Dobrosusjedski odnosi i komšiluk kao svetinja, uz živopisan smisao za humor, fenomeni su kojima se volimo drčno hvaliti. Generalno, jesmo mnogo brži na jeziku nego na djelu, sveznalice smo samo kad treba raspravljati i ništa ne poduzimati, ali što pazimo prvog komšiju...
Na pijedestal smo postavili devize iz narodnog predanja - kad kupuješ nekretnine, treba presuditi kvalitet komšiluka, a ne cijena kuće/stana ili ona kako je susjed preči od rođenog brata, jer si na komšiju više upućen. Čak iz svih ratova na području današnje BiH imamo u knjigama ovjekovječene primjere kako je nerođeni brat iz kuće preko puta spasavao cijele porodice i bio čovjek u neljudska vremena. Ne fali ni primjera kako se prvi komšija neljudski ponio, ali to nije nešto čime se dičimo, jer kvari kolektivno našminkanu sliku po kojoj su "obični" ljudi u ovoj zemlji u svakom vaktu mnogo bolji od vladajućeg sistema.
Po ovom stereotipu, mahala nije samo minizajednica, čiji članovi nepristojno zabadaju nos gdje ne bi trebalo - ona je sinonim za zajedništvo u sreći i nesreći. Normalno je u tom zajedništvu više znati o ponudi na komšijinoj trpezi, nego o sadržaju vlastitog novčanika. Još ako je u tom novčaniku manje novca nego uspomena, dobro se naslađivati spoznajom da i susjedi nemaju bogzna kakvu gozbu za stolom. Bude i razmirica zbog okućnica i međa, bacanja smeća pred tuđi ulaz, ali sve je to sitnica u odnosu na našu čuvenu spremnost da se nađemo pri ruci kad zatreba.
Primjer iz sarajevskog naselja Dobrinja, koji nije jedini, ali jeste najsvježiji i dosad najmorbidniji, autentična je slika naših modernih dobrosusjedskih odnosa. U stanu na osmom spratu zgrade u Ulici omladinskih radnih brigada pronađena je mrtva starica, umrla prirodnom smrću.
Nisu je pronašle njene komšije nego majstori koji su došli da poprave kvar na vodovodnim instalacijama. Zatekli su prizor iz horor filmova - na krevetu kostur sa ostacima kose na glavi. Iako u policiji tvrde da je žena vjerovatno umrla prije nepunu godinu, njeni susjedi znaju pravu istinu. Vođeni naknadnom pameću i na silu probuđenom savješću, sustanari kažu da je sigurno umrla prije pet - šest godina i uglas se pitaju kako je moguće da je tako dugo leš bio u stanu, a da niko ne reaguje. Priznaju da je grijeh i sramota to što su dopustili.
Za sve imaju opravdanje. Policiji su još prije pet godina prijavili nesnošljiv smrad u zgradi, no kad su policajci došli, trebalo je neko od brižnih susjeda da potpiše saglasnost da će paziti na stan nakon što snage reda i mira provale vrata.
"Da ne bi zapao u probleme, niko neće da se miješa u tuđe stavri, tako da nije provaljeno u stan. Ko zna do kada bi žena bila mrtva u stanu da nije procurila ta voda", objasnio je predstavnik stanara zgrade u kojoj je godinama jedan stan bio grobnica za njihovu komšinicu.
Niko nije htio garantovati za tuđu imovinu dok policjaci završe svoj posao i tako, eto, niko nije zapao u probleme. Lakše se sada hvatati za glavu i govoriti "užas, užas", nego smoći snage pa svoju komociju staviti na kocku zarad neke tamo "asocijalne žene" koja je rijetko izlazila iz stana. Sve je pod kontrolom dok svoju ljudskost dokazujemo parolama - tad smo svi požrtvovani, nesebični i o svemu smo obaviješteni. Problem je što podbacimo kad tu poslovičnu dobrotu treba ispoljiti u kontaktu sa konkretnim ljudima i u stvarnim nevoljama. U tim situacijama puni smo obzira, ne želimo se nametati i ulaziti u tuđu intimu. Odjednom nismo ni dovoljno upućeni, pa je bolje da ne reagujemo, jer jedino tako nećemo pogriješiti ili ispasti nepravedni. Savjest je mirna, nebitno je što sve komšije više nisu na broju.
Stanari zgrade u dobrinjskoj Ulici omladinskh radnih brigada pričaće još koji dan o ovom horor slučaju. Brzo će zaboraviti vlastiti nemar i prebaciti se u druge, popularnije i bezbolnije filmove. Po tome nisu izuzetak, jer imaju istomišljenika na svakom koraku, u svakom kvartu i naselju. Tumačiće svi zajedno uzavrelu političku situaciju u državi, a posebno u svom entitetu Federaciji BiH.
Analizama o ustavnosti i zakonitosti nove vlasti, sudeći po jutarnjim raspravama u vozilima gradskog prevoza, pokazuju zavidno znanje kojeg se ne bi postidio nijedan opšteuvažen ekspert. Ima u tim raspravama i sukoba zbog oprečnih stavova, ali i urlanja i unošenja u lice sagovorniku. Niko lukavo ne važe da li će svojom kontrom naljutiti poznanika, komšiju ili prijatelja. Srčani su jer su u sigurnoj zoni puke priče koja ne zahtijeva ni konkretno djelovanje ni konkretan (materijalni) gubitak. Ako se zbog svoje otvorene podrške legalnoj/nelegalnoj vladi FBiH i zamjere saputniku u tramvaju, nije neka nenadoknadiva šteta. Naprotiv, biće sretni jer su konačno saznali za koga je ko glasao na izborima, pa će te nepodobne s opravdanim razlogom izbrisati iz svog života.
Verbalne bitke o "višim ciljevima" nastaviće na radnom mjestu, prenijeti ih u kafane, pa na kraju vratiti u svoje domove. Pod uslovom da imaju tu sreću da ne žive sami i da im život doslovno ne zavisi od slatkorječivih komšija kojima nesebičnost zakaže kad na komadić papira treba da stave svoj potpis.