Žana Vukičević, kustoskinja Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, napisala je rad "Pregled nastanka i razvoja umjetničke scene na prostoru Banje Luke kroz prizmu stvaralaštva likovnih umjetnika - bivših profesora i učenika banjolučke Gimnazije", koji "Nezavisne novine" na stranicama kulture i na portalu objavljuju u šest nastavaka.
4. Dosegnuta apstrakcija
Ako su umjetnici okupljeni unutar grupe "Četvorica" u godinama pronalaženja svog likovnog izraza još uvijek ostajali izvan ili, bolje rečeno, nadomak domena apstrakcije, tu granicu prešao je nešto kasnije jedan od njih - Bekir Misirlić (Banja Luka, 1931 - Banja Luka, 2002) koji je, vođen svojim radoznalim duhom, iznova težio inovativnim umjetničkim praksama i likovnom eksperimentu. Bavio se slikarstvom, skulpturom, keramikom, mozaikom i stvorio izuzetno obiman i raznolik opus, podijeljen u brojne cikluse. Bio je prepoznat kao jedan od najboljih bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih umjetnika druge polovine XX vijeka, a primljen je i u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pored banjolučke grupe pripadao je još jednoj skupini umjetnika značajnoj na širem bosanskohercegovačkom planu, nazvanoj "Prostor - oblik", koju su 1975. osnovali Tomislav Dugonjić, Enes Mundžić, Ljubomir Perčinlić i Edin Numankadić. Grupi su se priključili Vojo Dimitrijević i Nikola Njirić 1976. godine, a 1982. pristupili su Mustafa Skopljak, Radoslav Tadić i Bekir Misirlić. Riječ je o slikarima, vajarima i grafičarima prevashodno aktivnim u Sarajevu i Banjoj Luci, pripadnicima različitih generacija i već formiranim i zrelim stvaraocima, koji su zastupali međusobno bliska i idejno srodna progresivna umjetnička shvatanja. Za sve njih, bilo da su se za apstrakciju u najširem smislu opredijelili već na početku svog stvaralaštva, ili su do nje došli u poznijim godinama i postepenim redukovanjem sopstvenog izraza, zajedničko je bilo svođenje likovnog jezika na njegove osnovne pojmove, tj. opredjeljenje za umjetnički govor pročišćen i oslobođen naracije i deskriptivnosti. U tekstu za katalog njihove prve izložbe, održane u Banjoj Luci 1975. godine, navedeno je da pojava grupe "Prostor - oblik" donosi radikalan odmak od dotadašnjih okoštalih poimanja umjetnosti u Bosni i Hercegovini, a svojim zahtjevom za intelektualizmom označava provokativno suprotstavljanje vladajućem stanju duha. Za ovu prilično konzervativnu i zatvorenu sredinu, u kojoj su se nove umjetničke prakse tokom XX vijeka javljale sa znatnim zakašnjenjem ili pak potpuno izostajale, nastup grupe "Prostor - oblik" bio je istinski avangardan.
U vrijeme kada grupa "Prostor - oblik" prvi put izlazi na likovnu scenu, Bekir Misirlić aktivno stvara kao ugledan autor, autentičnog i prepoznatljivog umjetničkog izraza koji je utemeljen u motivima iz okruženja gdje je odrastao i koji su dio njegovog emocionalnog i vizuelnog iskustva, kao što su muslimanska groblja i enterijeri malih drvenih džamija na periferiji grada. Međutim, ovi tradicionalni zavičajni elementi u njegovom djelu transformišu se u simbole univerzalnog civilizacijskog značenja, koji govore o čovjeku sadašnjeg trenutka. Već krajem pedesetih godina XX vijeka napustio je figuraciju i posvetio se istraživanju likovnih problema boje, materije i kontrasta svjetla i tame u prikazu enterijera, što je objasnio u razgovoru sa Irfanom Horozovićem 1980. godine: "Poslije ptica ulazim u problem enterijera i tu mi služi jedna soba, kuhinja u roditeljskoj kući i hodnik u toj kući. U kuhinji su me privlačila dva prostora, koji su me zanimali. Jedan je bio topao, to je onaj veći, u kojem sam slikao, drugi je bio jedan mali prolaz uvijek u sjeni i hladovit. Tu se uvijek nešto događalo, najviše što se tiče predmeta i svjetla kojim je bila okupana prva prostorija. Na podu ponjave. Ispred prozora sećija. Ta bi se popodnevna svjetlost, prije nego što obasja cijelu sobu, prvo ocrtavala na sećiji i ponjavama, podu i tu otkrivala i boju i materiju intenzivnije nego u drugim dijelovima sobe. Iz hodnika sam imao drugu situaciju. On je bio taman, bez svjetla, a kroz otvorena njegova vrata vidio se bljesak svjetla u dvorištu i dvorišnim kućicama. Cijelo jedno ljeto i još jedno (1959) zaokupljao me taj problem kontrasta svjetla i tame."
U isto vrijeme počeo je da ga zaokuplja i motiv nišana - muslimanskog nadgrobnog spomenika, koji će se izdvojiti kao ključni element u Misirlićevom apstrahovanju oblika i postepenoj transformaciji realnog: "Još ranije, slikajući figure ljudi mislio sam na nišane, uproštavajući te figure, reducirajući ih do oblika tog biljega." Tokom šezdesetih godina nišan se ponavljao na brojnim Misirlićevim kapitalnim djelima poput svojevrsnog zaštitnog znaka, a vratio mu se i naredne decenije u velikom ciklusu "Znaci prošlosti", kojem pripada slika "Znaci prošlosti II" (1977). Krajem sedamdesetih u njegovom plodnom opusu, u kojem su svaka serija i likovno istraživanje bili međusobno povezani nekom unutrašnjom logikom, pri čemu novi eksperiment nije značio i završetak prethodnog, nastupio je period u kojem se opsesivno posvetio traganju za čistom slikom, krećući se pritom između dvije monohromatske krajnosti - crnog i bijelog. Ovakav redukcionistički slikarski postupak, koji je podrazumijevao radikalno svođenje slike samo na ono osnovno i elementarno i označio svojevrsni dolazak do nulte tačke Misirlićevog zrelog umjetničkog promišljanja, kulminirao je početkom osamdesetih "zaokretom u bijelo", što koincidira i sa njegovim traženjem bliskih umjetničkih stremljenja unutar grupe "Prostor - oblik". Tada je naslikao obiman ciklus "transcedentalnih pejzaža" pod nazivom "Bijele visoravni", (djelo "Bijela visoravan VI", 1981), koje su, prema riječima Azre Begić, "daleko od evokacije bilo kakvog konkretnog predjela, one su, prije, unutarnji pejzaži duše koja se, kroz proces meditacije, očistila od svega sporednog i prolaznog".
U kulturnom životu Banje Luke Bekir Misirlić je dao doprinos i na mjestu prvog direktora Umjetničke galerije, kao i angažmanom u Domu kulture, ali je prije svega važan uticaj koji je ostvario kao likovni pedagog u osnovnoj školi i banjolučkoj Gimnaziji na svoje učenike, a među njima i na umjetnike Kemala Širbegovića, Mersada Berbera i Josipa Granića, koji postaju aktivni na likovnoj sceni početkom šezdesetih godina. Prema Misirlićevom sjećanju, sva trojica su još kao gimnazijalci pokazali opredjeljenje za budući slikarski poziv: Širbegović je izlagao svoje slike po gimnazijskim hodnicima, Berber je izdavao neku vrstu zabavnih zidnih novina, a najmlađi među njima Granić pokazao je svoja prva djela u okviru likovne sekcije u Gimnaziji. Budući da su u to vrijeme i sami bili mladi, umjetnici okupljeni u grupi "Četvorica" činili su pokretački nukleus koji je privlačio gimnazijalce, željne novih saznanja o umjetnosti. Sjećajući se šta je za njega značilo upoznavanje sa Bekirom, Lojzom, Duškom i Enverom 1955. godine, Kemal Širbegović ističe: "U tom periodu velike likovne neimaštine, to je za mene bila najveća moguća sreća, taj susret sa čitavom grupom duhovne braće, jednako gladnih i žednih novih spoznaja, otkrića, izleta, traženja. Imao sam sreću da se jednostavno i preko noći nađem u svojoj duhovnoj familiji. (...) Ono što mogu reći to je da sam se u tom, za mene najosjetljivijem, periodu duhovno konačno formirao u, rekao bih, svetoj atmosferi Duletove sobice." Prvu, zajedničku izložbu Širbegovića i Berbera u Domu kulture 1957. otvorio je upravo Dušan Simić i napisao predgovor za katalog, u kojem je posebno naglasio njihovu nadarenost za crtež i karikaturu.
U krugu "Četvorice" Kemal Širbegović (Modriča, 1939 - Pariz, 2018) dobio je neophodan podsticaj i podršku da školovanje nastavi na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu i po povratku sa studija 1962. aktivno se uključio u intenzivan umjetnički razvoj grada. Bavio se slikarstvom i grafikom, a najviše je istraživao pejzaž konstruišući ga kao neku vrstu pogleda kroz otvoren prozor ili ekran, koji se postepeno širio i povećavao sve dok se njegove ivice nisu podudarile sa rubovima platna. Ove pejzaže je u drugoj polovini šezdesetih doveo do same granice apstrakcije (djelo "Rijeka", 1967). Tokom 1967/68. proveo je tri mjeseca radeći u čuvenom grafičkom "Ateljeu 17" Stenlija Vilijema Hejtera u Parizu, gdje se trajno preselio 1972. godine. Mersad Berber (Bosanski Petrovac, 1940 - Zagreb, 2012) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, gdje je 1965. završio i specijalku za grafiku kod profesora Rike Debenjaka. Od ranih šezdesetih godina posvetio se isključivo grafici u boji kombinovanjem drvoreza kao klasičnog grafičkog postupka i kolažiranja, često na listovima velikog formata (djelo "Balada o sarajevskom nosaču", 1975). Proslavio se prepoznatljivim grafičkim izrazom, zasnovanim na izuzetnoj zanatskoj vještini izrade grafike, sa elementima koje je crpio iz vizantijskih mozaika i iluminiranih rukopisa, bosanske orijentalne ornamentike, arhaičnih simbola sa ćilima koje je tkala njegova majka, kao i italijanskog kvatročenta i španskog baroka. Josip Granić (Banja Luka, 1941 - ) nakon Gimnazije diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, dok je slikarstvo studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U Domu kulture u Banjoj Luci godinama je radio kao voditelj umjetničkog programa i likovnih škola, a inicirao je osnivanje Društva likovnih umjetnika Banje Luke. Najčešće je slikao pejzaže u tehnici pastela (djelo "Trostruki pejzaž", 1972), pronalazeći polazišta za svoja djela u geometrijskim motivima iz narodnih rukotvorina Bosanske Krajine i bosanskohercegovačkom i mediteranskom pejzažu.
Pročitajte još:
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (1. dio)
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (2. dio)
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (3. dio)