Vid Vicko Vukelić, književnik iz Banjaluke i jedan od najtiražnijih pjesnika za djecu na ovim prostorima, ovih dana u izdanju "Panonskih niti" objavio je knjigu "Postoji nešto".
Radi se o izboru Vukelićeve poezije za djecu koji je priredio njegov kolega i sabrat po peru Tode Nikoletić.
"To je šetnja kroz moje stvaralaštvo nakon 18 godina književnog života, sedam knjiga i četiri slikovnice, koje sam ranije objavio. Preko 20 pjesama iz te knjige je muzički obrađeno, a za mnoge sam dobijao i nagrade", kazao je Vukelić u razgovoru za "Nezavisne".
Ovaj pjesnik danas redovno nastupa na prestižnim festivalima poezije za djecu u bivšoj Jugoslaviji, pjesme su mu objavljene u vodećim časopisima za djecu sa tog prostora, a stalni je saradnik "Ježurka", časopisa iz Banjaluke.
Takođe, u svom rodnom gradu Vukelić je autor himne za Đurđevdanski festival, himne Doma za nezbrinutu djecu "Rada Vranješević", te himne Osnovne škole "Zmaj Jova Jovanović", a sa ovim pjesnikom nismo pičali samo o književnosti za djecu, njegovoj novoj knjizi, nego i o prvom proznom ostvarenju koje se trenutno nalazi u štampi, kao i o književnosti uopšte.
NN: Šta je najvažnije što biste izdvojili u vezi s knjigom "Postoji nešto"?
VUKELIĆ: Upravo mnogo pjesama koje su naše u ovom izboru, a koje su komponovane i koje su dobijale nagrade na festivalima. Pjesma "Vjera u ljubav" je prevedena i na španski i dobijam informacije da se na tom jeziku redovno čita na svečanostima u osnovnim školama Španije. Ono što je posebno bitno za ovu knjigu jeste da su dva velikana srpske poezije za djecu i za odrasle pisali recenzije. Tu je sjajni Pero Zubac, sa kojim sam nastupao nekoliko puta, i naravno Tode Nikoletić. On je radio i izbor iz ove poezije. Ono što je meni lično bitno za knjigu jeste da je profesorica Enea Hotić radila lektorisanje, a moja kćerka Mila ilustracije.
NN: Iz Vaše sadašnje perspektive, koliko je zahvalno biti pjesnik za djecu?
VUKELIĆ: Srećan se može biti samo ako ne tražiš mnogo od života. Ako tražiš mnogo i uhvatiš zalogaj koji ne možeš progutati, onda si cijeli život nesrećan jer se mučiš. Treba živjeti poeziju. Kada se piše za djecu, naravno, ne možete tražiti da se obogatite, mada ne bi bilo zgoreg, ali mislim da pjesnici za djecu moraju ući u škole i da imaju promocije u školskim klupama, da djeca osjete pjesnika i da dožive tu energiju.
NN: To za škole govorite jer ste iskusili na sopstvenoj koži?
VUKELIĆ: Promovišući svojih sedam knjiga, ja sam gostovao po školama stotine ili hiljade puta i sa djecom sam razmjenjivao tu energiju, što je jako bitno, i ono što je jako važno jeste da su djeca zainteresovana. Ako zainteresujemo dijete za knjigu i čitanje, onda smo sigurno uspjeli.
NN: Uskoro Vam iz štampe izlazi knjiga koja nije iz žanra književnosti za djecu?
VUKELIĆ: Do sada sve što sam objavio bilo je namijenjeno djeci, ali evo, uskoro, u izdanju "Glasa Srpske" pojaviće se jedna sjajna knjiga, priča o Safikadi. Ona je već u štampi i nadam se da će za desetak dana čitaoci imati priliku da vide kako pišem i van žanra književnosti za djecu.
NN: Radi se o romanu?
VUKELIĆ: Da, to je roman koji govori o jednoj nesrećnoj ljubavi Safikade i Hermana, austrougarskog oficira. Mnogo stvari o Banjaluci, istorijskih činjenica će biti u toj knjizi, i ono što niko nikad nije mogao da pronađe o Safikadi. Imena njenih roditelja, na koji način su oni živjeli u Banjaluci, nestašici vode, mnogim istorijskim činjenicama i naravno njenom životu, kad se ona rodila, kako se rodila, na koji način je došla na svijet, kako je živjela i kako se zapravo zaljubila u austrougarskog oficira, dakle sve to sam našao u arhivi i uobličio u priču.
NN: Koliko je to bio rudarski posao?
VUKELIĆ: Punih pet godina rada. U jednom trenutku dok sam pisao, sreo sam jednog profesora koji me je pitao: "Vicko, na čemu sada radiš", i kada sam mu odgovorio o čemu se radi, on mi je pružio ruku i rekao: "Čestitam!" Reko' što mi čestitaš kada sam tek krenuo, on kaže: "Čestitam na hrabrosti." I zaista je bilo hrabrost upustiti se u tako nešto. Ušao sam u jednu prostoriju gdje ništa nije bilo, pa sam počeo da grebem po stvarima i da tražim, nešto slično kao kad na mjesto zločina dođu forenzičari i inspektori, a na prvi pogled nigdje nema nikakvih tragova...
NN: Nakon tog petogodišnjeg truda možda je i neumjesno, ali postaviću Vam ono klišeizirano pitanje, da li je teže pisati za djecu ili odrasle?
VUKELIĆ: Ja zaista uživam i u jednom i u drugom. Iako je ovo drugo, kako ste rekli, bilo rudarski, uživao sam u svakom tom momentu i tražio šta će se desiti dalje. Tako da umor koji sam imao na putu da se knjiga pojavi je zapravo bio sladak. Dakle, ne bih govorio o toj nekoj težini. I kada tenisera gledamo na nekom velikom turniru pomislimo kako se lako kreće i kako je lako to što radi, ali, naravno iza njega su veliki trud i rad.
NN: Za kraj, kakvo je Vaše mišljenje o ovdašnjoj književnosti?
VUKELIĆ: Imamo u Banjaluci velikih i zvučnih imena, međutim književna scena je danas takva da svi hoće da budu pjesnici, pisci, književnici, da se pojavljivaju, da nastupaju, da dokazuju, ko su i šta su. Ono što sam primijetio da mnogo imena znamo, a ne znamo ništa o onome šta pišu. Kada pitamo ljude, kažu, znam ovog, znam onog, ali kada mu postavimo pitanje koje je djelo pročitao, kaže da ne zna. Meni je nešto najljepše kada me prepoznaju po djelu. Jedne prilike kada sam bio na moru, prišla mi je grupica djece i kažu: "Vicko, vi ste bili u našoj školi", a ja kažem recite jednu pjesmu da vidim da li ste zapamtili, i oni govore pet naslova pjesama. To je uspjeh, a ne da me znaju po frizuri, nastupima ili nečem trećem.