Prije koju večer u središnjem dnevniku Federalne televizije ide izvještaj s promocije dviju publikacija iz Orijentalnog instituta. Uz zadovoljstvo da je ta prevažna institucija ponovno na nogama i da radi, odmah i čuđenje, upit...
Uz sliku gospođe koja je potpisana kao mr Amina Šiljak-Jesenković stoji još i - orijentalist. Je li se gospođa ljudima s televizije sama predstavila kao "orijentalist" ili ju je takvom televizija identificirala, ovdje je nevažno, premda bi i o tome imalo smisla govoriti. Ono mnogo važnije je da u našu rigidno konzervativnu i religijski ideologiziranu sredinu sporo i teško prodire, čak se koči svijest o ženi kao javnom društvenom čimbeniku.
A da to, posljedično, ima reperkusije i na jezik, gotovo je i suvišno isticati. Otuda je društvenoj svijesti, snažno kontaminiranoj lošim jezikom medija, tako prirodno da gđa Šiljak-Jesenković nije orijentalistica ili orijentalistkinja, nego - orijentalist. Jer, orijentalist, profesor, liječnik, urednik, novinar ili što drugo u javnom životu do jučer je praktično mogao biti samo muškarac. A ženi je mjesto iza zara, svejedno fizičkog ili mentalnog.
Ne, ne bi ova priča nimalo vrijedila da je slučaj nominacije gđe Šiljak-Jesenković usamljen. On je tek jedan od bezbroj što ih možete svakodnevno vidjeti u našim medijima. Evo, ilustracije radi, i još jedan drastičniji primjer uzet iz (nad)naslova novina koje se samoimenuju "slobodnim": Alma Bravo-Mehmedbašić, docent, neuropsihijatar i sudski vještak za pedofiliju.
Tu, naime, u tim "slobodnim'' novinama (što bi tek bilo u nekim s drukčijom atribucijom?), ni urednik, ni redaktor, ni lektor nije prepoznao nijednu od tri nominacije uz uglednu liječnicu kao moguće ženske. Ne znam ima li ta redakcija ili redakcija FTV i slične redakcije po BiH neki rječnik bosanskoga jezika (postoji li takvo što uopće?) ili srpskog jezika, ali rječnici hrvatskoga jezika (provjerio sam!) veoma ozbiljno tretiraju poženstvenjivanje "titularnih, funkcijskih i profesijskih imenica".
I evo, govoreći o ovome, ukazujemo na fenomen koji se naglašenije zapaža u bosanskoj i srpskoj standardnojezičnoj praksi, dok je tek nešto bolja situacija s hrvatskom jezičnom praksom u BiH, premda je ona u Hrvatskoj već dobrano uhvatila korijenje. (Jest da je to stvar jezika, ali je mnogo više stvar društvene svijesti!) Tvorbene su mogućnosti za tu vrstu imenica brojne. Podsjetimo one što su, malo više od novinara, morali učiti "svoj" jezik, na nastavke pomoću kojih se poženstvenjuju "titularne, funkcijske i profesijske imenice": -ica, -ka, -nja, -kinja, -ilja, -teljica, -ačica.
No, nije to dovoljno samo naučiti i znati, nego se nužno malo i otrgnuti od lijenosti duha, kreativnije gledati svijet oko sebe, gledati kako to rade bolji od nas. Dakako, važna je i promjena milieua i onoga što se zove društveni i profesionalni angažman onih kojih se to malo više tiče. Ali, ništa ne dolazi odozgo, kao rješenje deus ex machina. Za sve je potreban i vlastiti napor.
Uz ljude iz jezične struke, važno je i mišljenje onih koje ćemo ovdje nazvati ženskim faktorom, tj. "mislećih" žena koje bi se morale više angažirati za vlastitu društvenu poziciju! Neće valjda biti da je ženi dovoljno samo to da bude izabrana za suca, za ministra, predsjednika ili da za završi za liječnika, inženjera, ekonomista... A rodna senzitivnost???
U protivnom, nekompetentnost, poluobrazovanost, lijenost, sporost duha u kojim živimo, a koje se tako eklatantnim pokazuju u slučaju gospođe Alme Bravo-Mehmedbašić, neće vidjeti docenticu, neuropsihijatricu i sudsku vještakinju, kao ni u slučaju gospođe Šiljak-Jesenković orijentalisticu. U nekom novom slučaju ministricu, glasnogovornicu, pedagoginju, meteorologinju, kirurginju...
Ne, nemam ništa protiv da se traže i moguća druga i drukčija, bolja rješenja u jeziku (Nijemci su se silno oko toga potrudili - to se u Njemačkoj dade vidjeti na svakom koraku), ako su već na primjer neka hrvatska rješenja strana našem uhu. No, bit će da je sve ipak stvar "lijenosti duha", budući da su i druge posuđenice iz "susjednih" jezika s vremenom postajale domaće ili barem tako prirodne.
Nisu, složit ćemo se, riječi podmornica ili velesajam dio bošnjačkog ili srpskog jezično-tvorbenog blaga, pa svejedno žive i u tim standardno-jezičnim realizacijama, kao što niti jastuk ili bubreg nisu izvorno hrvatske itd. Jezik nam je svakodnevice i tvoriti i učiti ništa drukčije nego se to radilo i prije nas.
S malo bi mara i truda i pomoćnik urednika u novinama koje držite u ruci mogao/la biti atribuirana u ženskom rodu, sve dok na tom mjestu bude žena.
Dakako, to nisu ni najvažniji ni najbitniji problemi jezika u medijima, jer gori i opasniji od ovih su elementarna i logička nepismenost, kojima su naši mediji preplavljeni, a o kojima ovdje i sada ipak nećemo govoriti.
Naravno, nismo naivni da mislimo da je na medijima da se još bave i jezikom, jer je to jedan širi i sveobuhvatniji društveni problem, ali je na medijima kao najfrekventnijim i najutjecajnijim širiteljima onoga što se zove jezična (ne)kultura, silna odgovornost, ma koliko je sami bili (ne)svjesni.