Ako uzmemo riječ impresionizam u najužem značenju, onda će Mone biti jedini impresionista jer je jedini bio sposoban da uskladi teoriju i praksu u vještini da preko slikarstva pruži sve one kolorističke utiske koje jedno oko može da primi. Impresionizam, to je Klod Mone lično, usamljen u svom geniju, slavnom i čarobnjačkom, zapisao je Remi de Gurmon, francuski pisac i jedan od najuticajnijih kritičara Moneovog doba, o njegovom značaju za svjetsko slikarstvo.
Mone je bio ključna ličnost impresionizma, pravca koji je ime dobio po njegovoj slici "Impresija, rađanje sunca", i jedan od umjetnika koji su transformisali francuski slikarski pokret u drugoj polovini 19. vijeka.
Djetinjstvo i prvi koraci u svijet slikarstva
Mone je rođen u Parizu 14. novembra 1840. godine, kao drugi sin Kloda i Luis Žastin Mone. Njegova porodica se ubrzo seli u Avr, a on rano počinje da crta karikature i izlaže ih po izlozima prodavnica. U Normandiji njegove radove zapažaju Eugen Buden i Johan Žonken, umjetnici koji se danas smatraju pretečama impresionizma.
Klasično slikarsko obrazovanje Mone stiče u svojim ranim dvadesetim, u pariskom studiju akademskog slikara Šarla Glejera, poznatog po istorijskim kompozicijama u istoj klasi s Ogistom Renoarom i Frederikom Bazilom.
Mali broj njihovih slika je bio prihvatan na godišnjim pariskim salonima tokom 1860-tih, a kada je Salon odbio da u izložbenu postavku prihvati sliku "Dama u vrtu", koju je Mone smatrao svojim najboljim dotadašnjim radom, on ubrzano priprema radove za nezavisnu izložbu mladih umjetnika, kada predstavlja i sliku "Impresija, rađanje sunca".
Moneova inspiracija su bili dobro poznati predjeli i likovi, slikarski objekti za koje su ga vezivale emocije. Njegova prva supruga Kamil, a zatim i druga Alis često su mu pozirale kao modeli. Najčešće slikani pejzaži otkrivaju slike sjeverne Francuske i Londona, gdje je početkom 1870-tih izbjegao od Francusko-pruskog rata. Vrativši se u Francusku, Mone je živio u predgrađima Pariza, a onda je 1883. godine svoju oazu pronašao u ruralnom Živerniju, gde je proveo ostatak života. Njegov dom i bašta su postali umjetnička kolonija, u kojoj se družio i slikao s prijateljima, naročito Edvardom Maneom i Pjerom Ogistom Renoarom.
Rani radovi
U Moneovim radovima iz prvog perioda primjetan je upravo veliki uticaj Edvarda Manea. Tu naklonost nije pokušavao da prikrije, već je svjesno ulazio u svijet impresionizma učeći sa samog izvora. Tako su nastale njegove slike "Doručak na travi" (1865), inspirisane istoimenom Maneovom slikom. U istom stilu su nastale "Dama u zelenoj haljini" (1866), "Aržanteja" (1872) i "Veteja" (1879). Iako su u vrijeme kada su naslikane bile nepriznate i potcijenjene, danas kritika smatra Moneove slike iz prvog perioda, u doba kada se držao grupnog stila, najčistijim primjerom impresionizma kao slikarskog pravca. Ovaj period se završava sa njegovim odlaskom u London i ličnim gubitkom, kada umire majka njegova dva sina, supruga Kamil.
Putovanja u Italiju, Nizozemsku i Englesku doprinjela su značajnoj promjeni perspektive, što je unijelo novine u Moneovo slikarstvo. Po povratku u Francusku, siromašan do ivice bijede, uspijeva da nakon brojnih lutanja sa djecom nađe povoljan smještaj u Živerniju. Tamo započinje život sa Alis, udovicom sa šestoro djece, sa kojom se vjenčava 1892. godine, par godina nakon što je uspio da se izbori za pristojan život od svojih slika i kupi imanje.
Kraj 1880-tih obilježila je velika zainteresovanost kolekcionara i mnogo povoljniji komentari kritike o Moneovim radovima. Za njegove slike su se naročito zainteresovali američki kolekcionari i japansko plemstvo, a vremenu kada je cijele serije prodavao po cijeni koju kupac ponudi je konačno došao kraj. To mu je obezbijedilo lagodan, čak imućan život, ali i poštovanje isključivo u krugovima privatnih kolekcionara i, nešto kasnije, umjetničkih salona. Francuska za njegovog života nije bila zainteresovana da njegove radove uvrsti u postavke državnih muzeja. Sva Moneova djela koja su danas vlasništvo Francuske kupljena su kasnije ili dobijena kao poklon od samog Monea i privatnih kolekcionara.
Drugi slikarski period
Moneov drugi slikarski period, od 1880. do 1926. godine, obilježila je fascinacija vodom i igrom svjetlosti i sjenke nad vodenim površinama. Taj period je obilježio i rad na živom umjetničkom djelu, njegovoj kući, bašti i jezeru u Živerniju, gdje je svojim rukama u nekadašnjem zapuštenom prostoru stvarao prizore koje je kasnije prenosio na platno. Od odabira sjemena, sadnje i njege, do precizne kataloške evidencije biljaka, Mone je uzgajao svoje buduće slikarske modele, a Renoar ga je u tom periodu nazvao "Rafaelom vode".
Vođen snažnim emocijama, pred kraj života stvara seriju slika "Lokvanji", gdje se na ogromnim platnima veličine murala igraju sjenke vode iz koje izranjaju živopisni cvjetovi. Uz "Stogove sijena", "Ruansku katedralu" i "Aleju jablanova", "Lokvanji" predstavljaju seriju najcjenjenijih Moneovih djela.
Nemogućnost da vidi boje i smrt
Mone je bio toliko opsjednut bojama i njihovim vjerodostojnim prikazivanjem na platnu da čak i dok je njegova prva supruga Kamil bila na samrti nije mogao, a da ne primijeti različite nijanse ljubičaste i plave koje su se otkrivale na njenom licu. Govorio je o tome koliko su boje značajne za njega i da ne može da ih ne primijeti, kao ni da odoli tome da boje koje uoči prenese na platno i stvori novo umjetničko djelo, odnosno da su boje njegova svakodnevna opsesija, radost, ali i muka.
Za čovjeka koji je bio opsjednut bojama, bolest kao katarakta predstavljala je surovu i ironičnu igru sudbine. Bolest koja ga je zadesila u starosti ozbiljno je uticala na njegov vid i sposobnost da uoči određene boje, posebno plavu i zelenu. U bijesu je uništio mnoga svoja kasnija djela zbog nezadovoljstva i frustracije. Mone je u tom periodu dosta govorio o svom velikom gubitku, te rekao da je tužan i obeshrabren i da u tim trenucima život za njega predstavlja mučenje.
Klod Mone preminuo je 5. decembra 1926. godine, a sahranjen je uz skromnu ceremoniju na crkvenom groblju u Živerniju. Francuska vlada je za posljednju seriju "Lokvanja" otvorila posebnu galeriju "Oranzerija" u Parizu, gdje se žive slike Moneovog vrta nalaze do danas, a njegovi potomci su 1966. godine zavještali kuću i vrt Francuskoj akademiji lijepih umjetnosti.
Mone, koji vješto osvježava slikarski ambijent bez forsiranja i proklamovanja, majstor je stila suviše površno smatranog laganim - taj stil se dopada drugima, nije problematičan, donosi rekordnu zaradu i stvara redove posjetilaca na izložbama, a u suštini nije previše smio da bi bio kopiran i imitiran. Sve je kod njega stvarno i lijepo. Postoji, međutim, i drugi Mone, podjednako veliki kao i svijetli slikar impresionističkog proljeća. On je otriježnjen i usamljen umjetnik, koji jasno primjećuje kako impresionizam ide silaznom putanjom: nerado učestvuje na sve istrošenijim grupnim izložbama i odlazi iz Pariza da bi lutao po poljima s plastovima, duž vjetrovitih normanskih grebena, maglovitim obalama Temze, po trgu ispred katedrale u Ruanu, zapisao je istoričar umjetnosti Stefano Cufi u jednoj bilješci o Moneu, koji je svojevremno sam za sebe rekao: "Nisam postao impresionista, bio sam to otkad znam za sebe."
Klod je bio istinski poznavalac prirode i njenih odsjaja. Volio ju je i razumio kao niko do tada. O njoj su pisali i pjevali, ali jedino je Mone svojim nijansama umio da oslika njenu dušu i posmatraču ponudi istinske poruke.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.