Ne volim da se ponavljam. A, opet, možda sam bliže onom milionitom putu kada će me konačno čuti onaj ko treba ili ući sa mnom bar u raspravu. Ovakav stav branim time da zaista mislim dobro, odnosno imam dobre namere i želje ne samo prema sebi, već i drugima, što samo po sebi ne bi značilo ništa da nisam i grejala stolicu i uprezala male, sive ćelije i u teoriji i u praksi.
Prvo me je drug Tito učio da se domovina brani lepotom, a kasnije su mi nemilosrdni kapitalisti pojasnili da bez znanja nema para, osim ako niste u stražnjici nekog od vladalaca kleptokratskih zemalja kao što je naša. Ne znam još pouzdano šta ću od iskustva poneti iz vladavine novog Tita, odnosno Onog Koji Se Jedino Pita, ali ako je suditi po njegovom milom mu okruženju, dobro će biti ako ne zaboravim i ovo što znam ili mi odumru moždane vijuge. Sa druge strane entitetske linije nalazi se Onaj Sa Grčem Na Licu čije okruženje izgleda pismeno, ali se zato njegova lična ekonomska vizija meri brojem izgrađenih džamija ili odlaskom u Banjaluku u blindiranom autu sa sve pričom o jedinstvenoj i nedeljivoj Bosni. Deljiva je samim tim što se donekle ide u normalnom autu, a odnekle u blindiranom, dok u nekle valjda preseda. A nisam sigurna ni da gladni i prevareni više mogu naći mir u svim džamijama, crkvama, katedralama i manastirima ovog sveta. I tu su prve redove zauzeli oni koji se utrkuju kada treba oprati grehe od nemilosrdnog zavlačenja ruku u naše džepove.
Ponavljam se, ali kažu da je stanje blizu alarmantnog. 'Ajde?! Berze, kažu, poludele, ljudi se zadužuju, dižu kredite, otimaju od roditelja ušteđevinu, a sve zato da bi se brzo obogatili na berzi. Drugog januara pisala sam, između ostalog, i o tome, pa su mi neki od Onog Koji Se Jedino Pita zamerili da gušim optimizam, a pitali ljude koji su me u to vreme zvali da održim predavanja na čisto ekonomske teme zašto baš ja kad nisam u milosti, nisam baš podobna i tome slično. `Opa!`, rekoh ja, stadoh mirno i otpevah: `Druže Mile, naše rosno cveće, za Tobom se svaki poltron kreće!` Nego, tada napisah:
`Ne pada mi na pamet da budem ptica zloslutnica ili da gušim probuđeni optimizam. Ali, treba uvek imati u vidu kakvim i čijim deonicama se trguje na berzi, slabost naše privrede, dokle se može držati ovakva cena nekretnina, te odsustvo izvoznog proizvoda kao izvora nove vrednosti. Oni koji su učili logiku sećaju se rasprave o vlažnoj petardi koju A baca pred noge B-u, on je baca C-u i tako dalje, da bi eksplodirala tek kada je Y baci u lice Z-u. Koga treba kriviti? Osobu A, causa remota? Ili osobu Y, causa proxima? Causa remota svake krize je ekspanzija kredita i špekulacija, zatim visok deficit tekućeg računa, a causa proxima je neki incident koji potkopava poverenje u sistem i može da bude neka trivijalnost, kao što je neki stečaj, otkrivanje prevare, beg ili odbijanje kredita nekom tražiocu, što pokrene lavinu odlaska novca na druga tržišta.`
Udeo u deoničkom kapitalu preduzeća predstavlja vlasništvo. Deoničar poseduje postotak udela u preduzeću, u skladu sa postotkom držanih deonica. Investitori mogu zaraditi povrat od deonica na dva načina: ili cena deonice poraste tokom vremena ili preduzeće isplaćuje deoničarima dividende. Ulagači često ostvare prinos iz oba izvora. Vlasništvo deonica daje deoničarima prava rezidualnih poverilaca. Deoničari imaju pravo na sva sredstva i zaradu preostalu nakon što su namireni ostali poverioci. Ako ništa ne preostane, ništa i ne dobiju. Međutim, kao deoničar moguće je obogatiti se ako je preduzeće uspešno. Ali, kakva preduzeća se kod nas iznose na berzu, a kako je to u svetu? U svetu, ako želite da imate deonice na popisu za trgovanje na jednoj od organizovanih berzi, preduzeće mora predati prijavu, te ispuniti određene kriterijume koje određuje berza u svrhu boljeg trgovanja. Na primer, Njujorška berza (New York Stock Exchange - NYSE) stimuliše samo velika preduzeća na upis kako bi volumen transakcija bio visok. Da bi se upisalo na NYSE, preduzeće mora da zadovolji sledeće minimalne zahteve: da ima bar 2.000 deoničara, od kojih svaki poseduje 100 ili više deonica; minimum 1,1 milion deonica kojima se trguje javno; zarada pre oporezivanja od 2,5 miliona dolara u vreme uvrštenja na berzu, plus bar dva miliona dolara u zaradi pre oporezivanja u svakoj od prethodnih dveju godina, te tržišna cena javnih deonica od 100 miliona dolara ili više.
Nismo mi Amerika, a daleko od NYSE, ali slično je i na ostalim svetskim berzama. Ne može na berzu preduzeće u gubitku, a kamoli u stečaju ili pred likvidacijom! Kod nas je iznošenje akcija na berzu bilo i u slučajevima kada preduzeće ni posle više pokušaja nije moglo biti prodato na licitaciji, odnosno tenderu, pa je to bio model kako ga privatizovati. Pogledajte pažljivo finansijske izveštaje preduzeća čijim se akcijama sada tako žestoko trguje! Zamislite paniku generalnog direktora `Elektroprivrede` kada su finansijski rezultati pokazali 53 miliona minusa. Prvo, kako to reći u javnosti pored Onog Koji Se Jedino Pita, a drugo, toliko se hvalimo našim energetskim potencijalima, te raskidom sa prošlošću, pa kako reći da je korupcija i neposlovnost ista?! Treće, hoće li ga spasiti neka bombastična informacija o velikim investicijama kako bi akcije krenule gore u naivnosti svakolikog naroda koji navali da kupuje?! Zato je palo ponovo ušminkavanje sa istom firmom kao revizorom i savetnikom, pa se došlo nategnuto do plusa. Tako nam je i sa ostalim biserima. Ali, tu je oprobani recept da se objavi informacija kako se Onaj Koji Se Jedino Pita upravo sastao sa nekom zvezdom multinacionalnog poslovnog neba i kako se planira investicija od X milijardi u Y preduzeće ili sistem i eto rasta cena deonica! Spadamo u vesele zemlje koje nemaju poreza na kapitalnu dobit, pa eto razloga više da se oni bez posla i bez nade zaduže i zaigraju na sreću na berzi. `Lutrija Republike Srpske` je mala maca sada kako se igra na berzi! Mali ne vide da kolo vode veliki koji krenu lavinu, uzmu kajmak i povuku se brzo do novog naleta, džepova nabijenih parama. Ko ne zna u kolo, neka se ne hvata u njega.
Pomama trgovanja na berzi se ne može zaustaviti, ali kada pukne taj balon, onda se prenosi dalje i na tržište nekretnina, i privredu, i banke, sve do zgrade Vlade (možda i one velelepne nove) gde razočarani traže objašnjenje i pomoć, bila Vlada kriva ili ne.
Priča kako nemamo finansijske savetnike koji bi uputili svekoliki narod baš i ne stoji. Potrebno je samo savetovati sve učesnike da oprezno trguju, da gledaju kako preduzeće stoji, te da rizik smanje tako što neće uzimati deonice samo jedne firme, već će izvršiti takozvanu disperziju rizika trgovinom miksa deonica.
San Francisko Cronicle smislio je zabavan način da oceni koliko su investicioni savetnici uspešni u izboru deonica. Zamolili su osam analitičara da odaberu pet deonica na početku godine, a zatim uporedili uspešnost njihovih odabranih deonica sa onima koje je odabrala Džolin, ženka orangutana koja živi u Marine World u Valleju, Kalifornija. U skladu sa rezultatima časopisa World Street Journal, Džolin je potukla investicione savetnike u jednakom broju slučajeva kao i oni nju.
Nemojte biti ni majmun, a ni ovca da se povodite za svima. Setite se pomama za brzom zaradom iz prošlosti i kako su završavale. Setite se i kakva su nam preduzeća, kakva privreda, kakvi lešinari koji vrebaju i ovce i majmune da ih oleše. Čak i ako svi prognozeri omanu u predviđanju tržišta, uvek postoji grupa stalnih dobitnika. Treba pomenuti da uvek postoji i grupa stalnih gubitnika, ali ona nam je, nažalost, neuporedivo veća.