Renato Rakić, akademski slikar iz Banjaluke, nedavno se vratio iz Užica, tačnije iz galerije "Reflektor", gdje je trenutno otvorena njegova izložba "Strah, iluzija u koju vjerujemo".
Umjetnik je u Užice otišao sa praznim papirima i u pomenutoj galeriji je tri dana živio, stvarao i spavao, što je za njega bio poseban izazov. Po reakcijama publike, Rakićev performans bio je više nego uspješan, a kako kaže, i sam je zadovoljan rezultatima jer je sve imalo smisla bez šampanjca i lažnog sjaja. Izložio je ukupno 24 rada, a o utiscima, po povratku u Banjaluku, govorio je za "Nezavisne".
NN: Boravili ste u galeriji napravljenoj od stare kasarne. Recite nam nešto više o izložbi, uslovima rada i o samom prostoru?
RAKIĆ: Izložba je otvorena 3. avgusta, a postavka zbog angažmana velikog broja umjetnika biće na zidovima desetak dana. Prostor je adaptiran tako da likovna i multimedijalna scena ne može imati primjedbu. Izložio sam i format veličine četiri metra, koji ipak zahtijeva kvadraturu radi sagledavanja. U okviru prostora je i radionica, tako da tehnička strana ne izostaje. U okviru izložbenog dijela možete koristiti i atelje bez vremenskog ograničenja. S obzirom na način na koji ja radim, nisam mogao ni zamisliti bolje uslove.
NN: Interesantno je to da ste radili na licu mjesta. Koliko je ovakav način rada teži ili pak lakši od rada u ateljeu?
RAKIĆ: Za mene je, a vjerujem i druge, opterećenje, ali i izazov. Volim pritisak da vidim kolika je kontrola unutar nas. Slikarstvo nudi mnogo toga, na kraju je to ipak dijalog između vas i platna, gdje ste i u kakvom okruženju za mene je motiv više.
NN: U dosadašnjem radu, pored mnogih tema, bavili ste se temom smrti i temom laži, dok se trenutno bavite temom straha. Koje mjesto zauzima strah u psihi i životu savremenog čovjeka?
RAKIĆ: Strah je alat sistema koji želi kontrolu. Od nasljednih i onih koje ne možemo kontrolisati, postoje ipak one koje možemo vidjeti. Usuditi se već je korak naprijed jer nas uče da nismo mi odabrani. I naravno, ono što je meni bitno, suočiti se. Ovi crteži su vrata ogledala, siguran sam da postoji reakcija, ali vratimo se na laž. O kako je lijepo čuti nešto lijepo. Pa makar bila laž.
NN: Da li danas u Banjaluci postoji vaninstitucionalna i nezavisna likovna scena, i ako postoji, šta nudi publici?
RAKIĆ: Problem je u organizaciji samih umjetnika. Individualnost kod jednih i letargija kod drugih. Mi smo mlada država i nametanje je rješenje. Scena ne postoji ni u jednom smislu. Kapacitete imamo, resurse i talente. Na radaru interesovanja smo nevidljivi, ali to nije opravdanje za nerad ili kritiku. Primjeri su mnogobrojni. Ali u našoj svijesti je dio socijalizma koji govori da neko drugi treba to da riješi. U razvijenim državama možemo pričati o budžetima, zakonima i statusima. Jeste, bolje je stanje, ali plata nije ta koja treba umjetnika da tjera na rad. Dok, sa druge strane, idite tamo gdje vas zovu i poštuju.
NN: Vaše mišljenje o institucijama kulture danas i ovdje?
RAKIĆ: Dok naše institucije ne počnu da brinu o svojim umjetnicima, a budžete troše na zapadnu elitu, ne mogu ih smatrati prijateljskim. Nemamo salon koji imaju svi. Na kojem se predstavljaju najbolji unutar države. Nemamo nagrade. A nemamo ni nadzor nad budžetima i radom direktora. Problem je i veći što nemamo programe za mlade, kreativne programe za djecu, pripremne časove za upise na fakultete itd. Nepotizam i politika su rak za društvo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
