Zahjevi Slovenije za predaju dokumentacije nekadašnjih jugoslovenskih službi bezbjednosti, optužbe na račun evropske komesarke Marte Kos i rasprava o lustraciji u Srbiji ponovo su otvorili pitanje političke moći tajnih dosijea.
Dok slovenački istraživač Igor Omerza tvrdi da je u arhivama pronašao dokaze o njenoj saradnji sa službom pod kodnim imenima "Tara" i "Blanka", Evropska komisija odbija ponovno razmatranje slučaja.
Gotovo četiri decenije poslije događaja koji su dokumentovani u arhivama jugoslovenske Službe državne bezbjednosti, dva operativna imena, "Tara" i "Blanka", postala su predmet političke rasprave koja prevazilazi granice nekadašnje Jugoslavije. U njenom središtu nalazi se evropska komesarka za proširenje Marta Kos, a pitanje koje se postavlja nije samo da li je jedna visoka evropska zvaničnica imala veze sa nekadašnjom tajnom policijom već i šta se nalazi u arhivama koje su poslije raspada zajedničke države ostale u Beogradu.
Neposredno poslije parlamentarnih izbora u Srbiji, održanih 25. oktobra, slovenački premijer Janez Janša uslovio je dalju podršku svoje zemlje evropskim integracijama Srbije predajom dokumentacije UDBA, Službe državne bezbjednosti, Jugoslovenske narodne armije i drugih nekadašnjih saveznih institucija koje se odnose na Sloveniju.
Kako piše Politika, Janša je 26. oktobra poručio da će pozdraviti svaku odluku novih vlasti u Srbiji da ubrzaju pregovore o pristupanju Evropskoj uniji, ali je dodao:
"Nećemo dati saglasnost za bilo kakav napredak dok Srbija Sloveniji ne preda sve arhive Udbe, SDV, JNA i ostalih bivših službi SFRJ koje se odnose na Sloveniju."
Uz tu poruku podijelio je i objavu slovenačkog publiciste Igora Omerze o Marti Kos i njegovoj knjizi "Komesarka".
Nekoliko dana kasnije, 4. novembra, i sama Kos podržala je zahtjev za rješavanje arhivskog pitanja. Kako je prenio slovenački "Delo", evropska komesarka pozvala se na Sporazum o sukcesiji bivše SFRJ, ističući da očekuje predaju odgovarajuće dokumentacije, ali i da otvorena pitanja treba rješavati u duhu dobrosusjedskih odnosa, bez ultimatuma.
Tako je arhivska građa, koja je decenijama bila predmet sporih međudržavnih pregovora, ponovo dospjela u središte političkih odnosa Beograda, Ljubljane i Brisela.
Šta je Igor Omerza pronašao u arhivama
Slovenački publicista i istraživač arhivske građe Igor Omerza u knjizi "Komesarka" iznosi tvrdnju da je Marta Kos krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina sarađivala sa slovenačkom Službom državne bezbjednosti.
Omerza navodi da je u arhivskoj dokumentaciji najprije bila evidentirana kao izvor pod kodnim imenom "Tara", a kasnije kao saradnik pod imenom "Blanka".
U intervjuu bugarskoj agenciji BGNES, objavljenom tokom proljeća ove godine, govorio je o deset dokumenata pronađenih u slovenačkim arhivama. U kasnijim predstavljanjima knjige pominje jedanaest arhivskih dokumenata, uključujući i zapise koji se odnose na njen rad u inostranstvu.
Posebno je izdvojio dokumentaciju iz aprila 1990. godine, nastalu u vrijeme kada je Kos radila za njemački "Dojče vele" u Kelnu.
Prema njegovom tumačenju, jedan od izvještaja odnosi se na unutrašnje prilike u toj medijskoj kući, kadrovske odnose i informacije o zaposlenima. U knjizi se pominje i Alojz Lampret, tadašnji rukovodilac slovenačke redakcije njemačkog radija.
Omerza smatra da pronađeni zapisi pokazuju da se nije radilo samo o povremenim kontaktima sa pripadnicima službe već o registrovanom izvoru koji je vremenom dobio drugačiji operativni status.
Upravo je zbog toga pitanje preostalih arhiva važno za dalje rasvjetljavanje ovog slučaja.
Evropska komisija odbila ponovno razmatranje slučaja
Optužbe protiv Marte Kos nisu ostale ograničene na slovenačku javnost.
Slovenačka poslanica Evropskog parlamenta Romana Tomc uputila je 11. marta 2026. godine zvanično pitanje Evropskoj komisiji, navodeći nove arhivske dokumente objavljene u Omerzinoj knjizi.
Tomc je zatražila odgovor da li Komisija namjerava da provjeri te materijale, da li nova dokumentacija dovodi u pitanje kredibilitet evropske komesarke i da li bi eventualna otkrića iz beogradskih arhiva mogla da utiču na njeno obavljanje funkcije.
Odgovor je 22. maja, u ime Evropske komisije, dala njena predsjednica Ursula fon der Lajen.
Komisija je podsjetila da su optužbe razmatrane tokom saslušanja Marte Kos pred Evropskim parlamentom, prije njenog imenovanja u sastav Komisije za period od 2024. do 2029. godine, i da je kandidatkinja tada negirala da je bila informator ili saradnik jugoslovenske tajne službe.
U pisanom odgovoru navedeno je da Komisija "nema razloga da ponovo razmatra pitanje" koje je, prema njenom stavu, već obuhvaćeno postupkom provjere kandidata.
Marta Kos je i početkom novembra ove godine, gostujući na slovenačkoj televiziji POP TV, ponovila da nikada nije bila saradnica Službe državne bezbjednosti.
"Još jednom ponavljam da nisam bila saradnica", izjavila je Kos, ocijenivši da se optužbama pokušava njena diskreditacija.
Šta Beograd zaista čuva
Pravni osnov za slovenačke zahtjeve postoji znatno duže od aktuelne političke rasprave. Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, potpisan u Beču 29. juna 2001. godine, stupio je na snagu 2. juna 2004. Njegov Aneks D uređuje pitanje arhivske građe nekadašnje zajedničke države.
Odredbe tog aneksa obuhvataju arhive saveznih organa, republičku dokumentaciju, pitanja vraćanja izmještenih originala i pristup zajedničkoj arhivskoj građi.
To znači da zahtjev za pristup arhivama nije sam po sebi nova politička inicijativa već proizlazi iz međunarodnog sporazuma koji obavezuje države nasljednice Jugoslavije.
Ipak, odgovor na pitanje ko ima pravo na određene originale, a ko na njihove kopije, zavisi od porijekla dokumentacije, institucije koja ju je stvorila i odredaba sporazuma.
Direktor Arhiva Republike Slovenije Andrej Nared iznio je krajem oktobra podatke koji pokazuju koliko je ovaj proces složen. Prema njegovim riječima, slovenački arhivisti već približno dvije decenije evidentiraju dokumentaciju koja se nalazi u Beogradu.
Prvi zvanični zahtjevi pripremljeni su još 2006. godine, dok je u decembru 2017. Slovenija ponovo zatražila oko 119 arhivskih fondova, od kojih se veliki dio, prema slovenačkim podacima, nalazio u vojnim arhivama Srbije.
Nared je ukazao i na drugu važnu činjenicu: prema ranijim zvaničnim informacijama srpske strane, pet arhivskih fondova nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove uništeno je ili teško oštećeno tokom NATO bombardovanja Beograda 1999. godine.
Slovenački arhivisti, kako je objasnio, nisu mogli nezavisno da provjere te navode jer nemaju neposredan pristup spornoj dokumentaciji. Ovo je jedna od najvažnijih činjenica u čitavom slučaju.
Naime, ne postoji javno potvrđen potpun popis koji bi pokazao koliko je dokumentacije saveznih i republičkih obavještajnih struktura sačuvano, šta je uništeno, a šta je eventualno premješteno u druge arhivske fondove.
Pretpostavka da su operacije republičkih službi u inostranstvu mogle ostaviti tragove i u saveznim evidencijama ima istorijskog osnova, ali bez uvida u konkretne propise, operativne procedure i preostale registre nije moguće tvrditi da se određeni dosije danas sigurno nalazi u Beogradu.
Nekadašnji prvi direktor slovenačke obavještajno-bezbjednosne agencije Miha Brejc izjavio je za slovenačke medije da bi u preostalim arhivama mogla postojati dokumentacija o djelovanju jugoslovenskih službi u inostranstvu. Istovremeno, izrazio je rezervu prema očekivanjima da bi ta dokumenta nužno kompromitovala aktuelne slovenačke političare.
Drugim riječima, postojanje arhivskog interesa je potvrđeno, ali konkretan sadržaj spornih fondova još nije utvrđen.
Lustracija i staro pitanje političke odgovornosti
Uporedo sa raspravom o tajnim dosijeima, u Srbiji je poslije izborne pobjede Studentske liste ponovo pokrenuto pitanje lustracije.
Marta Kos se o tome izjasnila u intervjuu slovenačkom nedjeljniku "Reporter", objavljenom 15. novembra.
Govoreći o namjeri Studentske liste da donese zakon o lustraciji, ukazala je na potrebu da se svaki takav postupak sprovodi u skladu sa srpskim zakonodavstvom i evropskim standardima.
"Pred zakonom smo svi jednaki – to važi i za pripadnike bivšeg režima", poručila je evropska komesarka.
Ona je upozorila da lustracijske zabrane obavljanja javnih funkcija ne smiju narušiti vladavinu prava.
Ta izjava dobija posebnu političku težinu u kontekstu spora o njenoj sopstvenoj prošlosti, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz da Kos nastoji da spriječi lustraciju ili zaštiti nekadašnje pripadnike službi bezbjednosti.
Pitanje lustracije u Srbiji, međutim, ima dugu i neuspješnu institucionalnu istoriju.
Narodna skupština je 2003. godine usvojila Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, kojim je bilo predviđeno utvrđivanje individualne odgovornosti za zloupotrebe i privremeno ograničenje obavljanja određenih javnih funkcija.
Zakon je prestao da važi 2013. godine, a da nije primijenjen ni u jednom slučaju.
Razlog nije bio nedostatak formalnog pravnog osnova već to što mehanizam za njegovo sprovođenje nikada nije uspostavljen tako da zaista funkcioniše.
Prema Rezoluciji 1096 Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope iz 1996. godine, lustracija mora počivati na individualnoj odgovornosti, pravu na odbranu, pretpostavci nevinosti i mogućnosti sudske kontrole.
Ovi standardi ne predstavljaju zabranu lustracije. Naprotiv, oni određuju uslove pod kojima demokratska država može utvrđivati odgovornost za zloupotrebe bivših struktura vlasti.
Zato bi i svaki novi zakon u Srbiji morao jasno da razdvoji političku pripadnost, rad u državnim institucijama i dokazanu pojedinačnu odgovornost za kršenje ljudskih prava.
Rusko upozorenje i pitanje uticaja stranih službi
Novu dimenziju cijeloj raspravi dalo je saopštenje Spoljne obavještajne službe Ruske Federacije od 17. novembra.
U njemu SVR tvrdi da je rukovodstvo Evropske unije zabrinuto zbog mogućnosti da Srbija, i poslije promjene vlasti, nastavi da vodi samostalniju spoljnu politiku.
Prema ruskoj službi, nezadovoljstvo u Briselu izazvali su stavovi Studentske liste o odnosima sa Rusijom, odbijanju sankcija Moskvi, kao i pitanjima Kosova i Metohije i Republike Srpske.
SVR je iznijela i konkretnu tvrdnju da su evropskim obavještajnim strukturama u Beogradu, uključujući njemački BND i francuski DGSE, upućena hitna uputstva da identifikuju najsamostalnije predstavnike studentskog pokreta, kako bi se podstakle unutrašnje podjele.
Saopštenje pokazuje da je nova politička situacija u Beogradu postala predmet suprotstavljenih međunarodnih bezbjednosnih tumačenja.
Posebno je zanimljivo što se evropska komesarka Marta Kos 2. novembra u Briselu sastala sa predstavnicima Studentske liste, a novi razgovori sa predstavnicima te političke grupacije uslijedili su i 16. i 17. novembra, neposredno prije i tokom konstituisanja novog saziva Narodne skupštine.
Ti sastanci predstavljaju javnu diplomatsku komunikaciju i sami po sebi ne dokazuju obavještajno djelovanje. Oni, međutim, potvrđuju da Brisel nastoji da uspostavi neposredne političke odnose sa novom parlamentarnom većinom u Srbiji.
Dosijei kao sredstvo političke moći
Iskustvo istočnoevropskih zemalja poslije pada komunističkih režima pokazalo je da arhive bivših službi bezbjednosti nisu samo istorijska građa.
One mogu biti značajne za otkrivanje nezakonitog nadzora, političkih progona, tajnih mreža uticaja i načina funkcionisanja nekadašnjih državnih struktura. Istovremeno, selektivno objavljivanje dokumenata, nepotpuni dosijei i izostanak nezavisne provjere mogu stvoriti prostor za manipulacije i kompromitaciju pojedinaca.
Upravo zato savremeni arhivski i pravni standardi predviđaju institucionalni pristup dokumentaciji, zaštitu prava lica koja se u njoj pominju i mogućnost stručnog ispitivanja njene vjerodostojnosti.
U slučaju Marte Kos, posebno bi bilo važno utvrditi da li su u saveznim arhivama sačuvani dokumenti koji se odnose na djelovanje slovenačke Službe državne bezbjednosti u Saveznoj Republici Njemačkoj i da li postoje materijali koji potvrđuju, dopunjuju ili osporavaju Omerzine nalaze.
Podjednako je važno utvrditi ko je danas nadležan za eventualno preostalu dokumentaciju, pod kojim uslovima ona može biti dostupna i da li zahtjevi za predaju arhiva obuhvataju originale ili kopije pojedinih fondova.
Bez tih odgovora, rasprava o dosijeima ostaje dijelom u sferi suprotstavljenih političkih tvrdnji.
Arhive kao ispit kredibiliteta institucija
Za Beograd je važno da pitanje sukcesije dokumentacije rješava u skladu sa međunarodnim obavezama, ali i uz precizno utvrđivanje stvarnog stanja arhivskih fondova i nadležnosti srpskih institucija.
Za Brisel je važno da se sporna pitanja u vezi sa prošlošću njegovih funkcionera mogu razmatrati na osnovu provjerljive dokumentacije i postupaka koji ulivaju povjerenje javnosti.
Slučaj "Tara" i "Blanka" pokazuje koliko neriješeno nasljeđe nekadašnjih bezbjednosnih struktura i poslije više decenija može da utiče na odnose država, kredibilitet javnih funkcionera i povjerenje u demokratske institucije.
Konačan odgovor ne mogu dati ni politički ultimatumi, ni obavještajna saopštenja, ni međusobne optužbe. Mogu ga dati samo dostupni arhivski dokumenti, nezavisna stručna provjera i institucije spremne da utvrđene činjenice podvrgnu javnom i pravnom ispitivanju.
Pitanje ko raspolaže arhivama jeste i pitanje da li će dokumenta nekadašnjih službi biti predmet javne kontrole ili će njihov sadržaj i dalje ostati poznat samo ograničenom krugu institucija i pojedinaca.