Bio sam juče u banjalučkom naselju Drakulić, kraj spomen-kosturnice gdje su pohranjene kosti žrtava stravičnog ustaškog pokolja koji se desio prije 80 godina.
Skupa s nekoliko stotina mještana Banjaluke prisustvovao sam pomenu na ovaj stravični događaj, koji je odnio 2.315 nevinih života iz tadašnjih sela Drakulić, Šargovac i Motike. U jednom danu i bez ijednog ispaljenog metka. Bajonetima, noževima, maljevima... likvidirane su na najmonstruozniji način brojne srpske porodice. Isključivo civili. Od kolijevke do pozne starosti. Stradali su Glamočanini, Brkovići, Kamberi, Karanovići, Mitrovići, Piljagići, Stankovići, Stijakovići, Todići, Vasići, Šešići, Todorinovići i brojne druge porodice. Umoreni su u kućama, dvorištima i na prtinama krvavog februarskog snijega. Bio je to sudnji dan i za 52 Srbina rudara obližnjeg rudnika Rakovac i 53 srpska školarca u mjesnoj školi u Šargovcu.
Nekoliko godina nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini uvaženi kolega Jovan Babić, dugogodišnji novinar TANJUG-a i publicista, u svojoj knjizi "Drakulići" je napisao: "Poklani su između četiri sata ujutro i dva sata poslijepodne. Za jedan koljački radni dan." Bože, pitao sam se, zar i koljači imaju radni dan. Nikad prije ni poslije nisam čuo takvu jezičku sintagmu kojom je ovaj majstor pera pokušao da dočara vremensku kratkoću tog bezumnog i masovnog zločinačkog čina. Moguće da je imao pravo na takvu igru riječi. Bio je najbolji poznavalac i hroničar drakulićke tragedije.
Stojeći u nedjelju u Drakuliću misli su mi se vratile 30 godina unazad, na isto ovo mjesto. Tog 7. februara 1992. godine, na 50. godišnjicu zločina, prisustvovao sam pomenu drakulićkim žrtvama u svojstvu dopisnika beogradske televizije. Nisu me iznenadili začuđeni pogledi mještana, koji do tada nisu navikli da televizijske ekipe prisustvuju ovim godišnjicama. Više me je iznenadio poslijepodnevni telefonski poziv uglednog beogradskog novinara Miloša Markovića, tog dana urednika centralnog dnevnika. Nakon što je pregledao pristigli TV izvještaja nije mu bilo jasno: "Nemoj da napravimo grešku. Da li je možda 230, a ne 2.300 žrtava? Ovdje u redakciji niko nije čuo za taj zločin."
Vjerovao sam mu. Bila je to surova realnost onog vremena. Malo su o drakulićkom pokolju znali i građani susjednih krajiških opština, pogotovo građani ostalih dijelova bivše Jugoslavije. Čak i nama banjalučkim novinarima malo su bile poznate istorijske činjenice i razmjere nekih drugih ustaških zločina počinjenih na krajiškom prostoru u Drugom svjetskom ratu. Pogotovo se to odnosilo na stratište Garavice, kod Bihaća, koje je ciljano udaljavano od fokusa javnosti i pored činjenice da je u tom kraju od ustaške ruke stradalo više od 12.000 civilnih žrtava. Poslije Gradine, kod Kozarske Dubice, koja je dio sistema logora "Jasenovac", Garavice su najveće srpsko stratište na teritoriji Bosne i Hercegovine. Čak i da smo bili informisaniji i pokušavali da više pišemo, politička klima i malobrojni mediji pod kontrolom jednopartijske vlasti škrto su dozvoljavali prostor takvim temama. Doživljavali su ih kao opasan atak na bratstvo i jedinstvo naroda ondašnje Jugoslavije. Medijske stege su popuštale tek pred raspad bivše države i prvih naznaka demokratizacije društva.
Posmatrao sam u nedjelju prisutne kraj spomen-kosturnice u Drakuliću pokušavajući da se sjetim atmosfere i lica ljudi okupljenih na ovom istom mjestu prije 30 godina. Ona nekad su bila zabrinuta zbog rata koji se širio u susjednoj Slavoniji. Ova juče, i pored sunčanog februarskog dana, bila su bezosjećajna, bezvoljna, otupjela... Nisam siguran da li su, i u kojoj mjeri, njihova čula prihvatila govor člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Bez obzira na to što je, u onom dijelu koji poziva na patriotsku svijest i važnost postojanja i opstanka Republike Srpske, bio snažan i motivirajući. Ali za onaj drugi dio političkih poruka, kojima je pokušao afirmisati rezultate aktuelne vlasti i partije na čijem je čelu, siguran sam, juče nije bilo mjesto kraj spomen-kosturnice. Ne vjerujem da je u taj dio priče uspio ubijediti mještane čija kancelarija mjesne zajednice radi u iznajmljenom prostoru. Nemaju nikakav objekat za društvene aktivnosti. Nemaju ni poštanski ni bankarski šalter niti market s mješovitom robom. Za bilo kakva plaćanja ili širu kupovinu adresa su grad ili bliža prigradska naselja. To je realnost ovog urbanog naselja, danas malog grada, u kome su nastanjeni potomci preživjelih, borci posljednjeg rata, njihove porodice i izbjeglo i raseljeno stanovništvo. Ima li svetijeg područja od Drakulića na cjelokupnom prostoru Banjaluke?! Kako zbog tragične istorije, tako i zbog strukture stanovništva koja danas na njemu živi.