Vizuelna umjetnost

Djevojka porijeklom iz BiH u norveškom rijaliti programu

Djevojka porijeklom iz BiH u norveškom rijaliti programu
Foto: Screenshot/klikk.no | Djevojka porijeklom iz BiH u norveškom rijaliti programu
Nezavisne novine

OSLO - Kada je Ivana Mirić rođena 1994. godine, njeni roditelji su tek izbjegli iz svoje domovine, Bosne i Hercegovine. Pa, ipak, njihov bijeg dao je njoj i bratu šansu za život, kakav oni sami nisu mogli imati.

Ivana Mirić (28), učesnica ovogodišnjeg norveškog rijaliti programa “Farmen” ponosno je norveškom klikk.no predstavila svoje roditelje Anitu (53) i Srećka (58). Govoreći o svojim danima u rijaliti program, kaže da joj je nije bilo lako živjeti na farmi, u uslovima od prije 100 godina. Zato joj je povratak u realnost bio pravi, mali šok.

“Vratiti se u realnost je skoro isto teško kao biti na farmi. Teško se vratiti svakodnevnom životu i normalnim, životnim tokovima”, kaže Ivana. Ipak, najsrećniji momenat joj je bio kada je zagrlila roditelje po izlasku sa farme.

Za Anitu i Srećka, Ivanine roditelje, mjeseci bez kontakta sa ćerkom vratili su ih u ratne godine, kada su i sami bili razdvojeni zbog građanskog rata u BiH.

“Te 1992. godine desila se strašna eksplozija u Mostaru nakon koje odlazim sa majkom i sestrom u Hrvatsku. Dosta žena i djece je tada napustilo grad, ostavljajući muževe i očeve za sobom. Tako da, Srećko je bio sam u Mostaru kada je taj pakao izbio. Sedmicama nismo bili u kontaktu”, prisjeća se Anita.

Ona dodaje da je Srećko čovjek koji može sve kada nešto želi, pa je tako zvao sve izbjegličke centre u Hrvatskoj i uspio da je pronađe u Splitu. Anita se sa suzama prisjeća tih mjeseci tuge i panike.

“Borila sam se kako sam znala, Morali smo da odemo. Nisam više mogla to da podnesem. Prodali smo sve što smo imali i kupili karte za Norvešku”, kaže Anita, a Srećko nastavlja.

“Kada smo se konačno našli u avionu, pomislio sam: “Vozite sada!”. Gledao sam kroz prozor i nisam mogao da dočekam samo da odemo. Samo sam želio da avion poleti,” prisjeća se Srećko.

Sa tri kofera, 300 maraka i rupama na cipelama, ovaj par je konačno sletio u Oslo. Prvo su živjeli u izbjegličkom kampu u Stromenu.

“Negdje mjesec dana nakon što smo došli, dobila sam vijest da mi je otac umro te da mi je sestra u bolnici. Nakon svega što smo preživjeli. Ali, u svom tom bolu, saznala sam da sam trudna sa Ivanom”, prisjeća se Anita.

Iako je ovu priču čula bezbroj puta, Ivani uvijek oči zasuze kada njeni roditelji pričaju o ratu.

“Zaista sam ponosna na oca i majku, posebno za sve što su učinili za mene, za sve što su me naučili. Nikada se nisu žalili na život”, kaže Ivana, dodajući da ju je sve to naučilo da cijeni male stvari. Ivana je imala prilike da posjeti Mostar sa roditeljima i bratom Markom nekoliko puta.

“Snažan je osjećaj vidjeti sve to, mjesto gdje sam se mogla roditi i živjeti, mjesto gdje su živjeli moji roditelji. Pa, opet, djeluje i daleko, jer sam odrasla ovdje, u Norveškoj. Teško je shvatiti kroz šta su sve oni prošli. Recimo, u mojim godinama moja majka se borila za život, a ja sam u istim tim godinama bila na farmi. To je ogromna razlika u mom i njenom životu”, kaže Ivana, dodajući da je od roditelja naslijedila sve porodične vrijednosti kao i brigu za druge, što je, nada se, pokazala na farmi.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije