Vizuelna umjetnost

Ponjavić za "Nezavisne": Bilo mi je značajno staviti svoj identitet na test

Ponjavić za "Nezavisne": Bilo mi je značajno staviti svoj identitet na test
Foto: N.N. | Ponjavić za "Nezavisne": Bilo mi je značajno staviti svoj identitet na test
Milan Rakulj

Izložba "Ko bi Bog u Bosni bio?" autora Monike Ponjavić je višemedijsko djelo scenskog dizajna, vizuelne umjetnosti koja svoje korijene vuče iz pozorišta i scenografije. Izložbu čine četiri segmenta: "Zemlja", "Ja/Bosna", "Život (na ivici između dva svijeta)" i "Vilajet", koja su idejno, značenjski i likovno povezana u jednu cjelinu.

Svi segmenti, kroz umjetničku aproprijaciju, postprodukciju, izvođenje kao metod istraživanja, razliku/ponavljanje i umjetničku dokumentaciju, preispituju identitet i istoriju svoja dva centralna lika: Ponjavićeve (igra je Miljka Brđanin) i Bosne (i Hercegovine).

Ponjavićeva je scenski dizajner, vizuelni umjetnik, filmski kritičar i teatrolog, te je svoj rad kroz više godina angažmana u različitim vidovima umjetničkih praksi fokusirala na istraživanje odnosa tijela i prostora, a u pisanom intervjuu za "Nezavisne" govori o svojoj prvoj samostalnoj izložbi koja bi trebalo da bude otvorena večeras u 21 čas, u Kamenoj kući banjalučke tvrđave Kastel.

NN: Koliko postavka "Ko bi Bog u Bosni bio?" ima zajedničkog s pozorišnim scenografijama i koliko Vam je pomogao minuli rad u pozorištu?

PONJAVIĆ: Ovo je odlično pitanje jer kao djelo scenskog dizajna ona je apsolutno proistekla iz pozorišta. Sve je počelo mojom potrebom da dam odgovor na pitanje kako izložiti pozorišnu predstavu, što je pitanje i dilema kojom se Praško kvadrijenale, najvažnija međunarodna izložba scenografije i pozorišta, bavi već decenijama. Prije oko deset godina Praško kvadrijenale je promijenilo naziv iz Praško kvadrijenale međunarodne izložbe scenografije i pozorišne arhitekture u Praško kvadrijenale scenskog dizajna i prostora, što je legat Arnolda Aronsona. Razlog za promjenu naziva je izazvan promjenama u načinu izlaganja koje je tragalo za adekvatnim odgovorom na pitanje kako izložiti pozorišnu predstavu, to jest kako izložiti scenografiju izvan njenog konteksta jer van njega ona nema puno smisla budući da je ona integralni dio same predstave i izvan njenog konteksta ne funkcioniše. Na taj način se rodila ta nova umjetnost, scenski dizajn, koja više nije primijenjena (iako može da bude) nego vizuelna, a koja je, po principu pozorišne predstave, bazirana na tekstu, dešava se negdje u vremenu i prostoru i u sebi sadrži različite elemente izvođenja (živog, neživog, izmještenog).

Kako bih dala svoj odgovor na tu temu prvo sam osmislila predstavu, pa sam definisala likove, pa sam napisala tekst, dizajnirala predstavu, sve po redu. I kako nisam imala dovoljno sredstava da tu predstavu izvedem, odlučila sam da preskočim fazu jedan i da pređem odmah na fazu dva: izlaganje predstave koja se nije desila. Iz originalnog teksta sam izvukla jednog lika, dok sam ostale ostavila po strani za neke buduće radove, ako mi to i dalje bude imalo smisla. Taj lik je Bosna (i Hercegovina), koju igra ili, bolje rečeno, izvodi Miljka Brđanin. Miljka Brđanin je personifikacija Bosne i interpretacija Monike u njoj. A kad kažem Monike, onda mislim na ljude u Bosni čiji identitet preuzimam na sebe. To je jedna od osnovnih ideja ove izložbe, koja, između ostalog, govori i o tome na koji način se jedna priča i jedan lik mogu razložiti i predstaviti publici pozorišnim tehnikama, a da se zadrži njena priroda vizuelne umjetnosti.

Rad u pozorištu posljednjih deset godina mi je u velikoj mjeri pomogao, posebno u onom trenutku kada sam bila primorana da samoj sebi razdvojim ova dva termina: scenski dizajn i scenografija, koja se u srpskom jeziku često koriste kao sinonimi, iako suštinski to nisu, a opet mogu biti. Uz to, kod nas se scenografija obično ne doživljava kao posebno značajna, niti ravnopravna u kontekstu predstave jer je shvaćena tradicionalno, kao kolaborativna umjetnost koja je tu da bude u službi reditelja. I za nju često nema dovoljno sredstava. Scenografi stoga nisu ravnopravni autorski glasovi, što je zaista šteta jer scenografija ima snagu da u potpunosti transformiše jedno dramsko djelo i njegovu interpretaciju na sceni, što scenski dizajn, osmišljen kao jedna vrsta proširene scenografije, dozvoljava. On je oslobađa i daje scenografima ravnopravnost. Tako da, dok se stvari ne promijene, u pozorištu ostajem scenograf koji nastoji dovesti do toga da se i moj glas čuje… Izvan njega, ja sam scenski dizajner.

NN: Pretpostavljam da se izložba bavi identitetom i krizom identiteta, a kriza identiteta je na ovoj teritoriji konstantna. Ima li naznaka kraja krize koja bi umjetnost u Bosni i Hercegovini uspjela zaustaviti?

PONJAVIĆ: Mislim da istorija Bosne (i Hercegovine), njen civilizacijski i kulturni kontekst nikada neće dozvoliti potpuni izlazak iz krize jer se radi o podneblju koje je krizno već 1.000 godina. Upravo zbog toga, tu "krizu" posmatram i lično doživljavam kao potpuno prirodno stanje ovog podneblja. Da je drugačije, to onda više ne bi bila Bosna i zato uostalom i koristim ovaj naziv, tako da to i nije toliko kriza koliko je život… u Bosni, po sebi. On je takav, pun ekstrema - lak i pretežak. Naš mentalitet, pa samim tim i identitet, htjeli mi to priznati ili ne, jeste rezultat tih ekstrema i te konstantne adaptacije krizi. Mi smo jedno, nedjeljivo. Nema te kulture i umjetnosti koja to može zaustaviti ili ispraviti, a opet kultura i umjetnost su jedine koje to možda mogu.

NN: Za razliku od kolektivnog, šta Vam je bilo najvažnije prikazati kroz individualno u ovoj postavci?

PONJAVIĆ: Bilo mi je važno suočiti se sa samom sobom, onako nasamo, i iskustvima koja sam proživjela. Bilo mi je značajno staviti svoj identitet na test. Identitet Srpkinje, čiji je otac Hrvat. Pravoslavke, koja je krštena dva puta. Bosanke koja se sa svojom državom često ne poistovjećuje, a još češće identifikuje. Arhitekte koji je taj svoj dio identiteta posve odbacio da bi se bavio isključivo kulturom i umjetnošću, jer je to moja nasušna potreba, a u Bosni često ne možeš biti i ovo i ono. I tako dalje. Koristeći sebe kao neku vrstu simbola, ali i jedan brisani prostor, tijelo u koje se može upisati iskustvo i identitet drugog, progovorila sam o raznim situacijama sa kojima se ljudi u Bosni (i Hercegovini) sreću i bore... U tom jednom strašno heterogenom društvu koje očajnički želi biti homogeno... A ne može. To je ta prednost i kamen spoticanja... Kako u mom, tako i u slučaju Bosne (i Hercegovine), tog magično kompleksnog podneblja u srcu imaginarnog Balkana. Pozicionirati sebe u svemu tome, dati glas drugim ljudima i njihovim iskustvima i zauzeti stav je bio jedan od zadataka ove izložbe.

NN: Bili ste u timu Banjaluka evropska prijestonica kulture za 2024. godinu. Kako nakon svega gledate na ovaj projekat i koliko će, bez obzira što Banjaluka nije dobila laskavu titulu, biti ostvareno u kulturi u godinama ispred nas?

PONJAVIĆ: Aplikaciona knjiga koju smo napisali, takozvani Bid Book, stari kao dobro vino. Kad god je otvorim, vidim i pročitam poneki dio, a to radim često, shvatim koliko je lijepa i koliko izvanredan plan smo mi zapravo tu napravili. Jer suština projekta "Evropska prijestonica kulture" jeste razvojni plan kulture, njegovo osmišljavanje i sprovođenje, unapređenje kulturne ponude, stvaranje scene. To znači da što grad ima više problema u kulturi, to su mu šanse bolje. Tako da na sam projekat i aplikacionu knjigu gledam sa izvjesnom dozom ponosa. Ponosna sam na to što smo uradili, mi iz tima i kompletna scena jer su u svemu učestvovale desetine ljudi u raznim fazama, posebno kada se sjetim uslova u kojima smo radili. Ljuta sam što je na kraju presudio jedan glas i što smo ispali jer smo Banjaluka. U Briselu se taj dan odvijala prava drama koja je ostavila gorak ukus. Jer da je naša knjiga bila aplikaciona knjiga nekog drugog grada, sada bi se po njoj kultura tog grada planirala i razvijala. Što se tiče grada, kulture i budućnosti - nisam sigurna jer nisam u toku, nisam uključena u realizaciju i implementaciju Strategije razvoja kulture Banjaluke 2018-2028, niti Aplikacione knjige BL 2024, a nisam ni član Komisije za vrednovanje projekata kulturnog i umjetničkog stvaralaštva za 2021. godinu. Ja sam ova pobrojana dokumenta samo osmišljavala, pisala i uređivala, zajedno sa ostalim kolegama, tako da zaista ne znam koliko će na kraju biti ostvareno. Mogu samo da nagađam i da se nadam da će ta strategija konačno dobiti akcioni plan i da će se po njoj početi raditi jer je ta strategija najvrednija stvar proistekla iz ove priče.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije