Žana Vukičević, kustoskinja Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, napisala je rad "Pregled nastanka i razvoja umjetničke scene na prostoru Banje Luke kroz prizmu stvaralaštva likovnih umjetnika - bivših profesora i učenika banjolučke Gimnazije", koji "Nezavisne novine" na stranicama kulture i na portalu objavljuju u šest nastavaka.
3. Transformacija realnog
Prva polovina pedesetih godina XX vijeka u Banjoj Luci, ali i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, bila je vrijeme umjetničke stagnacije, još uvijek prisutnih stega socijalističkog realizma i atmosfere provincijalne izolovanosti u odnosu na kulturna dešavanja u Beogradu i Zagrebu. Promjene u dinamici likovnog života nastupile su najprije u Sarajevu 1953. pojavom mlađe generacije umjetnika koja počinje da traži svoje mjesto u društvu, postepenim otvaranjem sredine ka međurepubličkoj razmjeni i povećanjem izložbenih aktivnosti. U Banjoj Luci je ovu promjenu dvije godine kasnije donijela prva generacija diplomaca likovnog smjera na Višoj pedagoškoj školi, čije je energično djelovanje u velikoj mjeri bilo podstaknuto novim poboljšanim uslovima za izlaganje. Naime, odlukom Narodnog odbora grada 1955. godine otvoren je Dom kulture u zgradi Banskog dvora (današnji Banski dvor - Kulturni centar), koji je vrlo rano pokazao otvorenost ka naprednim umjetničkim pojavama i spremnost za njihovo predstavljanje, sasvim suprotno vladajućem malograđanskom ukusu. Ulogu okosnice gradskog kulturnog i likovnog života, gdje su osim izložbi banjolučkih slikara organizovane i samostalne i kolektivne izložbe umjetnika iz drugih krajeva bivše Jugoslavije i iz inostranstva, Dom kulture je zadržao i nakon što je u Banjoj Luci 1965. osnovana i nekoliko godina bila aktivna Ekspozitura Umjetničke galerije BiH, koja je bila smještena u prostorijama Doma kulture. Čak će i Umjetnička galerija kao nova institucija, osnovana 1971. godine, svoje programe realizovati u izložbenim salonima Doma kulture, budući da sve do 1981. nije imala vlastiti izložbeni prostor.
Pojava grupe "Četvorica" koju su, po završetku studija na Višoj pedagoškoj školi gdje im je profesor bio Božo Nikolić, osnovali Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Alojz Ćurić, označila je početak nove epohe likovnog i pedagoškog djelovanja u Banjoj Luci. Svoj rad započeli su na jesen 1955. izložbom u novoosnovanom Domu kulture, gdje su njihova probuđena mladalačka energija i hrabrost, sažeti u rečenici "Mi bismo izlagali!", naišli na pozitivan odgovor upravnika Drage Radovanovića. U svojevrsnom manifestu, odštampanom u skromnom katalogu prve izložbe, iznijeli su za tu sredinu nepoznato i avangardno mišljenje o umjetničkom stvaranju kao transformaciji realnog, izrazili "revolt na školsku ostavštinu pojmova o pikturalnom zanatu i funkciji slikarstva u društvu", kao i želju da "budu slični u tome da ni s kim nisu slični". U katalogu svoje sljedeće, proljećne izložbe 1956. godine, istakli su još radikalnije stavove: "netolerantnost prema postojećim lokalnim mišljenjima o ulozi likovnih atributa i njihove funkcije u estetskom dijelu života našeg čovjeka", kao i "otsutnost (sic!) afiniteta sa površnom kopijom viđenog i nimalo slučajno otstupanje (sic!) od uobičajenog serviranja 'prijatnog' svakidašnjim arhajičnim (sic!) ukusima, koji nas u sklopu sa sličnim anahronizmima čine estetski preživjelom provincijom".
Svojim provokativnim istupima grupa "Četvorica" izazvala je oštre reakcije i negodovanja jednog dijela banjolučke javnosti, sumirane u članku "Odgovor na 'netolerantnost' povodom proljetne izložbe mladih slikara" objavljenom 11. maja 1956. godine u Krajiškim novinama, dok njihov odgovor na ovaj članak nije štampan. Sa druge strane, Božo Nikolić je, čini se, imao tolerancije i razumijevanja za nova poimanja umjetnosti svojih nekadašnjih studenata, jer se, iako u naponu stvaralačke snage i sa ugledom vodećeg slikara u gradu, nije izjašnjavao o njihovom buntovnom suprotstavljanju "anemičnoj" umjetničkoj klimi kojoj je i sam pripadao. O konzervativizmu sredine i Nikolićevoj uzdržanosti svjedoči članak pod nazivom "U ateljeu Bože Nikolića“" objavljen u Krajiškim novinama iste godine, u kojem se navodi: "Pa ne samo da dovde ne dopire ulična buka - ovdje ne dopire ni buka diskusija o slikarskim pravcima, ni mlaćenje prazne slame o modernizmu i realizmu. Naravno, Božo Nikolić zna za te nove 'pravce' i slikare koji slikaju oko na koljenu, a koljeno na leđima - no to je sve metafizika slikarstva. Istutnjaće se ti pravci i modernizmi, pa će opet oko doći gdje je oko, a koljeno gdje je inače koljeno. Umjetnost je vječna. Pravci su prolazni. To Božo Nikolić dobro zna i osjeća i zato se čvrsto drži zemlje i svog terena - a to su u prvom redu pejsaži Bosanske Krajine u čemu on nema premca. (…) Nikolić je slikar koji se nerado upušta u diskusije i nerado daje mišljenje o slikarima i slikarstvu."
Pored zastupanja načela o slobodi stvaranja i primjene novog i drugačijeg pristupa jeziku slike, članovi grupe "Četvorica" nastojali su da, radeći kao likovni pedagozi u osnovnim školama, primjenjuju moderne metode likovne pedagogije po uzoru na one iz Beograda i Zagreba, a što je, u "raščišćavanju sa starom pedagogijom", podrazumijevalo poštovanje dječije maštovitosti, kreativnosti i stvaralačke slobode u izražavanju. Njihova "ilegalna" pedagogija takođe je nailazila na otpor sredine jednako kao i "novotarije" u njihovom slikarstvu, zbog čega je u Domu kulture 1957. organizovana, prema riječima Alojza Ćurića: "jedna neprijatna seansa 'suđenja' od strane prosvjetnih foruma (stotinjak prosvjetnih i kulturnih radnika) nama četvorici slikara - pedagoga. Oni svojim referatom, mi ponuđenim crtežima, dokazima da je dijete punopravno ljudsko biće. Nismo se razumjeli". Međutim, njihov trud na pedagoškom planu ubrzo je počeo davati rezultate i bio potvrđen prvom nagradom na Drugoj međunarodnoj izložbi dječijeg crteža u Zagrebu iste godine. Osim toga, grupa "Četvorica" je organizovala i nekoliko izložbi dječijeg crteža u Banjoj Luci, a djela njihovih učenika nagrađivana su i tokom narednih godina. Jedan od predstavnika "banjolučke škole likovne pedagogije" bio je Omer Berber (Banja Luka, 1948 - ), učenik Bekira Misirlića, koji je od 1962. izlagao i osvajao nagrade na brojnim međunarodnim izložbama dječijeg crteža. Nakon banjolučke Gimnazije diplomirao je arhitekturu na Univerzitetu u Ljubljani 1974. godine, dok je slikarstvo učio u ateljeu svog brata Mersada. Osvojio je prvu nagradu za projekat Iračke kuće mode u Bagdadu 1980. godine. Crteži čine značajan dio njegovog opusa (djelo "Velika vezilja", 1971), a popularnost i komercijalni uspjeh postigao je osamdesetih godina XX vijeka pastelima, baveći se beskrajnom enigmom ženske ljepote.
Grupu "Četvorica" činili su autori bliski po svom obrazovanju i skromnom socijalnom porijeklu, individualnih umjetničkih temperamenata i različitih pogleda na život, koji su stalnim i neumornim radom, kao i željom za što intenzivnijim izlaganjem, težili pronalaženju svog osobenog slikarskog govora ne zaostajući za aktuelnim i savremenim. Duhovno uporište i polet za stvaranjem crpili su iz zajedničkih večernjih okupljanja i druženja koja su se redovno održavala kod Dušana Simića, u njegovoj tijesnoj kuhinji. Tu u "Dulinoj sobi" vodili su debate o slikarstvu i pomoću projektovanih slika na neravnom kuhinjskom zidu, kao i reprodukcija u časopisima, nastojali da prate tokove moderne jugoslovenske i evropske umjetnosti oduševljavajući se djelima Van Goga, Sezana, Gogena, Matisa, Pikasa, Šagala i drugih. Poseban utisak na njih ostavila je jedna bogato ilustrovana knjiga o Kandinskom, koja je obuhvatala analizu njegovog opusa od ranih radova do apstrakcije, a za čiju su kupovinu morali odvojiti i više od svoje nastavničke plate. Upravo apstrakcija nametala se kao ključna tema o kojoj su dugo razmišljali i diskutovali: "Šta s tom apstrakcijom učiniti, jer bila je toliko prisutna kao slikarski problem, a toliko je bilo puno otpora. Nesumnjivo nam je imponirala ta sloboda kojom je on crtao, kao i harmoniziranje oblika i boja u plohi mimo stvarnosti. (...) Da li pristati na bespredmetnost, slučajnost, na mrlju, 'fenomen mrlje', na hotimično okretanje slike naopačke da bi se vidio nekakav novi smisao, dubiti na glavi, odreći se poetskih slutnji, grandioznih značenja u vlastitoj krvi, nasljeđa, beskrajnih značenja u životima predaka. (...) Mi smo imali svoje mišljenje o apstrakciji, mi taj rub nikad nismo željeli preći. U našim slikama život nije bio istjeran."
Pedesetih godina, kada je u Banjoj Luci napredna umjetnička stanovišta zastupala grupa "Četvorica", nisu u ostalim krajevima Bosne i Hercegovine, a prije svega u Sarajevu kao najvećem centru, zabilježeni progresivniji nastupi u smislu kolektivnog umjetničkog djelovanja, izuzev kratkotrajnog i nedovoljno koncepcijski definisanog pojavljivanja sarajevskih grupa "Petnaestorica" 1953. i "Sarajevo '55" 1955. godine. Prvi grupni umjetnički manifest, predočen publici na štampanom materijalu, u katalogu svoje prve izložbe dala je upravo grupa "Četvorica", koju je istoričarka umjetnosti Azra Begić u svom iscrpnom pregledu umjetnosti Bosne i Hercegovine od 1945. do 1974. naročito istakla kao "najdugotrajniju, najkoherentniju i na razvoj umjetnosti u vlastitoj sredini najuticajniju grupu u cijeloj Bosni i Hercegovini". Suočivši se sa ograničenim uslovima zajednice u kojoj su živjeli i radili, "Četvorica" su nastojali da koliko god je to bilo moguće ne ostanu sputani provincijskim okvirima i relacijama, a time su, sredinom šeste decenije XX vijeka, otvorili vrata za sve kasnije pojave i procvat likovnog života u Banjoj Luci, koja se od početka šezdesetih postepeno profiliše kao samostalan umjetnički centar.
Spiritus movens grupe bio je najstariji od njih Dušan Simić (Banja Luka, 1930 - Banja Luka, 1961) - "jedan od onih rijetkih ljudi s kojima se nikada nije gubilo vrijeme, jer je sve, u druženju s tim čovjekom, bilo dobitak". Svoju fascinaciju Duletom, u čijoj je čuvenoj kuhinjici često provodio vrijeme na svojevrsnim večernjim umjetničkim seansama, Nenad Radanović izražava dalje riječima: "Sad već znam da je Simić bio izuzetno meditativna ličnost, čovjek visoke kulture i prodorne inteligencije, lako se izražavao i svoje misli je znao vanredno uobličiti. Paralelno je slikao, i čitao, od beletristike do filozofskih rasprava, citirao je Heraklita i Platona, a nije mu bila strana ni ona tek tada u Jugoslaviji objavljivana literatura o likovnoj umjetnosti, kao što su bile knjige Venturija ili Sefora". Ipak, svijetli lik i djelo Dušana Simića prožeti su tamnom sjenkom njegove tragične sudbine - teškom bolešću koja mu je trajno obilježila život od djetinjstva i samoubistvom koje je počinio u svojoj 31. godini. Oboljevši od dječije paralize, Simić je uz velik napor i upornost završio osnovnu školu i Gimnaziju 1950. i iste godine položio prijemni ispit na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu. Zbog loših materijalnih prilika nije nastavio studiranje, već se 1951. upisao na tek otvorenom likovnom smjeru Više pedagoške škole u Banjoj Luci, dok je kasnije, paralelno sa nastavničkim pozivom, bio vanredni student istorije umjetnosti na Beogradskom univerzitetu.
Ovakav sticaj životnih okolnosti spojio ga je sa Bekirom Misirlićem, Enverom Štaljom i Alojzom Ćurićem, pa se iz zajedničkog studiranja, druženja i razmjena umjetničkih stavova rodila potreba za grupnim djelovanjem. Tokom osam godina aktivnog stvaranja Dušan Simić je većinom slikao akvarele, tempere i pastele malih formata, koje najčešće nije datirao niti im davao nazive, a često je, zbog ograničenih sredstava, radio skice na papiru istrgnutom iz notesa. Uz mrtvu prirodu i portret, pejzaž mu je bio glavna tematska preokupacija (djela "Moj grad" iz 1960, "Pejzaž" i "Pijana ulica"). U dosadašnjim analizama Simićevog likovnog izraza istaknuto je, s jedne strane, njegovo izuzetno poetsko nadahnuće i težnja ka razrađivanju predmetnosti da bi što više istakao lirski doživljaj, a sa druge primjena strogo kontrolisanog geometrizma utemeljenog u naglašenom crtežu koji mu je bio osnovni gradivni element, čime je sve više eliminisao vezu sa realnim i viđenim. Većina njegovog fragmentarno sačuvanog i po obimu skromnog opusa, koju je Grad Banja Luka otkupio 2008. godine od nasljednika, čuva se u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske kao zasebna zbirka i danas je svjedočanstvo evidentne slikarske slobode i snažnog stvaralačkog potencijala Dušana Simića, ali koje nije uspio da razvije u potpunosti prije smrti 1961. godine. Prema riječima njegovog učenika Zlatka Valentića (Banja Luka, 1946 - Banja Luka, 2012), kojeg je kao osnovca uveo u svijet slikarstva: "Bio je na tragu izuzetnih stvaralačkih mogućnosti, sasvim novih rješenja u umjetnosti. Prepoznao je tadašnju jugoslovensku umjetnost na najbolji mogući način, a promjenama u tadašnjoj umjetnosti se najlakše prilagođavao. (…) Nikad se on ne bi istrošio, sazrio bi, i vjerujem napravio kapitalna djela". Zlatko Valentić ljubav je prema umjetnosti, koju mu je otkrio Dušan Simić, dalje njegovao u krugu "Četvorice" i učeći slikarstvo kod Jovana Bijelića u Beogradu. Završio je Elektrotehnički fakultet u Banjoj Luci, ali je bio aktivan kao slikar, najviše pejzaža u tehnici akvarela.
Pročitajte još:
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (1. dio)
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (2. dio)