Vizuelna umjetnost

Godišnjica rođenja Vermera: Tajnoviti slikar žena i perspektive

Godišnjica rođenja Vermera: Tajnoviti slikar žena i perspektive
Foto: www.mauritshuis.nl | "Pogled na Delft", 1660-1, "Maurichejs" Hag
Priredila: Minja ŠUKOVIĆ

Svaki portret što je slikan s osjećajem, slika je samog umjetnika, a ne njegova modela. Osoba koju slika prikazuje samo je - slučajnost, povod. Slikar ne otkriva u šarenilu boja tu osobu nego - sebe, rekao je Oskar Vajld.

Da li se ovo može poistovjetiti i sa nizozemskim umjetnikom Johanesom Vermerom, koji je stvarao u 17. vijeku, gotovo bio zaboravljen u 18, te se interesovanje za njegovim djelima probudilo krajem 19. vijeka? Vermer je nešto poput mitoloških sfinga, njegova životna priča ćuti o svojoj prošlosti, o njemu pričaju samo njegove slike.

U njegovoj proučenoj biografiji ima puno bijelih mrlja, malo pouzdanih, dokumentovanih podataka. O njegovim rođacima, roditeljima i tašti zna se više nego o nekim činjenicama umjetnikovog života, ali za njegovo remek-djelo "Djevojka sa bisernom minđušom" zna cijeli svijet.

"Djevojka sa bisernom minđušom", danas najčuvenija Vermerova slika, kupljena je 1881. skoro za džabe

Poznato je da je Vermer rođen 31. oktobra 1632. godine u gradu Delft, na području Južne Holandije, te je bio drugo dijete i jedini sin njegovih roditelja.

Bio je kršten u protestantskoj crkvi u Delftu. Njegov otac imenom Rajner Janz Vos je iz nepoznatih razloga promijenio ime u Vermer, a radio je kao ugostitelj, ali i proizvođač svile. Možda se zbog toga mnoge tapiserije javljaju na Vermerovim slikama. Vermer i njegova porodica pripadali su srednjoj klasi i živjeli su u velikoj kući. Motivacija Johanesa da postane slikar i njegovi počeci su u tajnosti, ali se bilježi da je morao da radi šest godina u ateljeu majstora koji je bio član ceha Sv. Luke (ceh slikara), da bi 1653. godine bio primljen u ceh i da bi mogao da potpisuje i prodaje vlastita djela.

Vermerov otac, Rejner Janz, bio je vrijedan trgovac naročitom vrstom fine, svilene tkanine i vodio je veliku gostionicu blizu delftske pijace. Njegova porodica živela je na spratu gostionice. Krčme su tada bile najvažniji dio gradskog života, prijatno mjesto gdje su se sugrađani družili, pili pivo, ogovarali i ugovarali poslove. Poput mnogih gostioničara, Rajner je kačio slike na zidove svog lokala, koje su bile na prodaju.

Pretpostavlja se da je mladi Vermer bio inspirisan tim djelima i da se motao oko umjetnika koji su svraćali u gostionicu da dogovaraju narudžbe.

Dokazi o tome kako je odrastao i studirao ne postoje, ali se zna da je cijeli život proveo u Delftu, kojeg je volio i često slikao. Lokalni pogledi na grad, oslikani Vermerovom rukom, izgledaju spokojno, lijepo, mirno.

"Mljekarica", godina završetka slike je nepoznata, a nalazi se u Rajks muzeju, gdje je smatraju nesumnjivo jednom od najvećih atrakcija

Iako je do danas preživelo 36 slika koje mu se sa sigurnošću pripisuju, Vermer ih je vjerovatno naslikao još, ali ne više od 60. Što je skroman broj za standarde 17. vijeka, kada se u obzir uzme da je njegov slavni savremenik Rembrant ostavio iza sebe na stotine slika, uz bezbroj grafika i crteža. Uz to, većina Vermerovih slika je malih dimenzija. Kada bi se sve zajedno skupile, skoro da bi sve stale u Rembrantovu "Noćnu stražu" (3,63 x 4,37 metara), koju je Rembrant naslikao za nekoliko mjeseci.

Kada je imao 21 godinu, Vermer se oženio Katarinom Bolnes, koja se, sa majkom Marijom Tins, doselila u Delft iz obližnje Gaude. Marija je bila imućna, veoma pobožna katolkinja koja je očigledno mislila da je mladi slikar prihvatljiva prilika za njenu kćer - pod uslovom da se preobrati u katoličanstvo.

Prelazak u katoličku vjeru u protestantskoj Nizozemskoj bio je tolerisan, ali ne i podstican, tako da je za Vermera taj čin bio, donekle, rizičan korak, no ne postoje tačni podaci da li je Vermer ikad prešao na katoličanstvo.

Vermer i Katarina su se preselili u Marijinu prostranu kuću u katolički dio Delfta, gdje je na gornjem spratu za slikara napravljen veliki, osvijetljeni atelje. U braku sa Katarinom Vermer je imao jedanaestoro djece, koja su bila vaspitana u katoličkoj vjeri.

Kada je riječ o njegovom stvaralaštvu, u samim počecima se u djelima nazire uticaj iz religije, mitologije i žarovskih motiva škole iz Utrehta, koja je polazila od Karavađa. Poslije određenog vremena dolazi do obrta i Vermer počinje da slika scene iz života. Njegove figure na slikama kao da su uhvaćene u trenutku, što mu daje dostojanstvenost i život u njegovim djelima.

Vermer je u početku svog života živio kao i njegov otac, od prodaje umjetničkih djela, i u prosjeku je slikao po dva platna za godinu dana, ali je ipak smatran za slikara u brojnim spisima, a kasnije i za poznavaoca slikarstva.

Vermer nije mnogo stvarao ni u vrijeme najveće slave, ali je jedno vrijeme dobro prodavao slike. U vrijeme kada ga je posjetio francuski putopisac Baltazar Monkonis, Vermer nije mogao da mu pokaže nijednu svoju sliku. Kada su skupa posjetili kuću pekara Henrika van Bujtena, koji je bio sakupljač Vermerovih djela, ovaj putopisac je zabilježio da je tu vidio Vermerovu sliku.

Godine 1660. je Vermera posjetio poznavalac umjetnosti Piter van Bekout, koji je zabilježio da je vidio neke Vermerove slike koje su kao jednu od najznačajnijih karakteristika imale perspektivu. U ovo doba Vermer je bio pozvan i u Hag da prosudi vjerodostojnost slika italijanskih majstora Rafaela Santija i Mikelanđela. No, za vrijeme invazije Francuza 1678. godine Vermerova porodica je upala u teškoće te je on u to vrijeme slikao još manje nego do tada.

Od nastanka do danas Vermerove slike prešle su ukupno više od milion kilometara, samo "Dama koja piše pismo" je prevalila 250.000 kilometara: pet puta je obišla Zemlju i po kilometraži stigla na pola puta do Mjeseca.

Vermerov život bio je daleko drugačiji. Prema onome što se zna, živio je mirno u Delftu i bio samo jednom na putu, do Amsterdama, oko 110 km daleko od kuće.

Često se kaže da je bio slikar žena. Na njegovim slikama nalaze se 42 žene i 13 muškaraca, što je četiri puta više u odnosu na uobičajen odnos muškaraca i žena u evropskom slikarstvu toga perioda.

Nijedna Vermerova žena, međutim, nema ime. Jednu, naročito lijepu, naslikao je četiri puta, a kritičari vjeruju da bi to mogla biti njegova supruga Katarina, jer na dvjema slikama djeluje kao da je trudna.

"Žena čita pismo" ili "Žena u plavom ogrtaču koja čita pismo" je nastala otprilike 1663. godine. Dio je kolekcije grada Amsterdama i čuva se u Rajks muzeju. Slika je jedinstven primjerak među Vermerovim enterijerima gdje se nijedan djelić ćoška, zida ili plafona ne može vidjeti

Za razliku od ostalih nizozemskih slikara, Vermer je koristio u izobilju supstancu zvanu prirodni ultramarin, najsjajniju i najcjenjeniju plavu boju dostupnu slikarima. Ultramarin je pravljen tako što je prah od istucanog poludragog kamena lapisa lazulija bio pomiješan sa orahovim uljem, da bi se dobila ljepljiva pasta. Sirovi lapis lazuli vađen je u planinama Avganistana te je to bila najskuplja sirovina za slikanje, skuplja od zlata. Ne samo što je uzimao naučnike za modele (Astronom, Geograf), on je veoma pažljivo pratio napretke u nauci i tehnologiji. Koristio je razne tehničke instrumente kao pomoćna sredstva, kao što su kompas ili globus.

Za razliku od velikog broja slikara koji su neumorno radili na vrlo konkurentnom umjetničkom tržištu ne bi li spojili kraj s krajem, Vermer je bio izuzetak. Izgleda da je već na početku karijere napravio neku vrstu poslovne saradnje sa dobrostojećim stanovnikom Delfta Piterom van Rajvenom.

Piter je, na kraju, završio sa 20 najboljih umjetnikovih slika u svojoj kolekciji. Taj ugovor je garantovao Vermeru određenu ekonomsku sigurnost i omogućavao mu da i po nekoliko godina u nizu slika onako kako on želi.

Sa gledišta današnje estetike, najpoznatija djela su mu "Alegorija umjetnosti", "Pogled na Delft" i "Djevojka sa bisernom minđušom". Tokom 19. vijeka, usljed naraslog interesovanja za njegovo slikarstvo i malog broja poznatih djela, pripisivali su mu znatno veći broj slika. Vermer je proizvodio efekte providnih slojeva boje tehikom zrnastih nanosa poznatom pod imenom poantije.

"Alegorija umjetnosti", 1666-8, Umjetničko-istorijski muzej, Beč

Ne postoje sačuvani njegovi crteži, tako da se o načinu na koje je pripremao kompozicije može samo posredno zaključivati. Istoričari umjetnosti vjeruju da je Vermer koristio aparat kamera opskura da precizno pozicionira objekte u prostoru. Do ovog zaključka se dolazi posmatrajući izvjesne optičke disproporcije na njegovim slikama.

"Djevojka sa bisernom minđušom", danas najčuvenija Vermerova slika, kupljena je 1881. skoro za džabe. Te godine je ponuđena na aukciji u Hagu kao dio kolekcije izvjesnog gospodina Bramsa. Restaurateri koji su radili na čišćenju slike "Djevojka sa bisernom minđušom" otkrili su da je djevojka originalno imala naslikane trepavice i da je iza nje bila tamnozelena zavjesa. Biser nema konturu niti kopču sa uhom i predstavlja samo iluziju. No, najveća misterija i dalje ostaje: ko je djevojka sa slike?

Iako je slika bila prljava i zapuštena, istoričar umjetnosti Viktor de Stuers prepoznao je izvrstan kvalitet slike i nagovorio je svog prijatelja i kolegu Arnolda des Tombea da je kupi.

I Arnold ju je kupio za tričava dva guldena, uz taksu od trideset centi, što je današnjih tridesetak evra. Kada je Des Tombe preminuo 1902, zavještao je "Djevojku sa bisernom minđušom" i još 11 drugih slika muzeju "Maurichejs" u Hagu.

Vermerovo bogatstvo runilo se u posljednjim godinama njegovog života. Udovica Katarina je, na kraju, pred povjeriocima svjedočila da zbog užasnog rata sa Francuskom on ne samo da nije mogao ništa da proda od svojih slika, već je imao u rukama i slike drugih majstora kojima je trgovao.

Zbog toga i brige što njegova djeca ostaju bez ičega, počeo je da propada i uzima sve k srcu. Upao je u takvo stanje da je kao zdrav čovjek preminuo za dan i po. Imao je 43 godine.

Uprkos apsolutnoj privatnosti koja se ogleda na Vermerovim scenama u enterijeru, one otkrivaju umjetnikove veze sa spoljašnjim svijetom i rađanjem globalizacije.

Slikao je skupocjene tepihe uvezene iz Turske, kvalitetnu grnčariju iz Njemačke i fini porcelan iz Italije i Kine. Žičani instrumenti koje je predstavio na četiri slike izrađeni su u Antverpenu.

Filcane beretke koje nose neki od njegovih muških modela napravljene su od dabrovog krzna, koje je stiglo u Nizozemsku zahvaljujući sjevernoameričkim lovcima. Jedva vidljiva kesica duvana na jednoj slici takođe se vezuje za ovaj kontinent.

Danas su sve slike Johanesa Vermera, izuzev dvije, pronašle svoj put do najuglednijih javnih svjetskih umjetničkih kolekcija.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije