Traži sin od oca 200 maraka na zajam. Ćaća se prvo na njega izgalami k'o da je tražio kredit od IRB-a, a onda kaže da će mu dati samo 100 maraka. Sin pomirljivo slegne ramenima i veli: "Dobro, stari, onda mi dođeš stoju, dođem ja tebi stoju, znači niko nikom".
Ovaj vic neodoljivo podsjeća na izjavu bivšeg ministra finansija RS Zorana Tegeltije, koji je onomad rekao da će "Srpska servisirati 650 miliona KM, a zadužiti se 522 miliona, što znači da će imati 128 miliona KM više nego što će se zadužiti". Budiboksnama! Izjava tadašnjeg ministra finansija koji je od tog vremena nekoliko puta avanzovao i trenutno je u najudobnijoj fotelji u državi - fotelji direktora UIO BiH - u ovom ili onom obliku ponavljali su svi njegovi nasljednici na funkciji na kojoj je trenutno Zora Vidović.
Tegeltija je otprilike rekao da ako neko vrati ratu kredita od 300 KM, a zaduži se 200 KM, ostaće mu 100 maraka, što baš ne ide u korak sa ekonomskom logikom. Da pokušam još malo objasniti... Ako neko ima platu 500 maraka i vrati ratu kredita od 300, znači da mu je ostalo 200 KM i kad se zaduži još 200, to znači da na raspolaganju ima 400 KM, odnosno 100 maraka manje nego što je imao kada je primio platu. Sad je malo jasnije, jel' tako?!
Nažalost, od Tegeltijinog ministrovanja nismo mnogo napredovali po pitanju uzimanja novih i otplate starih zaduženja, što je prije dva dana direktno potvrdila čuvarka trezora Srpske. Da ne ulazim u cifre i ne opterećujem vas dovoljno je reći da su apsolutni iznosi zaduženja iz godine u godinu sve veći, a objašnjenja da je "naš ukupni dug negdje oko 37 odsto BDP-a i da smo daleko od gornje granice zaduženja" ne piju previše vode. Bilo kakvo poređenje sa višestruko većim procentualnim zaduženjem razvijenih zapadnih zemalja predstavlja bacanje prašine u oči građanima Srpske.
Zašto? Zato što nije isto zadužiti se 37 odsto na platu (čitaj BDP) od 1.000 maraka i na platu od 5.000 KM. Kad se zadužite 37 odsto na platu od 1.000 KM, ostaje vam 630 KM, a time se više ne može platiti ni kirija u Banjaluci, kamoli živjeti mjesec dana. Kad se u istom procentu od 37 odsto zadužite na platu od 5.000 KM (što dođe 1.850 KM), ostaje vam 3.150 KM, a s tim nekako može da se premetne mjesec. Pa jel'?
Dakle, ta priča kako RS nije prezadužena i kako Amerika treba da se brine, a ne mi, predstavlja puki populizam. Pri tome ne treba biti licemjeran pa ne reći da se u Republici Srpskoj ne živi baš "teže nego ikad" jer je situacija daleko od takve, ali je daleko i od ružičaste kakvu pokušavaju da prikažu vlast i provladini mediji.
Povrh svega toga, premijer i ministarka bi trebalo da, a valjda će ih opozicioni poslanici natjerati na to, odgovore na niz pitanja o finansijama. Među prvima je od koga je Srpska dobila sto miliona evra kojima su, koliko-toliko, pokrpljene budžetske rupe. Skrivanje podataka o tome od koga je dobijen kredit koji građani treba da vraćaju nije opravdano, čak ni u situaciji kada postoje moćne sile koje bi to zaduženje vrlo rado spriječile i onemogućile.
Pitanje koje niko ne postavlja, a koje je takođe vezano za finansije jeste do kada se svi misle praviti mutavi i izbjegavati plaćanje odštete po međunarodnoj arbitražnoj presudi za slučaj "Vijadukt", koja se sa početnih 90 miliona popela na više od 107 miliona KM. U kojem budžetu se misle planirati sredstva za otplatu te obaveze?!
Dalje, koliko Vlada i njene institucije duguju dobavljačima i kako je moguće da "Elektroprivreda RS" grca pod teretom dugova umjesto da na ime dobiti svake godine u budžet Srpske uplaćuje desetine ili stotine miliona KM?! Ko može objasniti kako to da su privatne pilane sve veće i veće, a "Šume Srpske" koje šumu niti okopavaju, niti zalijevaju, niti kreče, bilježe milionske gubitke?!
Postoji još niz ozbiljnih pitanja na koja javnost zaslužuje odgovore, ali u suštini se sve svodi na situaciju sa početka ovog teksta u kojoj se pare vrte između oca i sina. I Duha Svetog, amin!
P.S. Bobi se ne razumije u pare jer ne zna brojati ispod sto miliona.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.