Rijetko kada su prvu knjigu nekog pisca odmah po izlasku iz štampe s tako velikim oduševljenjem prihvatili i književna kritika i čitaoci kao što se to dogodilo s prvom od tri zbirke istog naslova Petra Kočića "S planine i ispod planine", u izdanju bečkog Srpskog akademskog društva "Zora".
Odštampana u manastirskoj štampariji u Sremskim Karlovcima, pojavila se 1902. godine, a sedam priča uvrštenih u obimom neveliku knjigu ("Đurini zapisi", "Jablan", "Grob slatke duše", "Zulum Simeona Đaka", "Istiniti zulum Simeuna đaka", "Mrguda" i "Kod Markanova točka") Kočić je napisao prethodne godine i čitao ih na kružocima društva "Zora" koje je u Beču okupljalo studente i druge intelektualce sa srpskih prostora Austrougarske monarhije.
Na samim književnim počecima on je bio odlučan da krajiški, posebno zmijanjski motivi čine okosnicu njegove pripovijedne proze i da će svoje zemljake, njihove postupke i način razmišljanja oslikati čistim narodnim jezikom njegovog zavičaja. Tako u pismu, poslanom iz Beča 3. decembra 1900. godine, brata Iliju moli da i on pokuša "koju malu pričicu iz seoskog života" da mu, kako kaže, izradi. "Ti samo napiši kako seljani govore i kako o čemu sude, kako se kunu itd. A drugo će biti moja stvar… Ti samo napiši kako se govori, pa onda meni pošalji… Uzmimo ovo, npr. razgovor jednog seljaka sa desetarom o ljetini, o desetini, o trećini, uopše o svačemu što ti dođe na pamet."
Zdrav i snažan pripovedački talenat
Nakon što je Marko Car Kočića u zadarskom "Srpskom listu" okarakterisao kao "književnog majstora" i pošto je kritičar potpisan pseudonimom Elie u časopisu "Kolo" istakao posve originalne pripovjedačke osobine, Jovan Skerlić je u "Srpskom književnom glasniku", pišući o knjizi "S planine i ispod planine" za mladog autora rekao da se "javlja kao zdrav i snažan pripovedački talenat, od koga se imamo dobro nadati.
Njegove pripovetke, iako još nesavršene, vedre su, sveže, mestimično tople, dobro napisane, vrlo iskrene, i imaju više lokalne boje no što ih obično imaju dosadašnje pripovetke iz tih krajeva".
U kasnijem, opširnijem kritičkom osvrtu u istom časopisu, Skerlić će dodati da je to "istinski dobra knjiga, sveža i lepa slika jednog dela naše čestite Bosne, topla i uzbuđena pesma životu, i kao takva biće draga svakome ko je pročita".
Nije Kočićev prvenac čija 120-godišnjica, po mom mišljenju, treba da nađe mjesta i u programima ovogodišnjeg Kočićevog zbora, kao i 145-godišnjica rođenja, o čemu je nedavno pisao istoričar Zoran Pejašinović prošao ni bez pokuda. Tako Elie, uz već navedene pohvale, za "Mrgudu", između ostalog, piše da "iskazuje varvarsko i bestijalno izražavanje ljubavi", na što impulsivni Zmijanjac nije mogao ostati ravnodušan, pa 9. februara 1903. književnom kritičaru i putopiscu Marku Caru, "kao uvaženom našem kritičaru i estetičaru", ogorčen stavovima urednika "Kola" Danila A. Živaljevića, za koga vjeruje da se krije iza pseudonima Elie, piše da je "u Mrgudi pokušao ocrtati pravu seljačku ljubav. Po mom skromnom shvatanju", nastavlja, "seljačka ljubav je u pričama naših pripovjedača skroz i skroz falsch. Ja sam, dakle, pokušao da toj ljubavi dam što je moguće neposredniji izraz i što ljepši, uglađeniji oblik, iako je ona, površno posmatrana, odvratna, možda čak i 'bestijalna', kao što g. Elie to kaže. Ne! U ovoj divljačkoj bestijalnosti ima uzvišenosti. Divne nedostižne uzvišenosti koju mogu samo zdravi nervi osjetiti…"
Čitaocu je znano da su Mrgudina vrela krv i njena nesputana ljubav dovele do njenog usuda, dok je "Jablan" postao simbol otpora, nade i narodne snage. O ovoj kratkoj pripovijeci napisane su stotine stranica analitičkokritičkog teksta, a moglo bi se reći da je sve to sublimisano u tri rečenice Velibora Gligorića: "Život, dat u ovoj pripoveci, istovremeno je i alegorija. Bore se bikovi: jedan spahijski, carski, a drugi narodni. Drugi pobeđuje kao nada i vera bosanskog seljaštva da će se osloboditi mrske okupacije. A tu simboličnu, alegoričnu, dramatičnu borbu prati ljudskom, brižnom strepnjom bosansko seljače Lujo, koji je dete, a već je kao odrastao, rano sazreo u svetu nedaća i žilavih borbi za egzistenciju." Uspomena na pisca i njegovo delo, kao što se dobro zna, čuva se i manifestacijom Kočićev zbor, koji se krajem avgusta ove godine u Banjaluci, piščevim rodnim Stričićima, Beogradu i drugdje održava 57. put. Tradicionalnom bodnjom bakova čuva se uspomena i na bika Jablana, pa i na Luju iz Kmećana koji je Kočiću poslužio kao prototip za Luju u pripovijeci.
Druga zbirka "S planine i ispod planine" (s pripovijetkama "Jelike i omorike", "Kroz svjetlost", "Kroz maglu", "Mračajski proto" i "Jazavac pred sudom") štampana je u Srpskoj štampariji u Zagrebu 1904. godine. U ovoj zbirci pokazuje se puna pripovjedačeva zrelost. "Mračajski proto" je, bez sumnje, pripovijetka koja bi mogla naći mjesta u svim svjetskim antologijama da nema tih jezičkih prepreka, bolje rečeno neprevodivosti ili teške prevodivosti Kočićevog jezika zasnovanog na živom govoru Zmijanja. Kao što je oblomovština po Gončarevom junaku postala simbol za suvišnost u životu, tako bi se i po Mračajskom proti moglo nazvati jedno stanje ljudske duše mrzovolja. "Jazavac pred sudom" prvo je objavljen kao pripovijetka napisana za jednu noć, a zatim je dramatizovana, pa i danas na nekim scenama kroz Davida Štrpca "progovara milijun duša".
Jedinstvo tla i jezika
"Iz starostavne knjige Simeuna Đaka", "Mejdan Simeuna Đaka", "Rakijo, majko!", "Sa zbora", "Jajce", "Pjesma mladosti" i "U magli" naslovi su, moglo bi se reći, pomalo raznorodnih proza uvrštenih u treću zbirku "S planine i ispod planine", objavljenu 1905. godine. Dodaju li se tome iste godine objavljena zbirka pripovijedaka "S planine i ispod planine", dramski tekst "Sudanija", jedan etnografski rad, nekoliko pjesama i prikaza, to je cjelokupan književni opus Petra Kočića, obimom nevelik, ali po umjetničkim vrijednostima izuzetno značajan za cjelokupnu srpsku književnost.
Već pričama prvi put u knjizi objavljenim prije tačno 120 godina Kočić je nagovijestio da je jezički mag, pa ćemo samo o tom svojstvu njegovog djela ovdje dati nekoliko rečenica. "Kad bi mogao jezik jednog čoveka postati književni jezik, ja bih glasala za Kočićev jezik koja snaga, koji stil, koji zvuk, koja magika", napisala je Isidora Sekulić, dok je Ivo Andrić, samim naslovom svog ogleda "Zemlja, ljudi i jezik kod Petra Kočića", želio da naglasi da su tlo iz koga su iznikli junaci Kočićevih pripovijedaka, oni sami svojim kompletnim bićem i jezik kojim govore u neraskidivom jedinstvu, neodvojivi jedni od drugih. "Za Petra Kočića je jezik", pisao je on, "potpuno jedno sa ljudima i zemljom, svet i nepovredljiv kao i oni. Ponekad čoveku izgleda kao da je i samo Kočićevo delo, celo celcato, ležalo negde u dubinama toga jezika, a on ga je iskopao kao kip, i izneo na svetlost dana i pred pogled sveta."
Jovan Skerlić je naglašavao da se Kočić "odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika" i da piše "jezikom Njegoša i Ljubiše, svežim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti". Sve te osobine Kočićevog jezika na koje Skerlić ukazuje, naročito snaga, polet i slikovitost, zapravo su osobine govora piščevog zavičaja, jezika kojim je Kočić svoje Zmijanje na velika vrata uveo u književnost.
"Prva osobenost Kočićevog djela podrazumijeva da se narativni postupak začinje na samom dnu jezika, u području gdje se događa prvo imenovanje i znakovno kodiranje svijeta koje u slučaju ovog pripovjedača predstavlja ishodište naracije od koga sve polazi i kome se sve vraća", napisao je vrstan poznavalac Kočićevog djela, naš savremenik Staniša Tutnjević.
Iako napisane prije dvanaest decenija ili koju godinu ranije ili kasnije, Kočićeve pripovijetke ništa nisu izgubile od svoje motivske osobenosti, umjetničke vrijednosti i aktuelnosti ni do današnjih dana, jer je negdašnja Kočićeva Bosna i danas pod nekom vrstom protektorata.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.