Molim da se ovo shvati kao obraćanje svima. Obraćam se domaćim pametnim i ludim glavama, ambasadorima, velikim i malim silama, obraćam se i Bogu.
U FBiH se atmosfera mržnje i linča, prema izabranim predstavnicima iz Republike Srpske, dovodi do krajnjih granica i graniči sa ratnom propagandom. Narod u oba entiteta, u takvoj atmosferi, teško je umiriti nemuštim izjavama. Sloboda kretanja se sputava strahom i mogućim napadima na političare ili građane jednog naroda na većinskoj teritoriji drugog. Vlast i opozicija u FBiH su se ujedinili po tom pitanju dok dio opozicije u Srpskoj, koji u rušenju legalnih predstavnika svoga naroda, vidi šansu za vlastite ambicije i samo daje alibi nastajanju ekstremističke politike u FBiH.
Nelegalni visoki predstavnik, na repu usporene inercije međunarodnog protekcionizma i torture bivšeg američkog ambasadora, protekle suštinski ratno huškačke administracije SAD u BiH, srednjovjekovnim nametanjem zakona bez odluke parlamenta, je lakonski pustio ratnog duha iz boce. Rat je postao tema, strah, ali za neke i opcija. Tome su se, na žalost, mnogi obradovali ne mareći za pravo, pravdu, etiku i principe i ne videći opasnost za živote. Mržnja je proključala, a otrovna para te temperature širi se medijima, političarima, institucijama, kao i među narodom u BiH.
Niko pametan ne vjeruje da će Republika Srpska potpisati kapitulaciju, predati svoju imovinu i isporučiti svoga predsjednika, kao što niko ne sumnja da će Bošnjački establišment gurati do kraja pokušavajući uvlačiti međunarodnu zajednicu, koja je takođe na rubu sukoba radi geopolitičkih promjena u odnosima Rusije, SAD, Kine i EU. Takođe, ne treba sumnjati da će hrvatski predstavnici igrati sve igre i na kraju reći "tako je, mi smo to oduvijek zastupali" i to naplatiti u svim varijantama.
Ali prije tog kraj, a za koji ne znamo koliko će i za koga biti tragičan, treba da se zapitamo treba li narodima u BiH još jedan rat da bi shvatili da su ratovi besmisleni?
Ne znam postoji li pored rastućeg straha među narodima i svijest o tome. Nadam se da ima, ali se, u isto vrijeme, bojim da je nema.
Ni tzv. međunarodni faktor tu svijest ne pokazuje, a nije ga strah, jer smo mi još uvijek za njih daleko, ipak negdje drugo.
Kristijan Šmit, uz to što je nelegalan, umjesto koordinacije je otvoreno zauzeo stranu što je udaranje u doboš i podrška ratnim trubama. Velike evropske zemlje, u inerciji zamora u BiH politici na marginama svojih politika i interesa, ne uključuju senzore, a ni analitiku za stanje u BiH. Na BiH se možda budu dokazivale, ali to našim narodima teško da će biti od koristi.
Uprkos multietničkoj priči, objektivno u BiH je danas sve, uglavnom, monoetničko. I teritorije i svadbe i mature i svijest. To je realnost. Predstavnici svih naroda u zajedničkim institucijama to ne mogu maskirati niti popraviti, već suštinski to produbljuju, a i radikalizuju, i sve se svodi šta je faktički, šta je čije. Bošnjačke vlasti, a ni opozicija, zaneseni sa nekoliko kancelarija (OHR, Tužilaštvo i Ustavni sud) i njihovih pečata, ne razumiju da je država narod, a ne kancelarije. U Srpskoj smo na legalizaciju toga terora odgovorili odbrambenim zakonima, jer jedino zakon sprečava teror.
Ali ratni duh iz boce ubrzava širenje i savjesni ljudi, koji su na žalost većinom paralisani, što strahom, što komoditetom, moraju da spriječe početak sukoba. Evo ja o tome javno govorim, na vrijeme. Da li je još uvijek na vrijeme?
Mržnja je prešla rubikon. Mržnja prema Dodiku, a često i Vučiću je ekvivalentna podršci i rezultatima izbora srpskog naroda i ona je žalostan alibi koji pokušava da to svede na lično. Naravno, ni mi u Srpskoj nismo anđeli po tom pitanju, niti su to Hrvati.
Zbog toga je neophodno razmotriti održavanje međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, na kojoj bi, uz učešće svih domaćih političkih faktora, ključnu ulogu preuzeli i međunarodni akteri, uključujući novu administraciju Sjedinjenih Američkih Država, koja pokazuje razumijevanje za realno stanje na terenu i koja je posvećena smirivanju i okončavanju sukoba koji destabilizuju regije. Ova konferencija bila bi prilika da se kroz direktan dijalog svih strana pokuša spriječiti dalja eskalacija i pronađe rješenje koje će osigurati dugoročnu stabilnost.
Ovo nije puka diplomatska inicijativa, već hitan apel za prevenciju sukoba. Održavanje ovakve konferencije bio bi prvi korak u smirivanju tenzija i vraćanju povjerenja između naroda u BiH, kao i u reafirmaciji Dejtonskog sporazuma, ali na način koji neće voditi dominaciji jedne strane nad drugima, već stabilnom i održivom političkom uređenju.
Pitanje ostaje – da li je još uvijek moguće spriječiti eskalaciju sukoba? Uvijek je bolje održati konferenciju prije nego što sukob izbije, nego nakon što je šteta već načinjena.
Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.