Dragoslav Malinić umjetnik je iz Banjaluke čija je instalacija "Nestajanje-nastajanje" trenutno postavljena na spoljašnjosti zgrade Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, a povod za tako nešto bilo je obilježavanje pola vijeka od razornog zemljotresa u gradu na Vrbasu. Više o samoj instalaciji, svojoj umjetnosti i umjetnosti uopšte ovim povodom Malinić je govorio za "Nezavisne".
NN: Kada i kako je nastala ideja za postavljanje ove instalacije?
MALINIĆ: Ideja za instalaciju "Nestajanje-nastajanje" nastala je 2018. godine u sklopu završne izložbe djela studenata Akademije umjetnosti iz predmeta intermedijalna umjetnost. Zadatak je bio da studenti na sebi svojstven način "odreaguju" na izložbu "Punktumi", koja je u to vrijeme bila postavljena i koja je prikazivala djela prikupljena u akciji solidarnosti. Ono što je mene u tom trenutku fasciniralo i što je bilo vodilja za dalje promišljanje zapravo je taj paradoksalni momenat nastanka tadašnje Galerije grada Banjaluka, koji je kasnije izrastao u hram kulture MSU RS.
NN: Koliko je Vas kroz život pratila priča o zemljotresu iz 1969. godine?
MALINIĆ: Svaki Banjalučanin nosi taj događaj negdje duboko u sebi i mislim da je solidarnost bila ključna stvar koje se tada desila. To je bio dokaz da su Banjalučani i te kako znali pružiti podršku jedni drugima. Vjerujem da je taj kvalitet još prisutan i to je ono što moramo gajiti i prenijeti na sljedeće generacije. Banjaluka bez tog događaja ne bi bila ovo što je danas. Zemljotres kao prirodna pojava u čovjeku budi strah i zanimljivo je da, generalno, katastrofalni događaji imaju tu nekakvu čudnu moć da izmjeste našu tačku percepcije i da pokrenu nešto novo u čovjeku što je, iz moje perspektive, jedna pozitivna stvar.
NN: Kakve je reakcije izazvala instalacija?
MALINIĆ: Ono što čini ovu instalaciju neobičnom, pored njenog memorijalnog karaktera, jeste njena monumentalnost sa jedna strane i sa druge strane to što je postavljena van zidina muzeja te je vizuelno dostupna, kako posjetiocima tako i slučajnim prolaznicima koji nemaju namjeru da posjete muzej. Shodno tome rad je izazvao i mnogobrojne reakcije. Ljudi su poprilično znatiželjni, zastaju, pitaju, dodiruju što instalaciji daje još jednu dimenziju. Današnji čovjek je kroz medijske slike naviknut na spektakl i bilo kakav oblik, uslovno rečeno, devijacije donosi nam jednu novu energiju, podjednako pozitivnu i negativnu, te nam omogućava izmještanje tačke percepcije, što zasigurno doprinosi pozitivnom napretku u bilo kom pogledu.
NN: Da li je pri realizaciji jedne instalacije, Vama lično, bitniji njen vizuelni identitet ili priča koja stoji iza djela, te da li jedno ovakvo djelo može i treba da ima zasebnu funkciju bez pozadinske priče?
MALINIĆ: Ideja je temelj djela. Ona je za mene čin oslobođenja. Vizuelnim dijelom biramo određenu publiku te na kraju uvijek moramo posegnuti za dozom dopadljivosti od koje se ne možemo odvojiti. Određen odnos između vizuelnog i idejnog je zapravo ono što na kraju stavlja rad na određeno mjesto na polici. Koji je tačan odnos? Ne znam. Ni ne tražim ga. Trudim se da nađem iskrenost u sebi i artikulišem je kroz svoja djela.
NN: Bavite se grafičkim dizajnom koji uzima sve više maha, kako u svijetu tako i kod nas. Da li su, po Vašem mišljenju, ovdašnji umjetnici iz oblasti grafičkog dizajna dostojni konkurenti kolegama iz svijeta?
MALINIĆ: Neminovno živimo u digitalnom svijetu, koji zahtijeva sve veći broj profesionalca iz tih oblasti. Granice su otvorene i danas grafički dizajner na ovim prostorima nimalo tehnički ne zaostaje za dizajnerima bilo gdje u svijetu. Dostupna mu je, kako tehnička oprema tako i određeno obrazovanje. Ako pogledate situaciju u našem okruženju, vidjećete da mnogo veći broj dizajnera radi za svjetske nego za domaće firme. Nažalost, postoje određeni razlozi za to, ali u isto vrijeme je to i dokaz da je stručnjak u polju dizajna sa ovih prostora i te kako konkurentan i tražen na svjetskom tržištu. Ovaj sektor generalno obezbjeđuje dobru zaradu, uslovi su možda i bolji nego u drugim sektorima, ali ključna stvar je da zajednica kod nas mora da prepozna važnost dizajna kao profesije i omogući mu potrebne uslove za dalje usavršavanje i razvoj.
NN: Aktivni ste i u video-performansima, formi koja je zahvaljujući YouTubeu veoma zastupljena i lako dostupna publici širom planete. Koje poruke šaljete ovim performansima?
MALINIĆ: Kada govorimo o video-performansu, to je zapravo način dokumentovanja performansa koji je kao dematerijalizovanu, prolaznu i neponovljivu umjetničku formu gotovo nemoguće sačuvati i YouTube je ogromna pomoć pri dijeljenju ovakve vrste umjetnosti sa ostatkom svijeta. Budući da živimo u društvu vizuelnog spektakla, instant društvu, u mojim radovima pokušavam da uočim aktuelne društvene probleme i oni su istovremeno oštra kritika dominantnih autoritarnih kulturnih kalupa. Generalni aspekti mojh istraživanja su u funkciji transformacije društvene svijesti i vraćanja moći samosvjesnosti i samoopredjeljenja, te tako pokušavam stvoriti nove socijalne paradigme. Takođe, moji radovi su i sublimacija mojih unutrašnjih previranja i pokušaj da pronađem samu suštinu mene kao bića. Imam potrebu da se izrazim kroz bilo koji medij, bio to crtež, performans ili nešto sasvim drugo.
NN: Jedan ste od dobitnika nagrade Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske na izložbi završne godine Likovnog odsjeka Akademije umjetnosti u Banjaluci. Da li mladi umjetnici imaju dovoljnu podršku institucija u Republici Srpskoj i kako, po Vašem mišljenju, poboljšati "komunikaciju" između institucija i umjetnika?
MALINIĆ: Najznačajnije mi je što su zapravo moja odricanje i zalaganje tokom studija prepoznati i zaokruženi nagradom Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Bila mi je izuzetna čast i zadovoljstvo sarađivati s MSU RS, a nadam se da ćemo i u budućnosti ovako uspješno sarađivati. Izlaganje u ovakvoj instituciji je privilegija za svakoga i smatram da mladi umjetnici i institucije ovog karaktera moraju naći strategiju od koje će svi zajedno imati koristi. Kada govorimo o komunikaciji, nije tajna da je umjetnost prilično nisko na ljestvici kada je u pitanju saradnja sa institucijama. Mladi umjetnici se, nažalost, bore sa simptomatičnim problemima kao što su netransparentnost, neadekvatnost i nedostatak prostora, manjak finansija i što prije počnemo sagledavati širu sliku, ulagati u mlade i ideje kroz finansiranje i osmišljavanje što više projekata koji se tiču mladih umjetnika, prije ćemo vidjeti pozitivne rezultate potencijala.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.