Rade Drainac je veliki pesnik, originalna i samosvojna pojava u srpskoj poeziji, balkanski usamljenik, a kosmopolita, njegovi stihovi bili su velika pobuna i savest.
Ovo je kazao Vlasta Mladenović, pjesnik i laureat nagrade "Rade Drainac". Vlasta od Negotinske Krajine, kako ga odmila zovu, pjesnik je značajnog opusa čija se poetika naslanja na poetiku Radeta Drainca, a nagradu s njegovim imenom dobio je za knjigu pjesama "Lokalitet i svet šarkamenskih rima".
"Varvari su došli /i nisu nikakvo rešenje, /ostaće samo kamenje /i šipak koji cveta. /Strašna je osveta /gomile nepismene /moj Šarkamene", kaže Mladenović u nagrađenoj knjizi, a kakvo je njegovo mišljenje o nagradama i književnim prilikama, govorio je u intervjuu koji je dao "Nezavisnim".
NN: Ko je, prema Vašem mišljenju, bio Rade Drainac, bandit ili pjesnik?
MLADENOVIĆ: Bio je usamljenik i revolucionar, neshvaćen i neprihvaćen, jer nije pripadao nikome, sem poeziji. Spas duše nalazio je u boemiji. (Jedino je bio blizak Tinu Ujeviću). Bio je veoma obrazovan, školovao se u Francuskoj, u Parizu, gde je stekao veliko nadrealističko znanje i iskustvo, međutim nadrealisti srpski ga nisu prihvatali, zbog njegovog oštrog jezika, istinoljubivosti, pogotovu što su oni posle Drugog svetskog rata vladali književnom scenom, on dugo i posle smrti, a umro je gladan i razočaran, nije bio rehabilitovan. Bio je osuđen na smrt od strane četnika i partizana samo zato što nije prihvatao ideološko određivanje književnosti, što je bio nepotkupljiv, beskompromisan. O tome najbolje je napisao u svojim romanima Ivan Ivanović, klasik srpske proze druge polovine 20. veka, koji je, takođe, sa juga Srbije, osuđen zbog čuvenog romana "Crveni kralj".
NN: Kojim nagradama i pjesničkim manifestacijama danas uopšte vjerujete?
MLADENOVIĆ: Moram da priznam da o književnim nagradama nemam baš lepo mišljenje, zato što se uglavnom dodeljuju po principu "ja tebi - ti meni", vrte se samo u određenim književnim krugovima i uglavnom, bez obzira na kvalitet same knjige ili autora, prevladaju neknjiževni razlozi. Naravno, postoje i nagrade koje se dodele i zasluženo, odnosno u skladu s književnim kriterijumima i samom poetikom književnika čije nagrada nosi ime. Dešava se čak, ne baš retko, da se nagrada dodeli suprotno od književnih principa i načela koje je književnik, čije nagrada nosi ime, zastupao, a to je onda nekorektno i neetično. Govorim u principu, ne bih izdvajao, ni nagrade ni manifestacije, za sada, prepoznaće se sami, kao što će i čitaoci razumeti šta govorim, zato što su i sami veoma upućeni.
NN: Žiri koji je odlučivao o nagradi kaže da "Lokalitet i svet šarkamenskih rima" daje ispovijest pobunjenog pjesnika. Ima li pjesništva bez pobune i obrnuto, ima li pobune bez pjesništva?
MLADENOVIĆ: Ne bunim se, žiri, sastavljen od uglednih književnika, velikog znanja i autoriteta, a rekao bih i hrabrosti u odbrani argumenata, izrekao je suštinu moga bića i moje poetike: pesnik pobune i borac za odbranu istinskih književnih vrednosti, očuvanje kuturnog i književnog identiteta, u kontekstu sveta. Po tome sam na po-etičkoj liniji borbenoj sa Radetom Draincem. Pitanje je veoma zanimljivo, koje navodi na razmišljanje: da li pesnik može biti indiferentan na zlo svuda oko sebe, na nepravde koje se čine ljudima i narodima, na ratove, rušenje civilizacije... Bez obzira na različite pristupe i izraze, smatram da pesnik ne može govoriti o ljubavi, pisati ljubavne pesme, dok se oko njega seje mržnja i bukte ratovi, pisati o sebi, izražavati se svojom ličnom simbolikom, dok svet srlja u propast duhovno i egzistencijalno. Moj bunt veoma zanimljivo je objasnio čuveni disidentski pisac Ivan Ivanović, koji smatra da je disidentstvo moja urođena odlika, prirodna potreba, u etičkom smislu, da se utiče da svet bude bolji.
NN: Neke od ranijih knjiga posvetili ste Hajduk Veljku i Mokranjcu. Kakav je danas odnos prema ovim velikanima u Negotinskoj Krajini?
MLADENOVIĆ: Hajduk Veljko i Mokranjac simboli su Negotina i Krajine, ali i junaci svoga vremena: Veljko svojom hrabrom i legendarnom pogibijom u Prvom srpskom ustanku, braneći Srbiju, njene istočne granice, koje su bile prve na udaru silne Otomanske imperije, a Mokranjac u muzici, očuvanjem tradicionalne, narodne muzike klasičnim horskim kompozicijama. I jednom i drugom odužio sam se svojim knjigama, njima u posvetu i slavu, a u kontekstu revolucionarnih promena, u istorijskom i kulturnom smislu. Naravno, ja sam o njima pisao u dijaloškoj formi, a u svom stilu. Tu sintezu tradicionalnog i savremenog u mom pevanju najbolje mišljenje dao je Goran Maksimović, koji je time definisao moj pesnički kod i hod.
NN: U više navrata pisali ste o specifičnostima i kvalitetu pjesništva istočne Srbije, koje, pored svega dobrog što posjeduje, do danas nije dovoljno kritički i istraživački razmatrano. Koji je glavni razlog za tako nešto?
MLADENOVIĆ: Istočna Srbija je predodređena da ima specifičnu poeziju, kako narodnu, tako i umetničku. Udaljena i odvojena od Beograda i drugih kulturnih centara Srbije, opasana vencem starih gromadnih planina i zatvorena Dunavom i državnim granicama, upućena je na sebe, na samotinju i čamotinju. Ali, samim time, oslobođena uticaja, sačuvala je autohtonost, izvornost, dušu. A duša je potka za fine niti, lirsko tkanje. Sve je to paradoksalno i čudnovato. Uprkos saobraćajnoj i kulturnoj izolaciji, ovde je vekovima vrvelo, prožimali su se narodi i kulture, jezici, dijalekti, narečja, običaji i neobičnosti, tradicija i novine. Moram da priznam da su i sami stvaraoci i sredina doprineli da se o njihovim vrednostima malo zna. To u priličnoj meri govori o mentalitetu ljudi ovog kraja, koji je nenametljiv, nesklon plemenskoj povezanosti, ali pesmoljubiv, srećan i zadovoljan što može da sluša božansku meru, privilegovan talentom, ali nemaran, ne mari za zaborav, koji je poguban za celokupno pesništvo i istoriju. U svakom slučaju, pesništvo istočne Srbije sastavni je deo celokupne srpske književnosti, sa svim specifičnostima i odlikama.
NN: Koliko ste upoznati s književnošću Republike Srpske?
MLADENOVIĆ: Naravno da sam upoznat s književnošću Republike Srpske, zato što pratim književna zbivanja u svim prostorima gde stvaraju Srbi i u svim segmentima njihovoga književnog delovanja. Međutim, uglavnom, mi se malo poznajemo i ne postoji dovoljna saradnja među piscima i kulturnim poslenicima, posebno ne funkcioniše institucionalna saradnja. Mislim da dolazi vreme sabiranja i odbrane svoje kulture i književnog identiteta. U tom smislu je i zasnovano moje angažovanje, ne samo pisanjem pesama na tu temu, nego i antologičarskim radom, istraživanjem, sakupljanjem građe, te prezentacije istinskih vrednosti našega pesništva. Ne bih, zasad, ovde izdvajao pojedince, nego se zalažem za celokupno reprezentativno predstavljanje pesništva Republike Srpske i Srbije.