Kolumne

Manifest NEP

Marko Đogo

Manifesti su kroz istoriju korišteni da najširu javnost upoznaju sa ključnim idejama i vrijednostima koje neki pojedinac ili grupa ljudi zastupaju. Iako često naoko prosti, neki su postali okosnica ekonomskih politika ili čak čitavih društvenih uređenja.

Valjda najpoznatiji ovakav manifest je genijalno napisani Manifest komunističke partije iz 1847. iza kojeg su stajali Marks i Engels. Njegov uticaj i danas osjećamo. Iako nisam nipočemu izuzetan kao utemeljivači modernog komunizma (sa kojima se, usput rečeno, i ne slažem), evo i ja ću dati jedan mnogo kraći i prizemniji manifest, shodno manjoj ideji i užem prostoru za koji je napisan.

Unaprijed se izvinjavam osjetljivim ušima i očima "ekonomista od zanata" što će moj manifest izgledati kao zbrčkana čorba od onoga što mi se u tom trenu motalo po glavi, a to je mnogo liberalizma i malo intervencionizma, sa malo makroekonomije i više mikroekonomije, malo teorije i malo prakse. Onaj dodatak NEP na mom manifestu se, naravno, odnosi na Novu ekonomsku politiku (termin koji se obično veže za Lenjinove ekonomske mjere s početka 1920.) jer je tome posvećen.

Glasi ovako:

Nema čarobnog štapića za rješavanje naših ekonomskih problema, ali rješenja za naše probleme ipak ima. Ono je u poboljšanju privredne klime, privlačenju stranih investicija i protoku vremena. Pri tome niti će poboljšanje privredne klime samo od sebe privuči strane investicije i pokrenuti zapošljavanje (mnogo više faktora utiče na strane investitore) niti bi strane investicije bez poboljšanja priredne klime rezultirale boljim životom građana. Prvo je kao kada koristite bokal da popijete dvije kapi vode, a drugo kao kada pijete vodu iz cjediljke - u oba slučaja ostaćete žedni!

Poboljšanje privrednog ambijenta mora da bude drastično da bi pokrenulo umrtvljeni preduzetnički duh naših građana. Osnivanje firme za jedan dan uz trošak od jedne KM je minimum koji moramo da zadovoljimo. Dozvole za rad više ne smiju da daju država i opštine već vlasnici zemlje i objekata koji se stavljaju u privrednu funkciju (država eventualno može to da evidentira i ništa više). Odsustvo korupcije je preduslov, ali i posljedica "ražalovanja" države.

Bar po jedan inkubator malog biznisa u svakom gradu je minimalna kompenzacija za svo uništavanje preduzetničkog duha u zadnjih sedam decenija.

Drastično smanjivanje poreza na dohodak i dobit, a povećanje poreza na potrošnju je neophodno kako bismo postali konkurentniji te ujedno smanjili potrošnju koja istina nije velika, ali je i dalje značajno iznad naših mogućnosti.

Poreske inspekcije bi trebalo da prestanu da disciplinuju preduzetnike, a da počnu da disciplinuju građane kažnjavajući ih za neuzimanje fiskalnog računa. Kada građani počnu redovno da traže račun svaki građanin će postati mali poreski inspektor što će biti mnogo efikasnije.

Domaću proizvodnju moramo podržati povezujući proizvodne sisteme od sirovine do krajnjeg kupca. Za robu široke potrošnje to znači da moramo imati bar jedan domaći trgovinski lanac koji će svakodnevno pozivati firme iz naše zemlje da prodaju svoje proizvode preko njegove prodajne mreže.

Javna administracija mora biti reformisana u skladu sa principima programskog budžetiranja. To znači da nema administracije koja postoji sama radi sebe. Svaka javna služba mora da ima jasan cilj postojanja te mjerljive rezultate rada. One koji ovo nemaju odmah ugasiti.

Fakultete, bolnice, domove zdravlja, zavode za zapošljavanje i slično odmah staviti na tender. Sve to može uspješno da obavlja privatni sektor.

Šume, vode i druga prirodna bogatstva jasno podijeliti na onaj dio koji nećemo da eksploatišemo, jer želimo da nešto ostane budućim naraštajima i onaj dio koji, ipak, hoćemo da eksploatišemo. Kod onih prvih stvoriti uslove za razvoj turizma, a druge privatizovati pa će resursi biti stavljeni u funkciju te nećemo imati ovakve gubitaše.

Zemljište drastičnije oporezovati tako da ono koje se ne koristi stvara takav trošak vlasniku da će morati razmisliti šta sa njim. Tamo gdje nema vlasnika prenijeti vlasništvo na državu pa naći novog privatnog vlasnika koji će znati šta bi sa njim.

Vratiti ugursuziju, ali samo za državne službenike, kako na jednoj strani ne bismo imali dobro plaćenu adminisraciju koja troši pare na lagodan (momački) život, a sa druge strane smiješno male dječije dodatke. Ili želimo natalitet li ne. Ako želimo uzeti od onih koji imaju novac, a nemaju djece i dati onima koji su u suprotnoj situaciji.

Kada bismo imali domaće banke i ne bi bilo protivustavno, najbolje bi bilo ugasti i Centralnu banku te dopustiti komercijalnim bankama da same štampaju novac. Kako ovo nije moguće, onda treba bar osloboditi nesretnu Centralnu banku postojećeg jarma i dozvoliti joj da pokuša da malo više uskladi monetarnu politiku sa ciklusima domaće privrede kroz prelazak na klasičan režim fiksnog deviznog kursa.

Svakako da ovo ni izbliza nije sve, ali čini mi se da je i ovo malo zapravo previše materijala za diskusiju. Pa izvolite…

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije