane za svoje vreme i nisu umele da govore jezikom političke manipulacije. Ugušila ih je opuštenost unutar manipulacije, ušle su u polje utilitarnosti, što je, naravno, cilj svake političke manipulacije - staviti sve u svoju funkciju. "Lajbah" radi baš suprotno, on stavlja političku manipulaciju u funkciju svoje manipulacije, zbog toga je nepobediv i večan. A nije se radilo samo u probijanju gvozdene zavese, već i o osvajanju i oslobađanju i zapadnog totalitarizma kojeg predstavljaju liberalni kapitalizam i sa njim povezan konzumerizam. Znači, i to je totalitarizam koji je trebalo razgolititi. Totalitarizam ima različite oblike i svejedno je da li je to zapadni ili istočni oblik. To je jedan od razloga što je došlo do svetske slave i prepoznavanja.

NN: Kako je na bend uticala zabrana u Jugoslaviji, da li se može reći da Vas je samo ojačala?

LORENČIČ: Funkcija zabrana je ojačanje. "Lajbah" nikada ništa nije imao protiv zabrana, baš suprotno, što više njih - to bolje. Oni koji su nas zabranjivali nisu bili svesni da time stvaraju kult koji je supstituirao kult maršala Tita, koji je umro samo dva meseca pre konstituisanja "Lajbaha". A to je bila i "Lajbahova" namera.

NN: Šta je "Lajbah" predstavljao nekada i danas, koliko je donio slobode u svijet u kome živimo?

LORENČIČ: I nekada i danas on predstavlja isto. Isti rad, ista strategija, druga vremena i jezici komunikacije, iste manipulacije oplođene vremenom, razvojem produkcije i aktuelnim društvenim odnosima u svakom datom momentu istorijske realnosti. To je univerzalna sveobuhvatna metoda i akcija "Lajbaha". Večiti angažman za slobodu.

NN: Da li vidite nekoga na muzičkoj i kulturnoj sceni regiona ko bi po provokaciji mogao da se poredi sa "Lajbahom"?

LORENČIČ: Ne, nema ga ni na celokupnoj svetskoj sceni.

NN: Bend je probio još jednu zavjesu 2015. godine kada je svirao u Sjevernoj Koreji. Kako Vi na to gledate i kako je ovaj koncert propraćen na Zapadu?

LORENČIČ: To je bio pre svega veliki diplomatski čin svetskih razmera. Tako je bio i propraćen. Diplomatija je bila od samog početka jaka strana "Lajbaha".

NN: Bili ste sa 17 godina osuđeni zbog pjesme. Kako su to i kasnija skrajnutost iz književnosti uticali na Vas?

LORENČIČ: Jako, naravno. A znate da važi pravilo "Što te ne ubije - to te ojača". Jedino što je potrebno izdržati na dugi rok. Ponekad naravno nije lako jer to donosi sa sobom svašta pa i egzistencijalne probleme.

NN: Kako i zašto ste odlučili da dođete da živite u Beogradu?

LORENČIČ: Kad su u Sloveniji počeli onemogućavati promocije mojih knjiga i zabranjivati pisanje o njima bilo mi je jasno da tamo nemam šta više da radim. Ja sam jedini cenzurisani književnik u Sloveniji. Jeste da sam bio u komunizmu politički osuđen, ali sam posle te osude ipak uspeo izdati dve zbirke pesama kod dva državna izdavača, a u toj novodobnoj demokratiji zabranjivali su mi čak promocije knjiga koje sam sam izdao. Sad vidite kakva sprdačina je ta zapadna demokratija, mislim da to i ne postoji više, to su sve samo totalitarizmi koji sebe nazivaju parlamentarnim demokratijama. A desila se i jedna presudna stvar u martu 2018. godine, kada sam nesvesno počeo da pišem pesme na srpskom jeziku, pa sam odlučio da se preselim u zemlju jezika na kojem pišem. A 25. maja 2018. godine napisao sam podužu baladu "Tragedija na Balkanu", koju sam posvetio narodima Jugoslavije. Pitao sam sebe ko sam ja u stvari i tako došao do toga da sam se u septembru 2018. godine, dva meseca pre mog preseljenja u Beograd, na literarnoj večeri u Beogradu "Beogradskim manifestom" proglasio poslednjim pesnikom Jugoslavije.

NN: Na čemu trenutno radite, kakvi su Vam planovi za budućnost?

LORENČIČ: Tu su promocije monografije i moja izložba koja se baš sada preselila iz Ljubljane u Beč, pa onda ide u sve gradove u kojima je za vreme turneje "Occupied Europe tour 1983" nastupio "Lajbah", a završićemo to u Londonu. Pre kratkog vremena napisao sam kontroverzni roman "Margo", koji se bavi problemom Elektre, ljubavna priča između muškarca i 42 godine mlađe žene. Tom temom stavljam prst u oči društvu koje taj problem potiskuje i pravi se da ga nema. Veoma bolno je to za patrijarhalno društvo, a takve će biti i neke reakcije kad knjiga izađe. A to je i namera - da se o problemu, ako ga neko tako shvata, i priča u društvu. Sada pišem kriminalku, žanr "Idealno ubistvo" sa podnaslovom "Nerešeni slučaj inspektora Adija Štrosa". Radi se o ubistvu koje se desilo i nije ga moguće dokazati ni na koji način iako je evidentno da je bilo ubistvo, samo se ne zna ko je to uradio, čime i na koji način. Već godinama me čeka da završim započetu pozorišnu dramu "Cartesius", čija radnja je posvećena velikom Reneu Dekartu. Njegovom filozofijom se bavim već desetljećima, napisao sam i nekoliko naučnih članaka na temu neprevaziđenog problema zapadne filozofije, o odnosu duha i tela. To delo će predstavljati moju filozofsku ostavštinu. Ima još vremena da je vidim na pozorišnoj bini i na platnu u bioskopu.

 

Poeziju razumem kao najviši oblik izražavanja filozofije

NN: Napisali ste pet zbirki pjesama u posljednje četiri godine. Gdje crpite inspiraciju?

LORENČIČ: Ja sam pesnik ljubavi, a poezije ima otkako ima ljubavi. Znate, nova okolina je uvek veoma inspirativna. Gomilalo se sve to godinama, a ja poeziju razumem kao najviši oblik izražavanja filozofije. Pre dva meseca izašle su kod "Službenog glasnika" moje izabrane pesme iz tih pet zbirki sa naslovom "U tišinama ljubavi". To predstavlja moj srpski pesnički opus. Više od pola tiraža je već prodato.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije