Slobodan Vidović akademski je slikar iz Banjaluke i likovni urednik u Kulturnom centru Banski dvor, koji je do sada samostalne izložbe, osim u Banjaluci, imao i u Novom Gradu, Laktašima, Gradišci, Prijedoru, Čikagu, Novom Mestu, Sarajevu, Cetinju, Beogradu.
Između ostalih, dobitnik je i Aprilske nagrade grada Banjaluka mladima 2005. godine, a u njegovoj biografiji istaknuto stoji da je diplomirao 2002. godine na Akademiji umjetosti u Banjaluci, gdje je završio i postdiplomske studije 2014. U maju tekuće godine novi ciklus slika predstaviće publici u Sloveniji, a kako o toj izložbi, tako i o likovnoj sceni kod nas govorio je za "Nezavisne novine".
NN: Spremate novu samostalnu izložbu. O čemi se radi?
VIDOVIĆ: Da, izložba će biti u Kostanjevici na Krki. To je jedan interesantan prostor, zato što je to malo mjesto, a ima galeriju "Božidar Jakac", koja je napravljena u bivšem katoličkom samostanu. To je zapravo jedna tvrđava sa crkvom, sva pretvorena u galerije i muzeje. Imaju svoje zbirke i izložbe i to je nešto fenomenalno, ne samo u Sloveniji, nego i na široj teritoriji. Pozvao me Goran Milovanovič, direktor te galerije, s kojim sam dugo dogovarao saradnju, ali su se tek sada stvorili uslovi. Kada je rekao da je u pitanju bivša crkva i da prostor ima visinu osam metara, odmah me zainteresovao i mislim da će se moji veliki formati tu odlično uklopiti.
NN: Predstavićete se slikama na kojima radite posljednje tri godine?
VIDOVIĆ: Neke slike još završavam, ali može se reći da na izložbi radim tri godine. To je novi ciklus. Biće izloženo 12 ili 13 slika, a izložba će biti otvorena 22. maja. Radni naziv je "Stanja", ali možda se to i promijeni. Kustos je Nikola Šuica iz Beograda. On radi tekst i još se dogovaramo o detaljima.
NN: Ista izložba na jesen gostuje i u Sarajevu?
VIDOVIĆ: Tako je, na jesen ćemo iste slike izložiti i u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, samo što će to biti skraćena verzija zbog samog prostora.
NN: Velike formate radite još od studentskih dana. Koliko se Vaš umjetnički izraz mijenjao u posljednjih dvadesetak godina?
VIDOVIĆ: Jesam ja na tom istom fonu, stalno sam se bavio prostorom "slika-objekat". Apstrakcija, minimalizam, strukture, sve je to moje polje interesovanja i zaista je bilo mnogo izložbi i projekata, iako je projekat ružna riječ. Bilo je, dakle, više ciklusa i radova, ali sam se uglavnom vrtio na tom polju slika i neslika, odnosno slika kao objekat, kao entitet. Radio sam na slikarstvu koje negira slikarstvo i odjednom mi je puklo prije tri godine kada sam se posvetio konkretnim slikama rađenim po fotografijama, po nekim mojim slikama i sjećanjima, a sve sam to zapravo radio povremeno uporedo sa ovim prvim slikama koje sam pomenuo. Još u Americi 2006. godine slikao sam konkretno, ali su mi kolege govorile da su i te slike neki vid apstrakcije, jer je danas sve to pomiješano. Figuracija se uvijek može pojaviti u nekoj apstrakciji i obrnuto.
NN: Povodom jedne Vaše prijašnje izložbe Jerko Denegri zapisao je da Vi vjerujete u sliku izvedenu rukom na platnu i da se zbog toga ne osjećate mаnje vjerodostojnim pripаdnikom dаnаšnjeg vremenа. Za čim sve posežu današnji umjetnici u želji da budu moderni i u "skladu" sa epohom?
VIDOVIĆ: Danas, u digitalnom dobu, umjetnost je otišla jako daleko. Dizajn, slikarstvo, skulptura, grafika, sve je to danas pomiješano, sve je to jedno, ogroman je dijapazon. Treba otići na Bijenale u Veneciji i vidjeti šta je aktuelno u umjetnosti. Tamo se vidi da više nema ograničenja i da je maltene teatar ušao u slikarstvo, da ne govorim o zvučnim, vizuelnim i inim efektima. Sve je otišlo predaleko, ali eto ja volim slikati i to je moj poziv.
NN: Koliko Vam vremena treba za jednu sliku?
VIDOVIĆ: Što se tiče ovih novih slika, od skice, crteža, planiranja i samog procesa, treba nekih mjesec ili mjesec i po za jedan rad.
NN: Da li je danas, kada sve postaje instant, isplativ takav način rada?
VIDOVIĆ: Sve manje je ispaltiv, ali to je potreba. Ja imam atelje na selu i uglavnom tamo radim. Tu nemam internet niti ću ga uvoditi, a zna se, danas ko nije onlajn kao da je mrtav. Osamiti se i slikati sve više postaje luksuz i to je možda glavni razlog što je sve manje slike. Čovjek današnjeg vremena uglavom želi sve i odmah, hoće preko reda, a sa druge strane, ljudi svih branši, a ne samo umjetnici, imaju potrebu za nekom vrstom izolacije i mira.
NN: Ranije ste kazali da mi kao mala zemlja imamo zapravo dobru scenu. Kako objašnjavate ovaj fenomen s obzirom na to da veoma mala sredstva izdvajamo za kulturu i umjetnost?
VIDOVIĆ: Jednostavno, talentovan smo narod i imamo sjajne mlade ljude. Problem nastaje u tome što smo napravili škole i akademije, a nemamo profesionalni sistem galerija. Tek kada završiš akademiju, nađeš se u neobranom grožđu, ali definitivno imamo jako dobru scenu i stvaraoce, ali, nažalost, mi to ovdje ne vidimo niti prepoznajemo. Više nas prepoznaju sa strane.
NN: To je vjerovatno glavna razlika između nas i Zapada. Vi te razlike vjerovatno najbolje znate jer ste izlagali u mnogim zemljama svijeta?
VIDOVIĆ: Osnovna razlika je ta što smo mi siromašno društvo i nemamo tržišta, a tržište diktira. Na Zapadu imate galerijski sistem i vi kao umjetnik, ako ste iole dobri u tome što radite, imate agenta uz pomoć kojeg ulazite direktno na tržište. Tamo postoji puno više šansi, kako u umjetnosti, tako i u bilo kojem poslu. Zanimljiva je stvar da su prošle 22 godine od osnivanja akademije, a da niko od tolikog broja studenata koliko je prošlo kroz ovu ustanovu nije otvorio svoju galeriju. To jeste skupo i čini se nedostižnim, ali bilo je studenata koji su imali uslove, ali nikome nije palo na pamet. Na Zapadu imate veliki broj privatnih galerija koje država sufinasira jer joj je u interesu da se razvija kultura.
NN: Koliko na razvijanju scene pomaže Banski dvor?
VIDOVIĆ: Radimo koliko možemo i ja uvijek kažem da je dobro kada dovedemo nekoga iz regiona, iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, ali je ipak bitnija stvar promovisati naše ljude i pomoći mladim ljudima koji izlaze sa naše akademije. Ove godine zaista ima ogroman broj prijava za izložbe i u najmanju ruku program će nam biti zanimljiv i raznovrstan. Uvijek pokušavamo da pomognemo, da uvodimo nove programe i oslobađamo nove prostore. Trudimo se iako je uvijek ograničen budžet, a pored Banskog dvora i Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske svakako treba više prostora, nezavisne scene i svega što ide uz to.
NN: U Banskom dvoru, nakon dužeg vremena, sješćete i za bubanj?
VIDOVIĆ: Direktor to još nije najavio i valjda se neće naljutiti ako ja sad najavim. Bubanj je moja ljubav još iz osnovne škole, nekad sam svirao manje, nekad više, i evo nakon dužeg vremena pozvao me je Damjan Jovičin, mladi kompozitor iz Beograda. On se bavi tim eksperimentima, skuplja ljude, pravi razne kombinacije i to radi jako dobro, pa ćemo tako i u Vijećnici Banskog dvora zasvirati 13. februara, a ja se nadam da ću opravdati povjerenje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.