Miljurko Vukadinović, pjesnik i prozni pisac, uz Dragicu Stojanović, dobitnik je nagrade "Pečat varoši sremskokarlovačke", koju mu je "Brankovo kolo" dodijelilo za knjigu "Izabrane pesme 1-2" ("Magazin za narodni život i komentari" i "Šljivameš i druge poetodiverzije"), objavljenu prošle godine u izdanju "Dimeksa" iz Beograda i Narodne biblioteke "Rade Drainac" iz Prokuplja.
Povodom nagrade, koja će mu biti uručena na svečanosti "Brankovog kola" u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima 15. marta, o priznanjima, poeziji, književnosti i ostalim temama ovaj pisac preko 40 autorskih, a ukupno blizu 80 knjiga (prevodi, antologije, eseji, kritike) pričao je za "Nezavisne novine".
NN: Koja je Vaša prva asocijacija na pomen Sremskih Karlovaca?
VUKADINOVIĆ: Naravno Branko i "Brankovo kolo". Dve vezane asocijacije jer Karlovci su jedna pesnička, ljudska i prirodna metafora. Najbolji vinogradi su tamo i sve što poezija traži na svom je mestu.
NN: Dobitnik ste preko 30 književnih nagrada. Da li su priznanja uticala na to da napišete toliko knjiga ili je bilo obrnuto?
VUKADINOVIĆ: Bilo je obrnuto. Započeo sam izabrana dela u 10 knjiga, upravo je iz štampe izašla peta i nagrada koju sam dobio vezana je za prvi tom iz te kolekcije. Mnoštvo mojih knjiga, posebno ovaj projekat, otvara više mogućnosti da se moj rad vidi. Petnaestak dana prije "Pečata" dobio sam nagradu "Dušan Srezojević", takođe za prvi tom izabranih pesama, kao i za ceo projekat. Mislim da bi dobra knjiga morala da bude primećena. Kad sam 15 godina bio u Rumuniji, ovde su me jednostavno zaboravili. Što se kaže - daleko od očiju, daleko od interesovanja i da nisam imao tamo drugi književni život u drugoj kulturi verujem da bih bio skoro skroz zaboravljen. Tako da posle 15 godina, sad kad sam u punoj stvaralačkoj snazi, pogotovo jer radim vrlo zamašan i provokativan projekat, nema razloga da to ne bude primećeno. Tako nisam previše iznenađen, ali sam obradovan nagradom "Brankovog kola".
NN: Pišete na srpskom i na rumunskom jeziku, odlično poznajete i srpsku i rumunsku kulturu. Da li je moguće da su one toliko različite da - ako djelujete u jednoj - u drugoj automatski bivate zaboravljeni?
VUKADINOVIĆ: U kulturi i nije tolika razlika, razlika je u jeziku. Mi smo srodni pravoslavni narodi. Rumunija je najveća pravoslavna država na Balkanu. Mi to stalno gubimo iz vida i tamo se nisam osećao mnogo daleko od kuće, kao što ljudi kad odu u tuđinu obično imaju utisak da su otišli na kraj sveta.
NN: Pjesnik ste dubioznih jezičkih istraživanja. Možete li nam reći neki Vaš neologizam za koji tipujete da će se vremenom udomaćiti u jeziku?
VUKADINOVIĆ: Mogu da se našalim... Svi znamo za "Gilgameša", to je jedan drevni narod izmislio, međutim ja sam izmislio sličan primer za Srbina čija biljka donosi najlepši osobni trenutak. Tako da umesto pripadnik nebeskog naroda, ja kažem Šljivameš. Mimo šale, taj neki jezički rad i jezička boja kod mene su vrlo bitni, tako da se u nekim od mojih knjiga može naći do 200 novih reči. Ja verujem da će se neke od tih reči vremenom udomaćiti, samo treba da sačekamo.
NN: Pripadali ste umjetničkom pokretu klokotrizam. Kakvo je to klokotrističko stanje duha?
VUKADINOVIĆ: To je jedan od poslednja tri neoavangardna pokreta kod nas. Posle toga sve su bili pojedinačni artovi u umetnosti. Dakle, manje izama, više artova. To je bilo stanje duha koje je obuhvatalo pisce i sve druge umetnike, pa čak i neumetnike. Klokotrizam je bio naš izam i naša stvar, a danas je to jedno stanje duha vidljivo na raznim nivoima, ne samo u umetnosti. Vidim ga, recimo, i u svetu reklama. Reklame koje moraju biti brze i pravolinijske, sad su vrlo začudne i neobične.
NN: Za razliku od vremena osnivanja klokotrizma (početak posljednje četvrtine 20. vijeka), gdje uviđate da srpska poezija stremi danas?
VUKADINOVIĆ: Danas je pesnik manje vidljiv nego ranije jer su opšte bescenje svih kulturnih vrednosti i nesigurnost koja vlada u svetu učinili da je poezija jedna od sporednih umetnosti, međutim ja verujem da će poezija pobediti i da će nas vratiti u bolju poziciju za pesnika i za pevanje. Mi danas imamo vrlo razuđenu poeziju, pojavljuju se novi pesnici, neki se lakše, a neki teže menjaju i nivo poetskog govora je znatno podignut. Samim tim i čitati poeziju danas nije lako jer poezija je i za oči i za slušanje.
NN: Napisali ste pjesmu o Zoranu Radmiloviću. Da li postoji neka anegdota ili zanimljiva priča iz Vašeg druženja sa legendarnim glumcem?
VUKADINOVIĆ: Prvi put kad smo se upoznali u kafani "Šumatovac" bio sam s Adamom Puslojićem. Zoran je došao pravo iz Ateljea, seo s nama i rekao mi: "Lepog li imena". Često me pitaju kako baš da se zovem Miljurko, ali Zoran Radmilović nije bio iznenađen, nego obradovan. Ime je dosta retko i ljudi ga obično izgovore pogrešno... Radi se o starom srpskom imenu, a pojavljuje se obično u Toplici i nešto malo na Kosovu.
Šumska izmišljotina
Jezik se grana.
Čini čuda. Događa se
U šumi koju sečem. U džepu
imam ostatak vatre. To seče
kamen unutar mene. Na šumu
simbola pritajeno reži.
Izvrsna moja vatra.
Grana se teško
savija u pesmu. Zemlja se
u čudu naginje na svetliju
stranu. Naša glava sa jarbola
visi nad njom kao iluzija.
Jezik liže. Jezik laže
prašinu sa lica
zemlje.
Nisu sve bolesti za mene
Nisu sve bolesti za mene.
Od jedne bolesti boluje košulja.
Od druge nek boluju cipele obe, do zime.
Od treće bolesti čarape, do petka.
Dugačke gaće od neke lakše bolesti, svakako.
Majice od tanušnije bolesti al' mnogo
da ne oprlji kožu.
Kućni ogrtač od običnog nazeba, preleživog recimo.
Naočari mogu da boluju i da se ne magle
Al' nikako da se ne magle do kraja.
Odlazim, neću da budem deo ove boleštine.
Ovaj put je jako važan, dušo,
idem za tobom.