Pamtit ću kada je izabran i kada je prihvatio izabranje, jedan kolega mu je iza leđa rekao: "Papa, ne zaboravi siromaha". Zato je i uzeo ime Franjo. On je bio jako blizu narodu.
Ističe u svom ekskluzivnom intervjuu za "Nezavisne novine" Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru, govoreći kako će i po čemu pamtiti papu Franju.
"On je nama svećenicima i te kako lijepu poruku ostavio: 'Pastir se mora čuti ovcama.' To znači biti sa narodom za narod. To je poruka nama, a onda i svima koji služe narodu da ne budu oni koji će lupati narod po glavi, nego narodu služiti da živi", kaže Puljić.
Sa kardinalom Puljićem susreli smo se dan pred sahranu pape Franje, a razgovarali smo i o tome kakav bi trebao da bude novi papa, kako do detalja izgleda konklava, da li je katolička crkva spremna za papu iz Afrike ili Azije, političkoj situaciji i miru u BiH, o rodnoj Banjaluci i katolicima u BiH.
Pogledajte video:
NN: Papa Franjo za mnoge je bio omiljeni papa. Kako ćete ga Vi pamtiti?
PULJIĆ: O, po puno toga. Ima uspomena koje ću pamtiti. Teško je to u jednom razgovoru reći. Prvo ću ga pamtiti kada je izabran i kada je prihvatio izabranje, jedan kolega mu je iza leđa rekao: "Papa, ne zaboravi siromaha". Zato je i uzeo ime Franjo. Kada smo se mi kardinali pozdravljali nakon njegovog izbora, ja ga pozdravljam, a on će: "A ti si iz one napaćene zemlje". To mi je dalo poticaj da ga zovnem u našu zemlju. Ja sam prvom zgodom njega pozvao da dođe u Bosnu i Hercegovinu. I nije bilo upitno hoće li doći, samo je bilo pitanje kada će doći.
NN: I došao je.
PULJIĆ: Došao je. Bilo je to lijepo događanje za Bosnu i Hercegovinu, za sve ljude. Prvo je svečano dočekan u zračnoj luci, a onda je imao susret sa državnicima kojima je progovorio načela vjere i morala, a potom sa diplomatama. Nakon toga imao je susret i u katedrali sa svećenicima. Pamtit ću ga po tome kada je slavio misu na stadionu, stadion je bio pun i ja sam se iznenadio da je toliko ljudi došlo. Kada je on spomenuo: "Nikad više rata", prolomio se toliki pljesak, tako da je taj narod jasno kazao: "Dosta nam je rata, želimo mir". Upravo je on tako i govorio. O miru. Njegovo papinstvo obilježeno je upravo borbom za mir, borbom da se prihvate izbjeglice, da se, na neki način, pomogne onima koji su rubni. Može se reći da je on papa nade. Ulijevao je nadu gdje god je dolazio. Moram priznati, kad je bio u Sarajevu nakon svih tih susreta ja sam pomislio da je umoran. Ali, kad je došao među mlade tako ga je ponijelo. Tako je oduševljeno govorio, da sam se ja iznenadio. Rekao mi je jedan ovdje domaći sin, nije katolik, da ljepšeg dana u životu nije imao.
NN: Deset godina nakon njegove posjete mi imamo lošu situaciju u BiH, ali i generalno u svijetu. Kao da nismo čuli tu papinu poruku?
PULJIĆ: Narodna poslovica kaže: "Gluhom svirati i slijepom slikati je uzaludno." Običan svijet neće rat. Običan svijet želi živjeti, ali nažalost oni koji imaju vlast, oni kreiraju situaciju koja je ovako napeta i na neki način dolazi do jedne nesigurnosti. Nepotrebne nesigurnosti. On je jedne prilike, na susretu poglavara, rekao da su vjerski čelnici najvažniji u građenju mira. Kad se mirom vjere služe i politika mora. To je duboka istina. Često smo u velikoj borbi, jer nas politika želi manipulirati. I zato je potrebno znati nastupati s načelima koja trajno ostaju bez obzira koja stranka bila na vlasti. To su načela dostojanstvo čovjeka, ljudska prava… I zapravo ono što je međuljudski život.
NN: Papa je do zgrade Predsjedništva BiH stigao u običnom fordu. Naši političari voze skupe automobile. Rekli su da ih je papa postidio, ali ništa nisu promijenili. Ni u tom primjeru nismo slijedili papu?
PULJIĆ: Neki su političari to prepoznali, nažalost nisu poslušali. Nažalost to treba i vjerskoj strukturi, isto tako. Ta skromnost njegova, ta jednostavnost njegova, ta poniznost njegova - to je zapravo bila njegova poruka. Nije cilj trošiti, nego služiti. On jeste imao vlast kao papa, ali je služio. Služio se onim sredstvima koje je imao. I kada je umro ostavio je sredstva onima koji su najpotrebniji.
NN: Da li su to bili glavni razlozi zašto ga je narod toliko i volio?
PULJIĆ: Mislim da jeste. On je bio jako blizu narodu. On je nama svećenicima i te kako lijepu poruku ostavio: "Pastir se mora čuti ovcama." To znači biti sa narodom za narod. To je poruka nama, a onda i svima koji služe narodu da ne budu oni koji će lupati narod po glavi, nego narodu služiti da živi.
NN: Šta je to dobro što je papa uradio za 12 godina, a šta možda nije uspio ostvariti?
PULJIĆ: Papa je jednostavno išao za tim da zaštiti čovjeka. Pa i one koji su grješnici, nije ih osuđivao, ali je grijeh osudio. Svi su osjećali da nisu osuđeni, nego prihvaćeni. On je rekao: "Ma tko sam ja da sudim." To je jedna njegova snažna poruka. To je papa koji je imao poseban osjećaj za ljude koji pate, koji su mali. O tome smo znali često razgovarati i u našim susretima.
NN: Vidite li ikoga ko bi se u budućnosti mogao tako jako zalagati za marginalizovane kao što je činio papa?
PULJIĆ: Svaki papa će, ako posluša Evanđelje, zastupati ta načela. Ovaj papa je toliko puta naglašavao: "Vi koji propovijedate, propovijedajte radosnu vijest, a ne da ljude dotučete. Nego da ih ohrabrite." Zato je ovaj papa, papa nade.
NN: Kako zamišljate njegovog nasljednika? Kakav bi trebalo da bude? Da li će biti sličan papi Franji?
PULJIĆ: Nikad se ne može desiti slično. Svaki čovjek donosi svoje nove stavove. U biti vjera i moral su isti, a samo je u pitanju stil. Vjerujem da će novi papa unijeti novi stil u crkvi. I to je normalno. Svaki je papa za sebe osebujan i ne može se imitirati. Potrebno je služiti. Svaki papa služi narodu, služi Evanđelju, služi spasu duša. Sjećam se dobro kad je papa Franjo izabran i izašao na trg, pa me napali novinari: "Što ste ovog izabrali, nismo ništa spremili o njemu". Ja sam rekao: "Ne birate vi novinari papu, nego mi biramo molitvom u Duhu Svetom. Apostoli kad su birali zamjenika Judina, molili su: "Bože, pokaži nam koga si odabrao". Tako i mi ovih dana molimo: "Pokaži koga si izabrao".
NN: Postavlja se pitanje da li je crkva spremna za papu iz Azije ili Afrike?
PULJIĆ: Jasno da je spremna. Bitno je da bude vjeran Bogu, voli crkvu i da je kompatibilan s narodom. I te kako, bez obzira odakle dolazi. Ovih dana dvojica razgovaraju na ulici. "Umro papa". "Jeste". "Što misliš tko će biti novi papa?" "Nećemo sigurno biti ti i ja". Dakle, bit će netko tko će nas drugačije gledati. Treba razumjeti. Ni mi ne možemo sada reći tko će biti. Izbor pape je povezan s vjerom. To je čin vjere. To je molitva.
NN: Kaže se: "Ko uđe u konklavu kao papa, iz nje izađe kao kardinal".
PULJIĆ: Ima poslovica: "Svi kardinali ulaze kao papabile, a samo jedan papa izađe."
NN: Potvrdili ste da idete na konklavu. Ovo će biti Vaša treća konklava. Kako izgledaju konklave?
PULJIĆ: To je poseban protokol. Izbor pape ima posebnu proceduru. Nakon sahrane, kardinali se sastaju u takozvane kongregacije, novene, gdje se devet dana mole za dušu pape. Prije podne se održavaju kongregacije gdje kardinali, ne samo izborni, već svi koji dođu, razgovaraju o stanju crkve i što očekuju od novog pape. Kada svrši novena, onda se sastaju kardinali i dogovaraju kad će ući u konklave. Konklave počinju tako što se u bazilici Svetog Petra održava zaziv Duha Svetoga, a onda uđemo u kuću Svete Marte u kojoj su naši smještaji. Prije ulaska se zakunemo i tamo nema više nikakve komunikacije s vanjskim svijetom. Mobiteli, radio, ništa to više ne služi. Sve je blokirano. I škure su zapečaćene. U toj kući su samo one koje služe doručak, ručak i večeru, medicinsko osoblje i čuvar. I oni su svi pod zakletvom. Nakon zaziva Duha Svetoga idemo u Dvoranu blagoslova, tu se spremimo i u procesiji idemo u Sikstinsku kapelu. Putem se pjevaju Svi Sveti na latinskom jeziku. Nigdje žive duše nema. Ja sam prvog puta to doživio vrlo potresno. Idemo hodnicima, ono ječi. Ulazeći u Sikstinsku kapelu, kunemo se na otvorenom Evanđelju. Svatko ima svoje mjesto prema godini imenovanja. Ja sam među najstarijima ne sa godinama, nego sa stažom. Ja sam 31 godinu kardinal. Tako da sam među najstarijima. Na tom stolu ima molitvenik, popis kardinala i njihov životni opis. Ima lista kardinala i lista za izbor. Prvo je molitva i jedno razmatranje, a nakon toga počinje izbor. Jedan od tih zaduženih kaže da svi koji nisu izborni kardinali da izlaze iz kapele. Okrene ključ kapele i zato se zove konklave. To znači pod ključem. I tako mi ostajemo zaključani u dvorani i prvo izaberemo one koji će nadzirati izbore. Nakon toga napišemo ime i idemo na oltar gdje su dvije posudice. U jednu stavimo svoj glas i zakunemo se da smo po savjesti birali, da nismo nagovoreni. Kad se svi izredaju, prebrojavaju se glasovi. Ako se slaže broj glasova s brojem koliko nas ima, čita se tko je koliko dobio glasova. Jedan pogleda, drugi pročita, treći naniže na konac koji će spaliti. Mi sebi bilježimo koliko je tko glasova dobio. Da se dobije izbor pape trebaju dvije trećine plus jedan. Kad se to dobije, tada je izabran. Dok se to ne dobije, bira se stalno. Kada se prvi krug biranja svrši, svi ti listići se spaljuju u provizorno montiranoj peći u kapelici s dimnjakom na krovu. Pokraj nje postoji druga peć u koju se stavlja masa. Ako nismo izabrali - crna masa, a ako je izabran - bijela masa. Kada se to zapali, svijet vidi prošao je krug glasovanja nije izabran. Prvi krug glasovanja jako je rasuto. Tek drugi, treći, četvrti put već se pomalo sužava broj onih koji će biti izabrani. Kada se ne izabere, idemo na večeru. Sutradan imamo misu i ponovo idemo birati. Vjerojatno prije podne ne može više od dva puta, ni popodne više od dva puta. Koliko će biti glasovanja, ne zna se. Ovoga puta smo poprilično raštrkani izborom jer je toliko različitih mjesta imenovanja. Ovaj papa je preko stotinu imenovao. Ja ih još ne poznam, moram upoznati tko je koji. Nema lobiranja, ali ima razgovor. Znaš li toga, tko je taj, šta je taj. Informacija postoji, ali nema lobiranja. Kada se izabere papa, mi ustanemo i zaplješćemo. Jedan od čelnika kardinalskog zbora upita da li prihvaća. Pa kako neće prihvatiti kad ga toliko kardinali žele. Zatim pita koje će ime. Kada to bude, on odlazi u sobu koju mi zovemo soba plača da obuče kardinalsku odoru. Do tada je dim pokazao bijeli dim i trg je napunjen brzo. Kada dođe papa, slijedi molitva, pozdravi… I mi kardinali jedan za drugim idemo papi izraziti solidarnost, a kardinal đakon izlazi na ložu i kaže: "Imamo papu". Kaže tko je to i koje ime ima. Kada mi svršimo pozdrav papi, pratimo papu do lože gdje će se predstaviti narodu.
NN: Osim po stažu, i po godinama ćete biti među najstarijima. Zbog toga ćete imati posebnu ulogu na konklavi?
PULJIĆ: To po protokolu jeste. Ja ću vidjeti kad dođem tamo, jer ovaj papa je malo mijenjao protokol. Svaki papa unese neku novinu, tako je i ovaj, a mi to nismo još proučili. Kad dođem u Rim proučit ću.
NN: Kada planirate krenuti put Rima?
PULJIĆ: Sljedeći tjedan. Potkraj tjedna. Direktnim avionom Sarajevo - Rim. I doktori su mi dozvolili da idem pod dva uvjeta: pitanje terapije i pitanje osobne pratnje. Moram imati uza se tko će mi pomoći jer donji trap ne radi dobro. Moram imati da me osigura da ne padnem, jer starac kad padne lomi sigurno nešto.
NN: Katolička crkva i katolici kada ste stupili na dužnost nadbiskupa vrhbosanskog i danas? Ima li promjena?
PULJIĆ: Velika je promjena. Kada sam postao nadbiskup, ja sam tada kao nadbiskup imao preko 500.000 vjernika. Danas, nažalost, ni 130.000. Stanje je sasvim promijenjeno. Banjalučka biskupija isto tako, trebinjska biskupija isto tako. Rat je učinio strašne posljedice, a onda je nastala jedna dezolacija kod ljudi. Iako je mir potpisan, nema suradnje, nema izgradnje zemlje nego političko natezanje. A to natezanje, zapravo dezolaciju donosi, depresivnost... Mladi pogotovo bježe. Ma dosta im je te svađe. Daj da možemo raditi, zaraditi i od tog živjeti. Tu je problem onih koji imaju moć. Teško je komentirati svu tu skupa situaciju, ali nama u crkvi je naviještati, svjedočiti, hrabriti. To sam ja činio kroz 30 i nešto godina. Sada sam, kažu pošao u miru, još nisam u miru. Ja sam Bogu zahvalan što sam živio i preživio to i što sam toliko dobra pokušao činiti. To mi je duši zadovoljstvo. Da sam mogao još štogod, vjerojatno jesam, ali eto nisam.
NN: Ima li nade za bolje sutra?
PULJIĆ: Mi svi to gradimo. Ne može to jedan čovjek kao poglavar crkve. Tu se moraju svi složiti, i obitelj, i škola, i državne strukture i mediji. Svi se moramo složiti i raditi za dobro čovjeka. Ja se sjećam kada sam jednom skupio sve medijske djelatnike, pa im održao predavanje i rekao: "Vaša uloga i moja uloga je na istom putu. Vi ste dužni prenositi istinu i ja sam dužan prenositi istinu." Nažalost, od laži se nitko nije udavio. To je jedan veliki problem. Ja ne znam sa kakvim sve političarima nisam razgovarao. Sjećam se kad sam Holbruka susreo nakon Dejtona u Tuzli, ja sam rekao: "Ekselencijo, pa kako ste mogli skrojiti ovako nakaradnu državu?" On gleda mene i kaže: "Ja znam da si ti u pravu, ali mi imamo vlast." E to je to. Možemo mi, ne znam kako, pravedna načela iznositi, ali ako ljudi imaju jači politički i gospodarski interes, čovjek je prekrižen i tu je jedan problem.
NN: Nadati se da će u budućnosti biti drugačije.
PULJIĆ: Moramo i učiniti i izmoliti.
NN: Rođeni ste u Priječanima kod Banjaluke. Djetinjstvo tu provodite, odlazite na studije, pa se vraćate ponovo u Banjaluku. Osjećate li se danas Banjalučaninom i kakve uspomene Vas vežu za taj grad?
PULJIĆ: Gdje si nik'o, tu obik'o. Ja sam tamo rođen, nikad se ne stidim. Dapače, ponosan sam. Međutim, volio bih prepoznati Banjaluku u životu u suživotu, u zajedništvu. Ja sam tamo odrastao uz famozni samostan Trapista i o njima najljepše mogu govoriti. Moja rodna kuća je stradala u ratu i srušena je. Sada je napravljena jedna drvenjara, tamo ćemo se godišnje nekoliko puta skupljati. Ima nas još živih. Brojna smo obitelj bili. Moj otac je bio pravi patrijarha, nije se bojao djece. S ljubavlju znam navratiti, ali ja sam najmanje u njoj bio. Tamo sam tri godine bio kapelan u samom centru i posebno se sjećam divnih susreta s ljudima.
NN: Za kraj koja bi bila vaša poruka svima, cijelom svijetu u ovom trenutku?
PULJIĆ: Ja nisam mjerodavan da takve snažne poruke dajem, ali mogu reći ono što je najvažnije. Biti čovjek. Čovjek morala, čovjek čestitosti. Mi kažemo demokracija, ali nema demokracije dok je uništeno poštenje. Čim nema poštenja i odgovornosti, nema demokracije. Mi izgrađujemo ovo društvo. Nemojmo čekati da netko drugi to izgradi. Mi to moramo. Moramo davati svoj doprinos da se izgradi zdravo društvo, da imamo zdravu obitelj, da imamo zdrave strukture, da imamo sredstva s kojima ćemo to izgrađivati. U biti, nije bitno samo imati i trošiti, bitno je biti čovjek. Ne zaboravimo da je obitelj prvo gnijezdo gdje se odgaja čovjek, odgaja ljubav, sposobnost življenja jedni za druge. Prevažno je da društvo poradi na formaciji zdrave obitelji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
