Došla sam u jednu etapu rada u kojoj se stvari prelamaju i kristalno mi je jasno za šta se borim i kako to želim postići. Nagrada je jedna od potvrda da sam dobro izabrala. Neka od pitanja koja sam sebi postavljala su dobila odgovor. Sa druge strane, put koji je ispred mene počinje od onog odakle sam i stigla u ovu tačku - iz pozicije nekog ko je na margini i ko dokazuje šta može.
Tako počinje razgovor za "Nezavisne" Ana Kotur (27) iz Banjaluke, dobitnica priznanja Ujedinjenih nacija (UN) za društveni angažman i izvještavanje o osobama s invaliditetom u BiH.
"Nadam se da je ovo nagrada za sve za šta sam se grčevito borila - poštivanje svake osobe s invaliditetom u medijima i postavljanje pitanja zašto stvari ne funkcionišu bolje. Država i društvo nikako da shvate da neke stvari i ne moramo dokazivati, ili bar ne na način na koji to od nas traže", tvrdi Ana.
Kada su malo emocije splasnule, dodaje ona, prvo je osjetila potrebu da neku sebe od prije 20 godina zagrli i kaže joj da će stići ovdje, bez obzira na šta naiđe.
"I voljela bih da me ta potreba, iz kojeg god razloga, dočeka opet, za isto toliko godina", kaže ona.
Ana je diplomirana pravnica, nezaposlena je i volonterka pripravnica u jednoj advokatskoj kancelariji u Banjaluci.
"Meni ništa manje značajna nagrada nije ona svakodnevna - zadovoljstvo onih sa i o kojima sam pričala. Tu je istinsko bogatstvo, kad vidiš šta i koliko pređu, krivicom drugih, i koliko istrajavaju do onog što žele. I tu je odgovornost da budem još glasnija", navodi Ana.
Ipak, kako tvrdi, suštinski odgovor zašto je izabrala ovaj smjer djelovanja jeste što se sjeća sebe iz ranijih perioda.
"Sebe, dok sam bježala od neodvojivog dijela sebe, ono dijete kojem je invaliditet bio najveći problem u životu, jer je proizvodio mnoštvo drugih problema. S odrastanjem, dođe i svijest da je invaliditet ok, a da odgovor okoline najčešće nije ok. Inspiracija je kad se vratiš malo unazad i shvatiš da ovu količinu slobode u razmišljanju i djelovanju tad nisi mogla da zamisliš. A teško je u trenucima kad shvataš da okolina i dalje zaostaje za tobom, koliko god ti mogla podnijeti teret promjene. Za neke stvari, ipak, treba više vremena", napominje Ana.
Ona kaže da potiče iz jedne opšte slike osobe s invaliditetom.
"Svaka osoba s invaliditetom u jednom trenutku života bude marginalizovana, a neki i najveći dio svog života. Moji roditelji su radili 40 godina, a danas ne mogu da prežive, otac je 20 godina nakon rata izbjeglica, a upravo oni su mi bili jedini mehanizam podrške. Država je dala simboličnu socijalnu pomoć, što suštinski nije ono što treba nijednoj OSI, ili stipendije, ali opet na osnovu socijalnog statusa, ne i potencijala i mogućnosti", kaže Ana, koja će i dalje nastaviti svojim hrabrim putem.
"U sistemu nema sistema"
Ana tvrdi da je na našim prostorima najveći nedostatak u sistemskom nedjelovanju.
"Kod nas je najveći nedostatak sistema to što sistema nema. Imamo projektno rješavanje potreba osoba s invaliditetom, ili dijelove sistema za koje niko ne garantuje mehanizme osiguravanja prava osoba s invaliditetom da će biti sprovedeni u djelo. A onda smo prepušteni sami sebi i sopstvenoj inicijativi. Meni možda iste ne nedostaje, ali ja nisam sama i jedina osoba s invaliditetom u ovom društvu", naglašava Ana.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
