Kolumne

Istorija u nastajanju

Istorija u nastajanju
Foto: N.N. | ISTORIJA U NASTAJANJU

Sadašnje generacije su, pored bolnih iskustava, svjedoci i istinske istorije u nastajanju. Svijet prolazi kroz tektonske promjene i stvara se potpuno novi ambijent u kome će se živjeti narednih decenija.

Jedan od simbola tog novog svijeta je i prošlonedjeljni trojni samit lidera Rusije, Turske i Irana u Teheranu. Tokom samita stvoreno je novo neformalno savezništvo triju važnih zemalja Evroazije, koje iz korijena mijenja odnose ne samo na Bliskom istoku, nego i u cijeloj zapadnoj Aziji. Te promjene će imati veliki uticaj i na dio Balkana gdje su srpske zemlje.

Naravno, među najvažnijim aktuelnim temama je bila Sirija, gdje su sve tri zemlje odavno prisutne. Dogovoreno je da se nastavi saradnja kako bi se "eliminisali teroristi" u Siriji, da se preduzmu zajednički dodatni koraci u očuvanju cjelovitosti Sirije i spriječe separatistički pokreti koji imaju podršku Zapada i Amerike.

Samit je bio poslije posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Turkmenistanu i širokih diskusija o saradnji u basenu Kaspijskog mora. Istovremeno, ruski šef diplomatije Sergej Lavrov je posjetio Alžir, Bahrein, Oman i Saudijsku Arabiju. To je pouzdan nagovještaj potpuno drugačije konfiguracije arapskog svijeta.

Samit u Teheranu je bio višeslojan, jer dok se odnosi Rusije i Turske uglavnom svode na jake trgovinske veze, dotle su Rusija i Irana u strateškom partnerstvu. Ali, najvažnije je da ovakav samit uopšte održan.

Posebno je zanimljiva energetska saradnja Rusije i Irana. Tokom samita je potpisan ugovor između ruskog "Gazproma" i iranske Nacionalne naftne kompanije (NIOC) vrijedan 40 milijardi dolara. To su investicije u infrastrukturu Irana. Oko četiri milijarde se odnose na razvoj naftnih polja, a ostalo na konstrukciju i obnovu izvoznih gasovoda.

Predsjednici Rusije i Irana su, u bilateralnim razgovorima, razmotrili i strategije procesa evroazijske integracije, u kojoj je, pored Kine i Rusije, i Iran jedan od ključnih stubova. Strateško partnerstvo Irana i Kine postoji još odranije. Naročito je važno što je Rusija u Teheranu ponovila da je njena pozicija da svaka zemlja treba sama da odluči kakvo joj je oružje potrebno, što znači da Iran ima pravo da kao suverena zemlja odluči da li mu je potrebno nuklearno oružje i da se Rusija neće miješati u takve odluke Irana.

Bilo je, naravno, riječi i o oružju. Iran je jedan od svjetskih lidera u proizvodnji dronova. Pokazalo se tokom razgovora da prodaja dronova Rusiji nije u planu, čime je demantovana američka propaganda kako će Iran snabdijevati Rusiji dronovima za rat u Ukrajini. Takođe, Iran je razvio veoma sofisticirane raketne sisteme, a zainteresovan je za kupovinu ruskih borbenih aviona i protivvazdušnih sistema odbrane.

Tokom bilateralnih razgovora Putina i turskog lidera Erdoana bilo je riječi i o BRIKS integraciji, za koju je Turska zainteresovana, ali i o evroazijskim integracijama, o čijem priključenju Ankara "još razmišlja". Dogovorene su i mjere izvoza ukrajinske pšenice Crnim morem i neki koraci su već preduzeti. Ulaz i izlaz brodova bi bio kontrolisan u Istanbulu.

Uspostavljanje tako tijesne saradnje istovremeno znači da te tri zemlje prelaze na međusobnu trgovinsku razmjenu u nacionalnim valutama ili u nekim slučajevima, kao s Turskom, u zlatu. Nema više dolara. To je novi korak u dedolarizaciji tržišta tog dijela svijeta.

Trojni samit u Teheranu se vremenski podudario s posjetom američkog predsjednika Džoa Bajdenu Saudijskoj Arabiji. Predsjednik Bajden se iz Rijada praktično vratio praznih ruku, nije dobio nijedno obećanje za svoje zahtjeve, čak ni za povećanje proizvodnje nafte. Saudijski lideri su samo najavili da bi u dogledno vrijeme mogli da povećaju proizvodnju nafte sa sadašnjih 12 miliona barela dnevno na 13. Ali, ništa nije obećano. Naprotiv, poslije Bajdenove posjete cijena sirove nafte (brent) je porasla za četiri odsto na 105 dolara za barel (barel je 149 litara). Saudijci su američkom predsjedniku poručili da će povećati proizvodnju kada oni to odluče, a ne kada im to traže Amerikanci.

U osnovi to je ipak bilo ponižavajuće iskustvo za američkog predsjednika, ali i iznad svega potvrda dubokih promjena u regionu Bliskog istoka, koji je donedavno važio kao neprikosnoveni američki vazal. I to je i bio, ali ne više. Sada se te zemlje okreću novim integracijama i oblicima saradnje i to izvan sistema američkog dolara. Turska, Saudijska Arabija i Egipat su već obznanili svoje ambicije, želje, da budu članice BRIKS-a kao i Šangajske organizacije za saradnju (SCO). Iran je već zvanično zatražio prijem u BRIKS, a ovog septembra će postati i punopravni član SCO-a. BRIKS je jedina globalna integracija koja ima potencijal ekonomskog razvoja.

 * * *

O tom drugačijem Bliskom istoku svjedoči i posjeta predsjednika Egipta Abdela Fataha el Sisija Srbiji, koja se desila, da li slučajno ili ne, u vrijeme trojnog samita u Teheranu. Doduše, egipatski predsjednik je prije Srbije bio u Njemačkoj, a iz Beograda je otišao u Pariz. Posjeta je u mnogo čemu zaista istorijska. To je praktično prva posjeta jednog egipatskog predsjednika Srbiji, mada ne i Beogradu. Prethodno, dosta davno, su bili Naser i Sadat, ali obojica u posjeti Jugoslaviji. Ovo je prva posjeta lidera Egipta baš Srbiji. El Sisi je izjavio da Egipat voli Srbe i Srbiju. Egipat je najveća i najvažnija zemlja arapskog svijeta.

Dolazak predsjednika Egipta je uistinu bio iznenađenje. On, međutim, ima ne samo simbolički nego i suštinski značaj. Egipat i Srbija su potpisali Sporazum o strateškom partnerstvu, a održan je i poslovni forum, na kome su poslovni ljudi iz Egipta i Srbije razmijenili mogućnosti saradnje i zajedničkih poslova. Egipat ima oko 105 miliona stanovnika i veliko je tržište. Pored tradicionalnih poslova, Egipat je zainteresovan i za oružje Srbije.

El Sisi je takođe potvrdio da Egipat nije priznao Kosovo. Naime, posljednji akt prethodnog predsjednika Morsija je bilo priznanje Kosova, ali taj Morsijev potpis, iznuđen pod američkim pritiskom, nikada nije ušao u predviđenu zakonsku procedure. I, kako je potvrdio El Sisi, neće ni ući, Kairo nije priznao samoproglašenu nezavisnost Kosova i Metohije.

Tokom posjete desila se i jedna neobična situacija. Zvanični Beograd je u protokol posjete ubacio i ručak El Sisija s tehničkom premijerkom Srbije Anom Brnabić. Međutim, El Sisi je to odbio. Upućeniji čitaoci mogu da zamisle zašto je to uradio.

Posjeta takođe simbolizuje da Egipat izlazi na širi prostor i na neki način iz izolacije od vremena "arapskog proljeća", ali i da Srbija iskoračuje izvan Evropske unije i pokazuje da ima i drugačijih perspektiva njenom međunarodnom položaju i poslovnoj saradnji. Uz to, Srbija jeste mala i prezadužena zemlja, mada na nezgodnom mjestu, ali je već odavno za mnoge u svijetu postala i simbol otpora hegemonizmu.

Interesantno, po povratku predsjednika El Sisija u Egipat, u Kairo, je odmah došao šef ruske diplomatije Sergej Lavrov.

 * * *

I kao i obično u životu uvijek se dogodi nešto što ne bi trebalo i što se nije očekivalo, a veoma je loša vijest. U Grčkoj, 40 kilometara sjeverno od obalskog grada Kavale (grad u Trakiji prema Turskoj), srušio se ukrajinski transportni avion antonov 12. Stradalo je svih osam članova posade, ukrajinskih državljana, a avion je prevozio oružje i municiju iz Srbije. Poletio je iz Niša.

Naravno, trgovina oružjem je generalno legalna, izuzev ako nije riječ o kupcima koji su pod sankcijama Ujedinjenih nacija ili ako nije neki šverc, a i avionska nesreće se događaju. Tip transportnog aviona antonov 12 je prvi put poletio 1957, a posljednja serija je proizvedena 1974. godine. Drugim riječima, to je dosta stara letjelica i veliko je pitanje koliko je dobro održavana. Ali, utisak je da u ovom slučaju nije baš riječ o tim generalnim principima i da ima nečega što bi za Srbiju moglo da ima posljedica. Avion je prevozio municiju i mine iz Srbije.

Kao i uvijek kada je nejasno i nema jasnih dokaza, najviše se sazna iz zvaničnih reagovanja. U ovom slučaju ona su kontradiktorna. Ministarstvo odbrane Srbije je saopštilo, mada je nejasno zašto baš ono jer ovdje je u pitanju privatni trgovac, da su u avionu bile školske mine prodate Bangladešu. Saopšteno je takođe da je trebalo da se avion spusti u Jordan pa u Saudijsku Arabiju pa onda u Bangladeš. Čudna ruta. To je inače avion srednjeg dometa. Potom je iz Bangladeša saopšteno da su to bile prave, bojeve mine. A onda se oglasila i Ukrajina tvrdnjom da oružje nije bilo namijenjeno Ukrajini. Kontradiktorna saopštenja. Grčki mediji tvrde da su oružje i municija bili namijenjeni Jordanu. Jedino se dosad nije oglasio trgovac oružjem, koji je i vlasnik nesrećnog tereta.

Grčke vazduhoplovne vlasti su kasnije saopštile da je pilot aviona prijavio kvar na motoru. Ponuđeno mu je onda da sleti u Solun, ali on je odbio i tražio da se vrati u Niš. Zašto? Dospio je, međutim, do Kavale i tu se srušio. Očevici nesreće su rekli da je avion još u vazduhu bio vatrena lopta. Zašto je odbio sletanje u Solun? Taj avion ima četiri motora i problem na jednom od njih ne bi trebalo da bude ozbiljan problem.

Potom je Vlada Grčke uputila demarš Srbiji zbog tog leta. Drugim riječima, lažno je deklarisan teret aviona. Zašto? To je ozbiljan prekršaj i Grčka bi mogla da tuži Srbiju zbog tog prekršaja i ugrožavanja bezbjednosti građana Grčke. Ali, Srbija to ipak nije mogla da uradi sama - iako je na njoj odgovornost, neko moćniji je bio zaštitnik te prevare.

I kome je stvarno to oružje bilo namijenjeno? Da li Ukrajini ili nekom drugom? Zanimljivo je da je Ukrajina demantovala da je njoj namijenjeno i prije nego što su se takve sumnje i pojavile. Poznavaoci prilika sumnjaju da je ipak bilo namijenjeno grupama ISIS-ovaca kojih ima u jednom "džepu" u Siriji na granici s Jordanom, gdje su i američki vojnici. Amerika, koja se oglašava i kada negdje padne kiša, se nije oglasila.

Nešto debelo tu nije jasno i tek će mnoge stvari da se razmotaju. Primjetno je da provladini mediji u Srbiji nastoje da u javnosti potisnu taj tragičan događaj. Slijede zvaničnu poziciju da je to "saobraćajna nesreća".

I ponovo se otvara staro pitanje zašto srpsko oružje proizvedeno u državnim fabrikama prodaju privatne kompanije, često veoma sumnjive, a pri tom Srbija ima državnu kompaniju za trgovinu oružjem SDPR, s veoma dugim iskustvom i jakom prodajnom mrežom. Kompanija koja je trgovala oružjem u nesrećnom ukrajinskom avionu zove se "Valir", a od nula prihoda 2019. za samo dvije godine postojanja dostigla preko šest milijardi dinara godišnje. Kompanija je registrovana u Srbiji na adresu u novom naselju Beograd na vodi. Ništa manje zanimljiv nije ni podatak da direktori i "Valira" i kompanije "Meridian", koja je vlasnik tragičnog aviona, imaju isto prezime - u Srbiji je Obradović, a u Ukrajini Obradovič.

         

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije