Kolumne

ČEKAJUĆI NOVU '68.

​U istoriji postoje jedinstveni i neponovljivi događaji...

Uprkos našoj predodžbi da se istorija ponavlja i vraća. Takva je bila studentska revolucionarna pobuna 1968. godine. Ona je bila velika stvaralačka planetarna demonstracija slobode, mladosti, revolucije, snova, duha, kosmopolitizma, idealizma, mašte, utopije, energije i političkog aktivizma, koja je zadesila svijet. Studentska '68. je bila dijalektička sinteza avanture, pacifizma, rokenrola, hipi pokreta, slobodne ljubavi i kontrakulture. Simultanka novih političkih taktika i sredstava borbe: provokacije, spektakla, komuna, barikada, gerile, koncerata, grafita, uličnog performansa, hepeninga i modne kreativnosti. Bila je trenutak u kosmosu. Bila je svjetlosna godina 20. vijeka. Veliki prasak slobode. Bila je Odiseja na Zemlji 1968. '68. je bila borbeni epitaf jedne generacije. Eksplozija spontaniteta. Epopeja direktne akcije. Bljesak singulariteta u konzervativnoj galaksiji. Djelo lude hrabrosti jedne mladosti. Trajala je jedno ljeto, ali je ostavila trag decenijama u istoriji. Jezero na kojem su se nadahnjivale kasnije generacije mladih buntovnika i pobunjenika. Svijet je bio pobunjena Planeta Mladosti. Pustolovina plovidbe na otvorenom okeanu hladnoratovske stvarnosti. Bio je to glas slobodne javnosti protiv laži Velikog Brata. Pobuna novih idealista i sanjara protiv starog svjetskog poretka reda i discipline. Revolucija nade u blindiranom svijetu podijeljenom blokovskim zidovima komunizma i kapitalizma, Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, Trećeg svijeta i ostatka čovječanstva. Literarno pretjerivanje!? Svakako, ali zasluženo. Bili su realni, tražili su nemoguće!

Posvetu toj jugoslovenskoj generaciji šezdesetosmaša dala je naša pjesnikinja Desanka Maksimović, koja je među prvima podržala studente u Beogradu ovim nezaboravnim riječima: "Draga deco, zapamtite kakvi ste danas, jer nećete moći takvi da budete celog života. Danas ste najlepši i najuzvišeniji u svom životu. Koliko se toga budete sećali, toliko ćete biti dobri." Mnogo godina kasnije Branimir - Džoni Štulić prepoznao je taj strah vladajućeg establišmenta od vlastitog poroda, stihom-pitanjem: "…Zar sumnjaš u svoju djecu, misliš da ne pamte". Pamte li današnje generacije šezdeset osmu i šta im ona danas znači? Kao pripadnik luzerske generacije, Džoni Štulić će i odgovoriti, više s rezigniranom nadom nego stvarnim očekivanjem, kroz pjesmu "68": "Šezdeset osam, šezdeset, vratit će se opet osam šezdeset".

Studentska pobuna 1968. godine bila je otpor protiv starih i dominantnih društvenih obrazaca i na Istoku i na Zapadu, rata, kapitalističkog potrošačkog društva, birokratskog socijalizma, neslobode, medijskog zaglupljivanja ljudi, idiotizacije obrazovnog sistema i tradicionalnih obrazaca ponašanja. Za 1968. su rekli da je "posljednja svjetska eksplozija utopijske energije", "godina koja je promijenila svijet", "posljednji veliki svjetski san", "magična godina", "jedan vjetar slobode protiv totalno blokiranog društva", "mašta na vlasti" i još mnogo toga. Studentske proteste podržali su mnogi intelektualci i poznate ličnosti u svijetu, među kojima su bili: Bertrand Rasel, Žan-Pol Sartr, Herbert Markuze, Adam Mihnjik, Ernst Bloh, Hana Arent, Lešek Kolakovski, Zigmunt Bauman i mnogi drugi. U svijetu sile "rajčice su nemoćne, kamenje je nemoćno", pa ipak '68. je bila oslobađajuća energija sa naknadnim i odloženim radno-aktivnim političkim dejstvom. Globalno gledano, '68. je ostala simbol pobune protiv društvenog konzervativizma, koja je na kraju dovela do liberalizacije tadašnjih društava.

Šta je 1968. godina značila za moju generaciju? Ja sam intelektualno sazrijevao u "dekadi detanta", između tek završene '68. i prvih naznaka postepenog neizbježnog raspada Jugoslavije. Tito je bio umro, partijska vlast se našla u nepoznatim okolnostima, cenzura je popustila, samoupravni socijalizam je bio na zalasku, Jugoslavija je počela polako da puca po nacionalnim šavovima, a mi smo slušali najbolju muziku "novog vala" i strepili za svoju budućnost. U vrijeme moje mladosti svaka studentska generacija sanjala je svoju '68. godinu. I moja studentska generacija osamdesetih godina bila je spremna da ponovi djelo šezdesetosmaša. Bili smo razočarani što je '68. došla rano, kad smo bili još premladi da bi kasnije njen eho utihnuo pod zvucima ratnih truba i bubnjeva nacionalizma. Kao "sentimentalni idealisti" prizivali smo svoju revoluciju, ali ona nije dolazila, i vrijeme za nju je postajalo sve gore. U našim mladim studentskim glavama '68. je tada bila prilično mitologizovana, tako da je kod nas izazivala opravdanu sveopštu fascinaciju. Na porazu '68, ugušene naknadnom represijom državnih vlasti nad cijelim društvom, mi smo potajno sanjali njeno ponavljanje u velikom stilu. Čekajući svoju '68. čitali smo "Permanentnu revoluciju" Lava Trockog, "Kontrarevoluciju i revolt" Herberta Markuzea, "Moj dugi marš" Rudija Dučkea, "Historijat novih ljevica u Evropi" Masima Teodorija i "Dijalektiku krize" Karela Kosika. Nosili smo crne kape "lenjinke", sivomaslinaste brigadirke i majice sa likom Čea Gevare. Pjevali smo po omladinskim radnim akcijama samosročene pjesme o ratu u Vijetnamu, pravima palestinskog naroda i oslobodilačkoj borbi zemalja Trećeg svijeta, tugovali za ubijenim Martinom Luterom Kingom, Čeom Gevarom, Janom Palahom, Patrisom Lumumbom i drugim tragičnim borcima nesvrstanog svijeta. Vrijeme je to kada je u "tamnom vilajetu" na vlasti čvrsta komunistička garnitura. Vojislav Šešelj maknut je sa FPN-a u Sarajevu zbog djelovanja sa "anarholiberalističkih i nacionalističkih pozicija", kako je glasila presuda, profesor Nenad Kecmanović sumnjičen je za "građanska shvatanja", a profesor Božidar - Gajo Sekulić za "liberalno lijeva skretanja". Tih osamdesetih godina mladi sarajevski student i crnogorski kantautor Miladin Šobić rezignirano je prepoznao duh dolazećeg vremena i najavio "oproštaj od utopije" svojim stihom: "Mi nećemo promijeniti svijet, trave su davno doživjele kraj".

Stari revolucionari iz 19. vijeka "jurišali su na nebo" oružanim putem ne štedeći ni svoje ni tuđe živote, šezdesetosmaši su bili performeri spontaniteta, dok se moja generacija opredijelila za "dugi marš kroz institucije", koji će propašću socijalizma završiti u parlamentarnoj demokratiji. U svemu tome nismo se uspjeli izboriti za svoju '68. Povremeni studentski protesti i pobune u kojima smo učestvovali svodili su se na borbu za poboljšanje studentskog standarda, uslova studiranja i slobode i prava studentske štampe. 1968. godina je ostala naš nedosanjani san, revolucija koja se čekala. Nacionalizam i rat uništili su sve, ideale, snove, budućnost i, na kraju, ljude, zemlju i državu.

Šezdeset osma nam je otkrila neke istine koje smo dugo odbijali da prihvatimo. Ona je srušila idiličnu predstavu o socijalističkoj Jugoslaviji kao beskonfliktnom društvu. Za socijalističke zemlje bio je to najdirektniji test i lekcija iz demokratije. Studentski protest bio je posljednji jugoslovenski pokret. Ona je pokazala da pojedinačni disidentski ispadi nemaju prevelikog značaja i da se svaka potreba za promjenom mora kolektivizovati, na bazi masovne solidarnosti ujedinjenih ljudi u zajedničkoj društvenoj akciji. I kad ne uspijevaju, svijet mijenjaju sanjari, idealisti, lutalice, pustolovi i razbarušeni posvećenici svojim idejama. Studentska pobuna bila je i obnova izvornih napuštenih društvenih vrijednosti i revolucija, nešto radikalno novo u političkom i društvenom smislu. Ne postoji značajniji događaj u istoriji koji nema svoju drugu, zakulisnu, opskurnu, paradogađajnu pozadinu, baziranu na raznim teorijama zavjere i ezoteričnog podteksta. Jedino je velika revolucionarna studentska pobuna 1968. godine sačuvala svoj autentični, neokaljani moralni integritet izvorne pobune omladine. Za nju se ne može reći da ju je izvela CIA, strani plaćenici, masoni Bilderberg grupa, Rotšildi, Iluminati, Soroš i drugi skriveni centri moći koji po opštem mišljenju usmjeravaju istorijske događaje. Šezdeset osma je učvrstila pogrešan socijalistički mit o predestiniranoj lijevoj orijentaciji mladih generacija. Međutim, ratoborna i nacionalistička omladina devedesetih godina, uz svesrdnu pomoć države, pokazala je da su mladi mnogo konzervativniji i desniji od svojih roditelja i starijih generacija.

Da li je danas moguća slična revolucija kao ona 1968. godine? Čini se da je svijet odavno napuštena utopija. Stefan Esel, bivši diplomata, aktivni učesnik francuskog Pokreta otpora, zarobljenik logora u Buhenvaldu, član ekspertske grupe koja je pisala Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima UN 1948. godine, autor bestselera "Pobunite se", pozvao je ljude širom svijeta da se pobune protiv nevidljivog i suptilnog neprijatelja u obliku finansijskog liberalizma koji nas svakodnevno okupira. S druge strane, Frederik Gro, profesor političke teorije na Institutu za politička istraživanja u Parizu, objavio je 2017. godine knjigu "Odbaciti poslušnost", u kojoj je istražio razloge zašto se ljudi danas ne bune. Tako on kaže da živimo u vremenu u kome se izgubio javni opšti interes i žrtvovanje zarad višeg društvenog cilja. Po njemu "mi smo u epohi nedoličnog", u posljednje tri decenije. Živimo u vremenu sveopšte pohlepe, profiterstva, egoizma i društvene nebrige i neodgovornosti za druge, zbog čega se takav nepravedni poredak prihvata kao zakonitost društvenog razvoja, kojom se opravdavaju sve negativne društvene posljedice koje takav sistem proizvodi. To dovodi do stanja potpune beznadežnosti u kome ljudi ne vide izlaz iz takvog porobljivačkog sistema, koji ih je zarobio i iskorištava za svoje ciljeve. To je proizvelo kod ljudi društveni pristanak na društvenu stvarnost, tako da se sve njegove štetne anomalije doživljavaju kao prirodno stanje.

Obično se studentske demonstracije '68. u svijetu uzimaju kao obrazac autentične revolucije iznutra, pa se na toj romantizovanoj matrici prave analogije i odmjerava značaj današnjih protesta i pobuna i šanse za neku novu globalnu revoluciju u svijetu. Svaka generacija ima pravo na svoje snove, revoluciju i budućnost, koja neće biti limitirana nikakvim ogradama i klišeima, pa ni onim koji potiču iz 1968. godine. Sadašnje generacije mladih, bilo da su "skeptične", "izgubljene" i "pregažene", ili nove generacije X, Y, Z i tako dalje, sve po abecednom redu, s razlogom traže svoje mjesto pod globalnim suncem. Lažu vas kad kažu da postoji mustra za revoluciju. To su kratkoročni vodiči koji se prodaju zbog promocije i para. Autentična pobuna je original zaštićene vrijednosti, koji se pojavljuje u jedinstvenim istorijskim okolnostima.

Današnji svijet je "razbijeno ogledalo" "plastičnih društava", otuđenih i atomizovanih pojedinaca, koji su izloženi planetarnom potčinjavanju reklame, marketinga, PR-a i lažnih vijesti, koji su zamijenili velike ideologije. Bolji svijet postoji još samo u Reklami. Iz Reklame se ne može ući u Revoluciju, već samo u stanje trajne anestezije i obamrlosti. Zato danas nema jasne političke alternative postojećem neoliberalnom kapitalističkom poretku. Današnji pobunjenici vjeruju u unutrašnju imploziju kapitalizma više nego u djelotvornu akciju revolucionarnih ruku. Kao nekad, za promjenu, treba nam mašta. Kolektivna globalna akcija danas je gotovo nemoguća, nema velikih ideja vodilja, kao ni masovne solidarnosti ljudi. U nedostatku takvog djelovanja preostalo je samo lično samožrtvovanje. Otuda hrabri mladi ljudi Edvard Snouden i Džulijan Asanž, stvarni junaci našeg doba, nam djeluju kao samoubice. Jer, ostaju bez bilo kakve šire globalne podrške, koja se na kraju pretvara u njihovu privatnu dramu života. Globalni sistem svaku pobunu i otpor integriše i funkcionalizuje u svom cilju i u vlastitu svrhu. Kao da nas stiže proročanstvo Oldouksa Hakslija iz njegovog predgovora za knjigu "Vrli novi svijet" , u kome on kaže da novi totalitarizam neće ličiti na prethodne, već će biti takav da će mu se ljudi dobrovoljno potčinjavati bez prisile. Baš onako kao što u svom romanu "699 dinara" piše francuski pisac Frederik Begbede: "Živimo u prvom sistemu ljudske dominacije nad čovjekom pred kojim je čak i sloboda nemoćna. Nasuprot tome, taj sistem se kladi na slobodu, u tome je njegov veliki izum." Danas niko ne sanja bolji svijet. Niko neće da ga mijenja, čak i kada kažu "drugačiji svijet je moguć". Čini se da je vrijeme Revolucija nepovratno prošlo. Ali, potraga za Utopijom će se nastaviti. Čovjek ne može da podnese stvarnost, ni sebe ni "teret iznenadne slobode". Između toga su Revolucija i Promjena. Ako hoćemo promjenu treba učiniti moguće: Okupirajmo svijet idejama!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije