Hiljade brodova kreću na put prema lukama Dalekog istoka. Taj put bi mogao da bude mnogo kraći – da nema leda oko Sjevernog pola. Posljednjih godina on je mnogo tanji i brodovi već mijenjaju kurs.
I davni pomorci znali su da sjeverno od Rusije zapravo nema kopna – sve je to „samo“ led. Još kada su prvi engleski brodovi stigli u Japan, a to je bilo prije skoro četiri stotine godina, oni su imali dva zadatka: naravno, da Japancima i Dalekom istoku prodaju englesku vunu, ali i da pronađu novi, mnogo kraći put između Evrope i Dalekog istoka.
U to doba se do Japana putovalo veoma, veoma dugo: Sueckog kanala još nije bilo, tako da je trebalo preploviti Atlantik sve do Rta dobre nade na jugu Afrike, onda preko čitavog Indijskog okeana i tek onda bi se stiglo u Kinu ili Japan. Alternativa je bila pronaći put sjeverno od Rusije, uz sam Sjeverni pol.
Neuspjeh – u svakom pogledu
Ukratko – brodovi „Istočnoindijske kompanije (East India Company) nisu ispunili ni jedan, ni drugi zadatak koju im je povjerio lično kralj Džems. Prvo, morali su da utvrde da Japanci o odjeći znaju možda i više nego Evropljani. A drugo, na nepreciznim kartama toga vremena uopšte nisu bila ucrtana ni ogromna prostranstva Sibira, ni položaj Kurilskog arhipelaga, niti da je velik dio tog područja okovan ledom protiv kojeg tadašnji drveni jedrenjaci nisu imali nikakve šanse.
Četiri vijeka kasnije, došli su drugi brodovi i zaista su, u vanrednim slučajevima i u ljetnom periodu, brodovi prolazili i tom rutom. Nije slučajno to što je upravo Sovjetski Savez raspolagao flotom najvećih i najsnažnijih ledolomaca (na primjer nuklearni ledolomac „Lenjin“, izgrađen još 1957. godine), ali prvobitna namjena te flote bila je „naučna“. Zapravo, zadatak sovjetskih ledolomaca bio je otvoriti put ruskim vojnim brodovima kako bi iz baze u Murmansku mogli da stignu do Pacifika – daleko od očiju (znatiželjnog) Zapada.
Sovjetski Savez je marljivo gradio ogromne ledolomce – zapravo da bi omogućio vezu između Baltičke i Pacifičke ratne flote Sovjetski Savez je marljivo gradio ogromne ledolomce – zapravo da bi omogućio vezu između Baltičke i Pacifičke ratne flote
Nikad manje leda
Ipak, zbog klimatskih promjena dogodile su se i ogromne promjene sa ledom na sjeveru Rusije. „Prošle godine je površina tog područja pokrivena ledom bila najmanja od kako se prati njegova količina“, izjavio je Eiji Sakai, analitičar japanske Fondacije za istraživanje okeana.
To je prilika koja se nije mogla propustiti: prošlog avgusta se tim putem uputio i tanker „Knutsen“ i tako postao prvi tanker koji je iz Norveške stigao u japansku luku Jokohamu sjevernom, Polarnom rutom. Toplo vrijeme smanjilo je količinu leda u Barencovom i Karskom moru, tako da je do Beringovog moreuza (između Sibira i američke Aljaske) uglavnom ostao samo „mladi led“ debeo samo tridesetak centimetara.
Naravno, japanski stručnjak Sakai je veoma zainteresovan za promjene na tom putu, iako mu je teško da procjeni šta će biti u budućnosti: „Smatramo da će se količina leda smanjivati u sljedećih desetak godina, iako je gotovo nemoguće po tom pitanju biti tačan“, izjavio je Sakai. Ipak, saobraćaj tom rutom je već krenuo: 2010. je Polarnom rutom prošlo samo desetak brodova, 2011. ih je već bilo 34, prošle godine se broj popeo na 46.
Pogled na kartu jasno pokazuje da je tom rutom Kina zaista „tu, iza ugla“ Pogled na kartu jasno pokazuje da je tom rutom Kina zaista „tu, iza ugla“
Ruta samo za odvažne
Doduše, s obzirom na broj brodova koji saobraćaju između Zapada i Dalekog istoka, to je još uvijek samo šačica avanturista. Treba se sjetiti da je samo kroz Panamski kanal – što je glavna saobraćajnica između istočne obale Amerike sa Dalekim istokom, 2012. prošlo 15.000 brodova, a kroz Suecki kanal čak 19.000.
Japanski stručnjak takođe napominje da na toj Polarnoj ruti još uvijek ima problema zbog kojeg i brodari oklijevaju da tuda pošalju svoje brodove: „Brodovima je ipak potrebna pomoć ledolomaca, ponegdje ima opasnih santi, a problem je i u tome što se čitavo vrijeme plovi po teritorijalnim vodama Rusije.“
To pak znači, objašnjava Eiji Sakai da „još uvijek postoji ograničen broj ledolomaca i brodova sposobnih da plove kroz led, a problem su i osiguravajuća društva koja traže više premije za tu rutu. Konačno, to ipak znači i plovidbu samo u ljetnoj sezoni im uprkos tankom ledu, brodari se teško odlučuju da tamo pošalju brodove.“
Ogromna zarada za brodare
Ipak i uprkos svim problemima, izazov je previše veliki: naravno, treba platiti ledolomce i takse u Rusiji, ali će teretni brod koji plovi iz Murmanska do neke luke u Kini da potroši 40 odsto manje goriva nego da prolazi kroz Suec, objašnjava Jošinora Miura, šef poslovnice norveške firme „Det Norske Veritas“ (DNV) u Tokiju. „A plovidba brod iz Evrope do neke od luka Južne Koreje neće trajati 38, već samo 19 dana!“
Ipak, još je potrebna pratnja ledolomca – a i pitanje je šta će biti sa tamošnjom, praktično netaknutom prirodom Ipak, još je potrebna pratnja ledolomca – a i pitanje je šta će biti sa tamošnjom, praktično netaknutom prirodom
To je naročito zanimljivo za pomorske zemlje na sjeveru Evrope, pa se tako već i britanska vlada zainteresovala za komercijalno korišćenje te „nove“, kraće rute. Brodarski stručnjaci smatraju da brodova tamo biti sve više – petstotinak godišnje već do 2030. i možda 900 do 2050. godine. No i britanska vlada u svom mišljenju ističe još jedan problem: zaštitu okoline.
Ali i to je relativno: to je područje koje je zaista ostalo praktično netaknuto od ljudskog zagađivanja, a rašireno je mišljenje da su upravo čovjek i njegova industrija i krivi za otapanje leda oko Sjevernog pola. Ali brod koji kraće plovi, i troši manje goriva, pa zato i emituje manje ugalj-dioksida – neki stručnjaci tvrde da bi emisija tako mogla da se smanji za 1,2 miliona tona CO2 već do 2030. godine.
Da li će onda i led postati deblji, pa će se onda i zaustaviti saobraćaj Polarnom rutom? Sve su to nagađanja oko hirova prirode, a pouzdan odgovor je praktično nemoguće dati.