Kako bismo rekonstruisali razgovore vođene u Dejtonu u vezi sa mirovnim sporazumom u Bosni i Hercegovini, pročešljali smo arhive američkih institucija, tekstove koje smo ranije pisali na tu temu i memoare nekih od učesnika ovih razgovora.
Ono što se često izgubi iz vida jeste da se u Dejtonu nije samo razgovaralo o budućem sporazumu za BiH, već i o istočnoj Slavoniji, odnosno reintegraciji tog dijela Republike Srpske Krajine u Hrvatsku, ali i o uređenju FBiH, odnosno regulisanju odnosa Bošnjaka i Hrvata.
Tuđmanu BiH drugorazredno pitanje, Milošević htio skidanje sankcija
Iz vizure Amerikanaca koji su vodili pregovore, proizlazi njihovo uvjerenje da je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, gotovo potpuno bio fokusiran na rješavanje istočne Slavonije, a da su mu pitanja u BiH bila na drugom mjestu.
Što se tiče Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije, Amerikanci su imali utisak da je njegovo prvorazredno pitanje bilo skidanje sankcija Jugoslaviji.
Prema izjavama nekih od svjedoka, a kako je objavljeno u deklasifikovanim tekstovima na sajtu Arhive nacionalne bezbjednosti SAD, Milošević se bojao mogućih političkih nemira u Srbiji jer se očekivala teška zima, a zbog sankcija Srbiji nije bilo dozvoljeno da uvezi mazut, pa je postojao strah da bi mogla biti ugrožena njegova pozicija u Srbiji.
Takođe je zanimljivo da su najmanje raspoloženi za sporazum bili Bošnjaci.
Kako su Amerikanci smatrali, nedavne vojne pobjede i ofanziva Armije RBiH bili su smetnja postizanju dogovora jer su Bošnjaci smatrali da imaju šanse da bolje uslove postignu na bojnom polju. Amerikanci su ih "obuzdavali" korištenjem dva aduta za pritisak. Prvi, učešće mudžahedina i Iranaca na terenu u BiH, a drugi da će Amerika prestati da ih podržava ako onu budu proglašeni za krivce za neuspjeh dejtonskih pregovora.
Prema depešama Stejt departmenta, Voren Kristofer, američki državni sekretar, objasnio je Bilu Klintonu, američkom predsjedniku, da je Izetbegović bio najmanje voljan za kompromis jer bi s položaja predsjednika cijele zemlje morao da pristane na aranžman dijeljenja moći s predstavnicima druga dva naroda.
Zanimljiva je još jedna činjenica. U arhivama bh. Hrvati se gotovo ni ne spominju kao faktor koji učestvuje u pregovorima, jer se čini da su svi američki napori bili usmjereni na Tuđmana. S druge strane, Milošević se žalio da ako previše popusti, posebno oko Sarajeva, da bi ga predstavnici Republike Srpske mogli ubiti. Holbruk je ove tvrdnje Miloševića nazvao "teatralnim", dok su neki drugi članovi američkog tima, barem u određenoj mjeri, vjerovali Miloševiću.
Glavnu riječ vodili Amerikanci, Evropljani i Rusi služili kao dekoracija
Kada je Sarajevo u pitanju, Srbi su bili za podjelu između Srba i Bošnjaka, a Bošnjaci da bude sačuvan kao jedinstveni grad, jer su smatrali da bi to bila pravedna kompenzacija za gubitak Srebrenice i Žepe. Amerikanci su predložili da Sarajevo bude distrikt, poput Vašingtona, i čini se da je nekoliko puta tokom pregovora dogovor po ovom pitanju bio blizu, ali Srbi su snažno insistirali da bi se Sarajevo trebalo podijeliti.
Zanimljive su i dvije stvari kada su u pitanju Evropljani i Rusija, a o njihovoj ulozi u Dejtonu najbolje govori citat iz memoara američkog Stejt departmenta.
"Iako su Bilt (Karl Bilt, evropski specijalni izaslanik) i ruski predstavnik Igor Ivanov, zajedno s Holbrukom, kopredsjedavali dejtonskom konferencijom, nisu imali jasnu ulogu u pregovorima. Slično kao i kod šatl pregovora, gotovo cjelokupno planiranje i organizaciju obavile su SAD. Evropljani su prve nacrte pregovaračkih tekstova vidjeli tek prethodnog vikenda", navedeno je u memoarima, iz čega se vidi da su Evropljani i Rusi u Dejtonu više služili kao dekoracija nego što su imali suštinsku ulogu.
Kako su pregovori odmicali, to su se odnosi između Amerikanaca s jedne strane i Evropljana i Rusa s druge sve više pogoršavali.
"Kontakt grupa nikada nije bila u potpunosti zadovoljna procesom koji su predvodile SAD - osjećali su se omalovažavano i žalili su se da im nije bilo dozvoljeno da učestvuju u ozbiljnim pregovorima u Dejtonu. U osnovi, nisu se slagali sa američkim ciljem ambicioznog, sveobuhvatnog rješenja. 'Britanci, Francuzi i Rusi su izgledali spremni da prihvate ishode koji bi povećali šanse za Veliku Srbiju', prisjetio se Holbruk. Dakle, sa američke tačke gledišta, Kontakt grupa je bila problem kojim se treba upravljati, a ne partner kojeg treba u potpunosti uključiti", naglašeno je u tekstu na sajtu Arhive nacionalne bezbjednosti SAD.
Jedna epizoda je posebno ilustrativno pokazala koliko je bila velika evropska frustracija tretmanom koji su imali tokom pregovora. Naime, istaknuto je da samo predstavnici američke delegacije i delegacija učesnika iz Srbije, Hrvatske i BiH nisu bili pretresani na ulazu u kompleks, dok su Evropljani i Rusi bili pretresani na ulazu, što je posebno razljutilo Žaka Blota, francuskog predstavnika u Kontakt grupi.
Evropljani bili za OHR, Amerikanci bili skeptični
Zanimljive su i rasprave o civilnom predstavniku za provođenje Dejtonskog sporazuma, odnosno onom što će kasnije postati OHR. Amerikanci nisu željeli pridavati veliku ulogu ovoj kancelariji jer su smatrali da stvarna moć treba da bude u rukama IFOR-a, odnosno NATO-a, ali bili su spremni da popuste Evropljanima i pristanu da se formira ta kancelarija, te da na njenom čelu bude Evropljanin. Takođe je zanimljivo da je Holbruk bio spreman da popusti Evropljanima i saglasi se s jačom ulogom civilnog implementatora jer je Pentagon bio protiv američkog vojnog angažmana u BiH, posebno ako bi on značio dugotrajnu i skupu vojnu misiju.
Predstavnici Kontakt grupe, osim Amerike, insistirali su da UN dobiju veću ulogu u organizaciji provođenja civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, što je posebno zanimljivo imajući u vidu današnje rasprave oko legitimiteta Kristijana Šmita kao visokog predstavnika, odnosno njegove potvrde u Savjetu bezbjednosti UN. Kako je Amerikancima objasnio Bilt, on je imao mandat Savjeta EU da se pitanju civilne implementacije Dejtonskog sporazuma, odnosno OHR-u, posveti posebna pažnja, i da je to bilo nešto na čemu Evropljani insistiraju.
Do 11. novembra pitanje reintegracije Istočne Slavonije i funkcionisanja FBiH bilo je riješeno, čime je bio završen prvi dio dejtonskih pregovora. Ostatak pregovora posvećen je najtežem dijelu posla - mapama, Sarajevu i istočnim enklavama. U vezi s mapama, jedino što je tada bilo dogovoreno je podjela između FBiH i RS po principu 51:49 odsto, u skladu s principima iz Ženeve dogovorenih s Kontakt grupom. Sve ostalo bilo je na stolu.
Sarajevo i mape kamen spoticanja
Američki pregovarači su takođe primijetili da su srdačni i topli odnosi među stranama u pregovorima polako počeli da prerastaju u histerične i frustrirajuće, kako su se pregovori o mapama i Sarajevu počeli zahuktavati, a u jednom trenutku su Kristofer i Holbruk razmišljali o tome da pregovore zaključe bez postizanja sporazuma. Ključan moment je, kako je naglašeno, bila odluka Kristofera da se vrati u Dejton i izvrši dodatni pritisak i na Bošnjake, ali i na predstavnike RS. Što se tiče Bošnjaka, naglašeno je da su se pokušali fokusirati na Harisa Silajdžića, kojeg su smatrali najspremnijim za kompromis nauštrb Izetbegovića i Šaćirbegovića. Što se tiče predstavnika Srpske, naglašeno je da su ih potpuno izolovali i fokusirali se na Miloševića. S obzirom na to da je postignut sporazum o FBiH i Istočnoj Slavoniji, uloga Tuđmana više nije bila toliko važna.
U finalnoj fazi pregovora, kako se sporazum o mapama približavao, Silajdžić je postajao sve više depresivan i satima je napuštao pregovore a da se nikome nije javljao gdje ide i šta radi. Holbruk je pozvao svoju suprugu Kejti Marton da razgovara sa Silajdžićem i pomogne mu da prebrodi psihološku krizu u kojoj se nalazio.
U tom trenutku desila se jedna od najnevjerovatnijih stvari tokom cijelih pregovora, koja je praktično otvorila put potpisivanju sporazuma. Dok je Silajdžić sjedio u kafiću, Holbruk je poveo Miloševića u šetnju i pitao ga da li bi bio spreman da snažnom gestom pokaže dobru volju u odnosu na Silajdžića i bošnjačku stranu. Kako su razgovarali, približili su se stolu za kojim je sjedio Silajdžić. Na kuhinjskim salvetama počele su kurzirati mape, koje je Holbruk prenosio od stola do stola.
"Nakon nekoliko obilazaka stolova, Holbruk je konačno uspio nagovoriti Silajdžića da se pridruži Miloševiću za njegovim stolom. Kad su sjeli zajedno, što se od početka rata u BiH gotovo nikad nije desilo, dvojica lidera su razgovarala na srpsko-hrvatskom jeziku o kopnenom koridoru između Goražda i Sarajeva. Iako ništa nije riješeno, razgovor je poslužio da se probije led. Milošević, šarmer u punom pogonu, u jednom trenutku je rekao Silajdžiću da je, nakon što je izdržala tri godine granatiranja od strane 'srpskih kukavica', muslimanska vlada 'zaslužila' Sarajevo", naglašeno je u depeši objavljenoj na sajtu Arhive nacionalne bezbjednosti SAD.
Prema izjavama više svjedoka Holbruk nije vjerovao da je Milošević pristao da Sarajevo ne bude distrikt, već da bude dodijeljeno Bošnjacima.
Bh. Hrvati isfrustrirani Zagrebom
Nakon što je riješeno pitanje Sarajeva i enklava na istoku BiH, niotkuda pojavila se nova drama - Krešimir Zubak, predstavnik bh. Hrvata, zaprijetio je da će napustiti pregovore, frustriran što se hrvatski interes ne uzima u obzir.
"Zubakov gnjev bio je više usmjeren prema njegovoj hrvatskoj braći iz Zagreba. Sa istočnom Slavonijom u džepu, Tuđman je bio spreman da Srbima prepusti ključna teritorijalna područja u Posavini. Zubak je insistirao da Federacija zadrži tu zemlju i u naletu bijesa tog dana je najavio da će dati ostavku i napustiti Dejton. Očigledno je osjećao da ga je hrvatski predsjednik izdao, kao i bosanske Hrvate. Holbrukova instinktivna prva reakcija bila je da se riješi Zubaka. Zubak je bio problem tokom svih pregovora i, iskreno, nisu imali vremena za njegove ludorije. Hrvatski ministar odbrane Šušak rekao je Holbruku da ignoriše Zubaka, da neko drugi iz Federacije može potpisati sve šta treba. Ipak, Izetbegović i neki članovi američkog tima nisu se složili, pozivajući da se Zubak vrati. Takvo otvoreno Zubakovo neslaganje nije moglo pomoći Federaciji. Kasnije, nakon što su Tuđman i Šušak razgovarali s njim, složili su se da ostanu u Dejtonu", stoji u Holbrukovim memoarima, objavljenim na sajtu Arhive nacionalne bezbjednosti SAD.
Amerikanci su zabilježili još jedan nevjerovatan momenat, na kraju samih pregovora. Prema tim navodima, Izetbegović nije želio da bude dio sporazuma koji će potpisati s bh. Srbima, upoređujući to s situacijom kao da su Saveznici na kraju Drugog svjetskog rata potpisali sporazum o miru s nacistima.
Vilijam Peri, američki ministar odbrane, na ovu Izetbegovićevu tvrdnju odgovorio je hladno:
"Za razliku od Saveznika, vaša armija nije vojno porazila Srbe", kako je navedeno u memoarima Kristofera o razgovorima u Dejtonu.
Vraćanje mape na 51:49 odsto
19. novembar je bio dan najžešćih pregovora, posebno jer je ponedjeljak, odnosno 20.11. bio posljednji dan, pa su nervozni Amerikanci htjeli pošto-poto postići napredak.
Tada se desio još jedan gotovo nevjerovatan trenutak koji je pregovore mogao potpuno upropastiti. Milošević je pokucao na vrata Izetbegovićevog apartmana, i kada je ušao, vidio je mapu na Izetbegovićevom kauču, o kojoj su prethodno radili Amerikanci s bošnjačkom delegacijom. Na mapi je vidio da se teritorija Srpske smanjila sa 49 na 45 procenata, i tek tada je shvatio da su njegovi ustupci oko Sarajeva smanjili teritoriju Srpske. Amerikanci su htjeli da sakriju taj podatak, makar do trenutka dok Milošević ne stavi svoj potpis. Kada je vidio mapu, svjedoci ističu da je problijedio i rekao da ovakav sporazum ne može prihvatiti ni po koju cijenu.
"S obzirom na to da je Kristofer lično potpisao mapu 51:49 odsto u Ženevi 1994, on i Holbruk nisu imali izbora i morali su popustiti Miloševiću. Da se Milošević ne bi predomislio o ustupcima oko Sarajeva, Kristofer, Holbruk i general Vesli Klark bacili su se na posao da mapu vrate na 51:49", navedeno je u publikaciji Dejtonski istorijski seminar.
Cijeli dan trajali su pokušaji da se Srpska dovede u procenat od 49 odsto, a tek predveče, 20.11, rješenje je predložio Silajdžić, koji je pristao da se Srbima prepusti planinsko područje na zapadu Bosne, na šta je pristao i Milošević. Njih dvojica su stisnuli ruke i svečano objavili da imaju puni dogovor. Izetbegovića su, kako je naglašeno, nakon toga doveli u salu pospanog i u pidžami. Tek tada su Amerikanci shvatili Silajdžićevu lukavost - on je Srbima "pristao" da prepusti teritoriju koju su tokom ljeta osvojili Hrvati. Kada su Matu Granića, ministra spoljnih poslova, obavijestili o ovom dogovoru, Amerikanci su posvjedočili "vrištanju" čovjeka kojeg su, inače, smatrali mirnim i dobroćudnim.
Izetbegović je, kako je posvjedočeno, "stao na stranu hrvatskog saveznika", a Silajdžić je u napadu bijesa pogužvao mape i napustio sobu.
Kako pregovori ne bi propali, Amerikanci su narednog dana zamolili Klintona da nazove Izetbegovića i Tuđmana i pokuša riješiti problem. Prema vlastitom svjedočenju, Klinton je bio iznenađen kako je Tuđman brzo pristao na ovaj kompromis, ali je zatražio još neke manje ustupke od Bošnjaka.
Bošnjački zahtjev u pet do 12 oko Brčkog
U konačnim satima do isteka roka za pregovore, Šaćirbegović je zatražio posljednji ustupak - dobijanje Brčkog, na šta su Amerikanci potpuno pobjesnili, jer su smatrali da je ovo traženje novih ustupaka nakon što su svi dogovori postignuti. Kada su Miloševiću saopštili da mora nagovoriti Srbe da prepuste Brčko, Milošević je bio šokiran jer, kako je rekao, velika Amerika dozvoljava malim Bosancima da je vuku za nos, i zaprijetio da će potpisati sporazum s Tuđmanom, bez Bošnjaka.
"Tokom jutarnjeg sastanka osoblja u američkom bungalovu, Kejti Marton je upala u konferencijsku salu kako bi im rekla da Milošević oskudno obučen stoji sam vani na snijegu. Želio je odmah vidjeti Kristofera i Holbruka. Martonova je istrčala u dvorište da uhvati Miloševića koji se već okrenuo da ode, vraćajući ga u Holbrukov apartman. U sobi, nasamo s Kristoferom i Holbrukom, Milošević je predložio da Srbi i Hrvati potpišu bez Izetbegovića. Kada je Kristofer to odbio, Milošević je dao konačnu ponudu: da se status Brčkog odgodi za kasnije, do odluke imenovanog međunarodnog arbitra", navedeno je u Holbrukovim memoarima.
Na ovaj način postignut je konačni kompromis i sve je bilo spremno za potpisivanje. Pregovori koji su gotovo propali, spaseni su, a Dejtonski mirovni sporazum i danas predstavlja jedan od najboljih sporazuma u nedavnoj istoriji jer ne samo što je završio rat, već je očuvao mir, koji traje i do danas.
