Biti hroničar svog vremena kroz posao kojim se bavite sigurno nije jednostavno, a ako neko ima dar da vrijeme u kojem živi pokaže fotografijom onda je to Milomir Kovačević Strašni.
Kovačević je fotograf iz Sarajeva, koji od 1995. godine živi u Parizu, ili bolje rečeno na relaciji Sarajevo - Pariz. Njegova izložba "Dobro došli na Goli otok" postavljena je od prošle sedmice u Kulturnom centru Beograda, a ista daje savremeni prikaz nekadašnjeg zatvora. A Strašni, poznat kao foto-hroničar Sarajeva i sociokulturnih fenomena bivše Jugoslavije te autor nekih od najpotresnijih fotografija ratnog Sarajeva, upravo se u ovom gradu i zatekao za vrijeme pandemije. Ni tada nije bio besposlen pa je organizovao online izložbu pod nazivom "Dan boema". O svemu gore nabrojanom, a posebno o postavki "Dobro došli na Goli otok", Strašni je govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Izložba "Dobro došli na Goli otok" postavlja se u Beogradu u trenutku kada je cijeli svijet suočen sa borbom sa virusom korona. Ima li neke simbolike u periodu kada su ljudi bili mučeni na Golom otoku i u ovom periodu kada se masovno razbolijevaju i umiru, samo na drugačiji način?
STRAŠNI: Nema apsolutno nikakve simbolike. Doduše, zbog korone je izložba pomjerena, otvaranje je bilo predviđeno za 2. april ove godine.
NN: Kako je došlo do toga da fotografišete baš Goli otok, šta Vas je odvelo tamo i kakve Vam je emocije izazvao sam boravak na tom mjestu?
STRAŠNI: Dugo vremena je postojala želja da odem tamo. Rodio sam se, živio i radio u Jugoslaviji, odgojen sam u tom duhu i za mene lično cijela istorija u vezi s Golim otokom je jedna od najvećih mrlja jugoslovenskog, komunističkog sistema, partije i Tita. I o tome se u to vrijeme nije pričalo. Devedesete godine sam imao priliku da posjetim i fotografišem zatvore u Bosni i Hrvatskoj i tada je već bio zatvoren Goli otok. Živio sam i 1.007 dana u ratu u Sarajevu, koje je tada na svojevrstan način bilo veliki zatvor. Moj egzil u Pariz i pojavljivanje svjedočenja preživjelih zatvorenika samo su pojačali tu želju, da bih prije dvije godine na poziv mog prijeratnog prijatelja, fotografa Darka Bavoljaka, i njegove udruge otišao na trodnevnu posjetu Golom otoku.
NN: Kako je izgledao Vaš boravak tamo, kakav je Goli otok danas?
STRAŠNI: Do Otoka smo došli malom barkom i vožnja je trajala 45 minuta, mora se ići po lijepom vremenu jer čim je bura sve veze su prekinute. Čim dođete dočeka vas izblijedjeli pano sa dobrodošlicom na više jezika i mapom Otoka. Gdje god da krenete nailazite na ruševine, ostatke zgrada, spavaonica, radnih pogona, kamenoloma, čudnih betonskih konstrukcija, zarđalih metalnih vrata, oronulih zidova... Sve je uništeno vremenskim nepogodama, a i uništavanjem i odnošenjem svega što je moglo koristiti ostrvljanima. Cijeli Otok je spojen putevima od tucanog kamena, vide se veliki slivnici za vodu od kamenih ploča, sve su to zatvorenici morali raditi u svrhu reedukacije. U spavaonicama i pogonima vidimo tragove boravka zatvorenika, pocrnjele pločice, ispisana imena na zidovima, rešetke na prozorima. Bez obzira što nema nikoga osjećate neki strah i tugu znajući da su tu boravili, da su bili mučeni, a neki od zatvorenika su i umrli.
NN: Kroz mnogo Vaših izložbi, ali i fotografskih radova uopšte na neki način se proteže tema rata. Da li u današnje vrijeme za Vaše fotografsko oko nema ništa toliko jako da bi Vam privuklo dovoljno pažnje za fotografisanje?
STRAŠNI: Rat je naravno ostavio dosta tragova i u mom radu u Parizu. Ratni period je samo jedan dio moga života, ali sam ja nastavio snimati sve što se dešavalo oko mene, tako da nastaju serije noćnog Pariza, pariških kafana, predivna serija iz Meksika, pa i Sankt Peterburga, pa Sabor trubača u Guči, pa eks-Yu spomenici. Mnogo, mnogo toga sam snimao, samo što ne stižem sve da napravim. U suštini moj moto je čovjek fotograf - svjedok svog vremena.
NN: Vi ste se u vrijeme kada su zbog pandemije granice zatvorene našli u Sarajevu, a potom ste bili i u izolaciji po povratku u Pariz. Koliko Vam je težak bio taj period i koliko Vam je teško palo to što je aparat bio "na pauzi"?
STRAŠNI: Ja sam krenuo krajem februara za Beograd, odnio sam fotografije, porazgovarali smo o postavci i manje-više se sve dogovorili i otišao sam za Sarajevo da pripremim izložbu o DRIN-u iz Fojnice, predviđenu za 19. mart u Umjetničkoj galeriji BiH. Imao sam dosta planova i projekata, trebalo je da vidim mnogo ljudi, bio sam u Crnoj Gori i sve je išlo po planu do 10. marta i onda se samo jedno po jedno počelo otkazivati i ja ostadoh sam u stanu od prijatelja. Nisam ništa mogao raditi, nisam navikao na to i tu mi je bilo jako dosadno, samo TV, kompjuter. Ljudi su se zavukli u svoje stanove, bolje je bilo u ratu. Naravski u Parizu je bilo još gore pa nešto nisam ni žurio da se vratim, a i dosta prijatelja iz Sarajeva me zvalo da pomogne, s lovom, smještajem ili bilo šta drugo. Nekako se i to preživjelo, koja kila se nabacila i ispala je kombinacija da se mogu vratiti u Pariz. Nisam morao u Parizu ni u kakvu zvaničnu izolaciju, ali pošto je sve u suštini bilo zatvoreno nije bilo ni neke velike potrebe da izlazim - imam dosta toga kod kuće da radim.
NN: Postoji li nešto ili neko koga bi Milomir Kovačević Strašni volio vidjeti pred svojim aparatom?
STRAŠNI: Uglavnom fotografišem ljude iz svog "stvarnog" života, pa s nestrpljenjem očekujem otvaranje mojih pariških kafanica, a modeli će sami doći.
NN: Da li ste i dalje vjerni analognom aparatu?
STRAŠNI: Naravski da sam vjeran, bez obzira što je to sada postao luksuz. Ja sve svoje projekte radim na filmu, razvijam sve sam, u suštini živim u mraku u svojoj laboratoriji. Cijeli proces kontrolišem - od ideje do realizacije. Crno-bijelom fotografijom se najbolje izražavam, prenosim emocije i komuniciram sa svijetom.
NN: Može li u današnje vrijeme bilo ko postati fotograf s obzirom na to da gotovo svi na telefonima nosimo kamere visoke rezolucije, ili je ipak za dobrog fotografa potrebno mnogo više?
STRAŠNI: Fotografija je više od bjesomučnog škljocanja raznim spravama, aparat-telefon je samo sredstvo iza koga stoji osoba koja ga koristi. Da bi ta osoba bila dobar fotograf mora biti angažovana, obrazovana, naučena da gleda da koristi aparat i da zna prenijeti i ispričati svoju priču, iznijeti svoj stav putem fotografija.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
