"Malo je čudno", rekoh publici koja se okupila "Kod Minje", u birtiji na visokim južnim obroncima sarajevske kotline, "da ja moram pet sati putovati kroz sva ona nepregledna područja divlje gradnje, kako bih vam predstavio pisca kojega sam upoznao prije pet minuta vama koji ga dobro poznajete, jer se ovdje rodio i odrastao, a kao novinski autor afirmirao baš preko jednog sarajevskog lista!"
Andrej Nikolaidis (33) rodio se zaista u Sarajevu, proveo tu normalno jugoslavensko djetinjstvo, te pohađao Prvu sarajevsku gimnaziju. No, uspomene u njegovoj novoj knjizi `Balkanska rapsodija` nisu idilične, nego posve realistični prikaz strahova koje je mali ćoroskopičar, budući intelektualac, pretrpio od lokalnih štemera, uz sramotu koju je osjetio kad je babo kupio Wartburg, dok su očevi gastarbajteri njegovoh drugova dolazili s mercedesima. Sve se to ipak pretvara u nostalgijski patchwork, s obzirom na ono što će uslijediti - rat, bombardiranje grada, izbjeglištvo... Njegova obitelj sklonila se u Ulcinj, postojbinu očeve obitelji - Nikolaidisi su Grci, ili, bit će, grčki pismeni Cincari, što je onaj talentirani soj iz neobična naroda bez vlastitog jezika i kulture, koji je Srbiji dao Steriju Popovića, Branislava Nušića, Dušana Kovačevića i Srđana Šapera.
Bijeg iz Sarajeva izaziva kod Andreja dubinski osjećaj krivnje, pa se u njegovu potonjem literarnom opusu očituju dva angažmana, oba motivirana tom traumom. Jedan je analitički, iz antinacionalističkih eseja publiciranih u liberalnom podgoričkom tjedniku `Monitor`, a drugi, literarni, iz proza koje je objavio u zbirkama pripovijetki i romanima, gdje nalaziš naljepše intimističke stranice posvećene nekim dobrim umrlim sarajevskim staricama i nekim dragim sarajevskim prijateljicama kojih više nema... To su dva Nikolaidisa. Prvi je bijesni pamfletist, ljut džigit i kavgadžija, silni Gazi-Andrija koji se okomio na dr Karadžića Marka i njegovu svitu guslara, turbo popova, filmskih režisera i folk pevaljki, koji nose srpsku rekonkvistu miloševićevskog `Drang nach Osten`, realiziranog naopako, kao pohod barbarogenija na Zapad. Drugi Nikolaidis bavi se pak žrtvama, a ne počiniocima - tanano, lirski i literarno neusporedivo produktivnije. Za jedan i drugi diskurs bitno je što je taj dežmekasti momak s bradom, uvijek u crnom džemperu, izvanredno načitan i au currant u modernom kanonu - film, glazba, sve globalne tekovine koje, očito, dopiru do zadnjeg ulcinjskog zakutka jugoslavenske balkanske Atlantide.
Kako su me vjerojatno pozvali da predgovaram njegovim političkim esejima, dok je za literaturnu dimenziju bio određen Abdulah Sidran koji je, ispričavši se, izostao usljed svojstvene mu indispozicije, napomenuo sam da je ciklus eseja iz `Balkanske rapsodije` do sad najjači, najkonzistentniji publicistički tekst s cjelovitim opisom idejnog i stilskog pogona velikosrpskog fašizma, uključujući uvid u djelovanje takvih seminalnih likova kao što su Emir Kusturica, Nele Karajlić, Goran Bregović, Lepa Brena, patrijarh Pavle, Dobrica Ćosić, Peter Handke, Samuel Huntington, Bata Živojinović i Vojsilav Koštunica. Ključno je, pritom, što se uvid nudi - iznutra. Ima puno boraca protiv tuđeg nacionalizma, a ove tekstove Nikolaidis je pisao i objavljivao u Crnoj Gori dok je bila podložna beogradskom režimu, pa se izvrgao tužbama, prijetnjama i napadima šešeljevskih batinaša i miloševićevskih državnih režisera.
U svemu, mislim da bi odabir literarnog smjera bio puno zahvalniji za mladog, plodnog pisca, koji je uz svoj kolumnistički i novinarski angažman u `Monitoru` i `Slobodnoj Bosni` (što je ovo djelce izadala), objavio ukupno šest knjiga, dvije pretposljednje, prozne, kod zagrebačkog `Durieuxa`. Najbolje bi bilo da ga Zagreb privuče i posvoji kao i Edu Maajku - a tu je početak šeme koja uključuje Krležin Gvozd, pa Bandićevoj administraciji, koja kao ni ranije socijalističke gradske hunte ne zna što bi počela s muzejskim stanom pisca, koji je u njemu boravio kao dobrovoljni zatočenik režima, nudi ideju da ustanovi naš Prix de Rome, Prix de Zagreb, književnu stipendiju za pisce. Boravili bi tu po godinu dana - može Rus, Japanac, Amerikanac, no ja bih pozvao Nikolaidisa...
Sarajevo je već puno učinilo da uzvrati emocijama tom svom izbjeglome sinu, u što sam se zorno osvjedočio u ponoć, kad se mikrofona dohvatio legendarni sevdahlija Senad Avdić, glavni urednik `Slobodne Bosne`, a zatim, neusporedivo kompetentniji kantonalni ministar kulture Sarajeva, član SDA, inače Hrvat i operni pjevač. Sve su to tronuto promatrali bosanski federalni ministar kulture, član `zelenih`, Silajdžićeve Stranke za BiH, inače Srbin, te montenegrinski ambasador u Sarajevu, inače ne znam što i - kako rekoh Emiru Imamoviću, inače scenaristi zagrebačke verzije beogradskog `Pozorišta u kući` - `Nećete se vi, dragi moji, nikad osloboditi bratstva i jedinstva...`