Kolumne

Jermeni u Srebrenici

Boris Dežulović

Gotovo cijelih petnaest godina prošlo je od potpisivanja Daytonskog sporazuma, i sve od tada najveći svjetski i domaći politički umovi promišljaju kako temeljito pokidanu Bosnu i Hercegovinu - zemlju "razvučenog mozga", razorene svake centripetalne sile i unutarnje supstance - ponovo uključiti u europski politički i kulturni prostor.

Desetljeće i pol lupaju o bosanski zid najumnije diplomatske, ekonomske i filozofske glave, tražeći način kako u Europsku uniju utjerati zemlju koja samu sebe u sebe utjerati ne može, sve dok predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik jedne večeri, gledajući na televiziji nekakav dokumentarac o egipatskim mumijama, nije uzviknuo - "Eureka!"

- Gospodo, nama u Bosni i Hercegovini nema budućnosti bez Evropske unije - započeo je iste večeri premijer Dodik na sastanku s najužim suradnicima.

- Misliš, nama u Republici Srpskoj? – oprezno ga je ispravio šef Kluba poslanika SNSD-a Drago Kalabić.

- Ne, mislim na Bosnu i Hercegovinu. Dosta je bilo toga, dosta je bilo podjela i svađa. Mi moramo da usvojimo evropske i zapadne standarde, mi moramo istinski biti dijelom Evrope, kao što smo oduvijek i bili. Sa našim balkanskim mentalitetom, međutim, nemamo šta tražiti u uređenom i civilizovanom svijetu. Vrijeme je za korjenite promjene. Ne govorim pritom o banalnoj političkoj kozmetici, kojekakvim ustavnim promjenama, reviziji Dejtona, butmirskom paketu, Madridskoj deklaraciji i sličnim budalaštinama: ja govorim o suštinskoj, supstancijalnoj, strateškoj, dakle suštinskoj promjeni - u dahu je izrecitirao Milorad Dodik, pa zaokružio časni skup pogledom i nakon dramske pauze podigao glavu.

- Da, gospodo: zakon o zabrani pokrivanja lica.

- Zakon o zabrani pokrivanja lica?! - zbunjeno su ponovili suradnici.

- Tako je. Mi u SNSD-u predložićemo da parlament Bosne i Hercegovine donese zakon o zabrani nošenja burki i feredža, na način na koji su to učinile i druge evropske zemlje - objasnio je ovih dana u medijima svoju briljantnu ideju premijer Republike Srpske. - Na putu u Evropsku uniju, BiH treba da donese taj zakon.

- Usvajanjem prijedloga SNSD-a parlament BiH bi pokazao da je spreman da prati dostignuća evropskih i zapadnih zemalja - obrazložio je Dodikovu zamisao šef Kluba poslanika SNSD-a Drago Kalabić.

- Tako je. Ne može se u Eureku i Eureksku uniju bez zakona o zabrani pokrivanja lica - dodao je poslanik SNSD-a Mirko Okolić. - Živio premijer Dodik, živjela Eureka, živjela Eurekska unija!

- Ne kaže se Eureka, nego Evreka - ispravio ga je kolega Kalabić.

Osokoljeni ovom blistavom idejom, vodeći politički mozgovi SNSD-a otišli su u Bruxelles. Cijela europska diplomatska elita okupila se i sačekala visoku delegaciju iz Republike Srpske, da saslušaju genijalni Dodikov plan za brzo uključenje Bosne i Hercegovine u europski civilizacijski, kulturni, politički i ekonomski prostor. Sat i pol kasnije, gluhi muk ispunio je konferencijsku salu.

- Briljantno - izustio je na kraju predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso. - Apsolutno briljantno. Koliko brzo vi u Bosni možete donijeti taj zakon?

- Prijedlog sutra ide u skupštinsku proceduru, ako ga stavimo u hitni postupak... za dva-tri dana. Najkasnije do petka.

- Odlično. Moja će tajnica do petka pripremiti sve papire za prijem BiH u Europsku uniju. Je l' može onda svečano potpisivanje u subotu poslijepodne?

- U subotu? Nema šanse - odmahnuo je glavom Milorad Dodik. - U subotu u četiri igramo u Travniku.

- Tko igra? - zbunio se gospodin Barroso.

- FK Laktaši. Ta nam je odlučujuća za opstanak u ligi.

- Onda u nedjelju?

- U nedjelju sam, doduše, mislio sa unucima na imanje, da napunim bazen - odgovorio je Dodik, pa se iznenada dosjetio. - Znam, zvaću Borisa Tadića da mi pripremi bazen i pričuva unuke.

- Sjajno. Odmah ću zvati London, Pariz i Rim. Može onda u nedjelju u podne?

- Stanite - začuo se u taj čas glas visokog povjerenika za proširenje EU Stefana Fülea. - Zaboravili ste jednu stvar. Najvažniju. Bez toga se ne može u Europsku uniju.

- Šta sad? - iznervirao se Dodik.

- Deklaracija o osudi turskog genocida nad Jermenima - odgovorio je gospodin Füle.

- Deklaracija o osudi turskog genocida nad Jermenima?!?

- Deklaracija o osudi turskog genocida nad Jermenima.

- Važi, okej, sredićemo i to - otpuhnuo je premijer Republike Srpske. - Na koliko stranica vam to treba?

- Dvije najviše. Ono, standardno, osuđujete balijski genocid nad jermenskim kršćanima i to.

- A je l' baš mora riječ "genocid"? - oprezno će Dodik.

- Jebi ga, mora.

Tako otprilike premijer Republike Srpske Milorad Dodik, iznenada zabrinut za sudbinu muslimanskih žena i turskih Armena, predstavlja Bosni i Hercegovini europske standarde, najviše i najplemenitije zasade europske kulture. Sama stara Europa počiva na jasnom i nedvosmislenom odnosu prema tradicionalnoj orijentalnoj ženskoj garderobi i turskom genocidu nad Armenima, službeno najvećem genocidu u modernoj historiji poslije holokausta. Milijun deportiranih, raseljenih, strijeljanih, silovanih, spaljenih i masakriranih Armena Milorad Dodik stavio je u kožnu torbu i složio u neoznačene novčanice od jedne konvertibilne marke, milijunom mrtvih Armena premijer Srpske maše kao s milijun maraka za kusuranje i potkusurivanje.

Teško da je čak i u Turskoj u svih devedeset i pet godina - otkako je, baš nekako u ove aprilske dane 1915, počela realizacija "konačnog rješenja" armenskog pitanja u Otomanskom imperiju - itko tako pljunuo žrtve armenskog holokausta kao što je to ovih dana napravio Milorad Dodik, bacivši na diplomatski stol svoju torbu s milijun mrtvih Armena, plaćajući njihovim kosturima kauciju i aboliciju za Mladićeve streljačke vodove. Rezoluciju o genocidu u Srebrenici on bi tako prebio rezolucijom o armenskom holokaustu, svakog ubijenog u Srebrenici on će platiti sa sto pedeset Armena, evo dvjesta, nije beg cicija, pobit će ih Dodik još milijun ako treba, hoćete deklaraciju i genocid, evo vam deklaracija o turskom genocidu nad Armenima, jebali vas genocid i deklaracija.

Prigodno je, međutim, premijer Srpske zaboravio dvije nezgodne činjenice iz historije armenskog holokausta. Zaboravio je, primjerice, da je genocid nad Armenima započeo 19. aprila 1915. odlukom Dževdet-bega, glavara Vanskog vilajeta na krajnjem istoku Turske, da pod izlikom opće mobilizacije privede sve armenske branitelje i vojno sposobno stanovništvo grada Vana, s jasnom namjerom da očisti vilajet od armenskih muškaraca. "Očistili smo Azerbajdžan, očistit ćemo i Van", govorio je u to doba turski ratko mladić.

A zaboravio je Milorad Dodik i drugu, važniju činjenicu: armensko pitanje i genocid iz 1915. u Europi je ponovo postao velika priča prije pet godina, nakon što je na davni, zaboravljeni zločin podsjetio veliki turski pisac Orhan Pamuk. Ne dakle armenski, ne neki francuski ili britanski salonski intelektualac, nego turski. Ukratko, Orhan Pamuk je u torbu stavio vlastitu glavu, a Milorad Dodik milijun tuđih.

Samo jednu stvar premijer Srpskog vilajeta u BiH napravio je pošteno i do kraja. Demonstrirajući potrebu donošenja zakona o zabrani pokrivanja lica, Dodik-beg je skinuo i posljednju masku, pokazavši neumiveno, nepokriveno i nesakriveno svoje pravo lice. U jezicima naših naroda za takve postoji i lijep, precizan naziv: licemjer. Onaj, naime, što tuđa lica mjeri svojom feredžom.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije